Konobarica s tastature
ponedjeljak, 12.04.2021.
Frekvencija mise
"Poštovani slušatelji Hrvatskog radija i gledatelji Hrvatske televizije..." zabruji prostorom. Spiker odjavljuje misu. Misa je svaki dan na televiziji u šest poslijepodne. Mama koja je redovna bila na nedjeljnim misama u Presvetog srca Isusova, već neko vrijeme misu prati samo preko ekrana. Nekad sudjeluje, nekad samo gleda, nerijeko zadrijema.
Meni pak u misli večeras dođoše oni koji su u prvoj kategoriji. Sluštelji. Trećeg programa Hrvatskog radija. Koliko je brižnih staraca koji u šest poslijepodne uho približe radio aparatu naštelanom na frekvenciju mise, mrmljaju u bradu skupa sa svećenikom ili mu odgovaraju odavno naučene dijelove molitvi. Vjera je ili navika. Kao da je bitno. Drhtava im ruka spojene prste nosi do čela, spušta na prsa i opet uzdiže na jedno pa drugo rame. Potom se dlanovi sklope jedan uz drugi ili prsti ukrižaju, usne nastavljaju mrmljati u molitvi, a uho mozak tjera na ono malo koncentracije koju si još mogu priuštiti. Virus je, a i da nije noge više ne slušaju, um ne prati kao nekad, hladnije je nego ranijih godina, cipele žuljaju, kuk klepeće, koljeno škripi, pa se na mise ne ide.
Iz rukava izvlače maramicu, brišu njome usne, noseve, oči, nebitno, jer malo im je što više bitno.
Djeca oko njih ne ciče, nit buče. Tek se nedjeljom poslijepodne stignu nauživati tih glasova kroz slušalicu bežičnog telefona koji još prijepodne stanu ponašati sa sobom po stanu, jer nikad se ne zna kad će zazvoniti. Pa se dogodi da i ne zazvoni. Imaju djeca posla. Ne stignu. Nazvati ne stignu, nekmoli svratiti. U šest poslijepodne, kad je već jasno da neće zazvoniti, slušalica se stavlja na bazu, a uho primiče radio aparatu na frekvenciju mise. Kad svećenik poruči nek se pođe u miru, kvrcne prekidač. Umorne se noge odvuku do kuhinje. Vrijeme je večere. Mlijeko je vime zamijenilo tetrapakom. Limenom lončiću i otkrhnutoj šalici ne smeta.
Što lončić zna o ambalaži...
