Konobarica s tastature
subota, 10.04.2021.
Nataša X
-Došla sam doma u četiri i pol. Dok sam zaspala, bilo je pet .Buđenje u osam .Mogla bi počet grist.-i stvarno sam to mislila.
-Nemoj molim te. Saberi se, probaj locirat brata, a onda će sve bit jednostavnije.-
-Da, imaš pravo. Sorry. Ej?- palo mi je nešto na pamet
-M?-
-Pretpostavljam, da su ogrtač i papuče ostali tu u vašoj sobi. Mislim, nema smisla da ih nosi doma- počela sam se hihotati
-Jooooj. Da, ostavila ih je tu. Ajme meni. Stvarno mi je došlo zaplakat. I njoj isto .Al skulirale smo se i kad smo ostale deset minuta nasamo, počele smo se smijat. A šta drugo. Ej, papuče i ogrtač..to ko ono „Dobrodošla draga!“ Buuuuuuf!-
-Aj, ko zna...možda jednom i to bude.-
-In your dreams... Ajde, mala, odi nazvat tih par frendova, pa mi javi šta je bilo. I smiri se. Bude sve o.k.-
-Može.Hvala ti i čujemo se!-
-Čujemo se, ćao-
-Bok.-
Duboko sam udahnula i nazvala Daria. Dečka s kojim je Željko fušario. Nije imao pojma di se Željko zaputio jučer. Jučer se nisu ni vidjeli. Super. Nazvala sam Marina. Telefon je odzvonio do kraja, ali Marin se nije javljao. Ćorak! Još imam brojeve od Sanjina i Damira i to bi bilo to, čini mi se. I redom, nijedan od ta dva mobitela nije davao signale. Eto.
-Nataaaašaaaaaaa.-zavila je mama iz prizemlja.
-Daaaaaa.-
-Oćete vi sić' dolje danas još ili?- bila je čangrizava. Ne jednom sam joj pokušala objasnit da bi bilo puno produktivnije kada ne bi kuhanjima za tako neka obiteljska okupljanja pristupala s toliko ozbiljnosti, nervoze i napetosti. Bezuspješno. U tim prijepodnevima vladalo je opsadno stanje u Ružićevoj 42. Za sada prvo mjesto drže Aleksino vjenčanje i Lovrino krštenje. Tu sam negdje odlučila da ću ja za svoje eventualne slične svečanosti unajmiti catering službu, a niti jedna moja ceremonija nikako neće kretati iz Ružićeve 42.
-Evoooo, sekund na mobitelu sam.- viknula sam nazad odlučivši riskirati nešto njezine ljutnje za eventualno saznanje gdje mi se brat trenutno nalazi. Htjela sam još jednom nazvati sve te brojeve. Možda je netko u međuvremenu aktivirao mobitel. Čula sam mamu kako je počela njugrati za pola oktave više. Zatvorila sam vrata Željkove sobe da ne slušam.I počela ponovno okretati brojeve. S istim uspjehom. Duboko sam uzdahnula. Ništa .Morat ću se konačno spustiti dolje. Zaokružila sam pogledom po sobi. Tipična poluuredna soba muškog tinejdžera, kakvu je pamtim oduvijek. Samo, Željko odavno nije bio tinejdžer. A soba je ostala tamo negdje zarobljena u vremenu od desetak godina unatrag. Aleks i ja obožavale smo Željka. Od trenutka kad se rodio. Bio nam je poput naše male, privatne, žive igračkice. U cijeloj toj sestrinsko-bratskoj priči, bila sam najstarija. Razmak između rođenja svakoga od nas bio je po dvije godine. Rođeni smo svi troje čak u istom mjesecu, pa samo kasnije znali roditelje zafrkavati da su se seksali samo u maju. Jer, uredno svi smo se isporađali u veljači. Kažu starci da su htjeli četvoro djece, ali nekako, nakon Željka se prekinuo niz. Iako nisu ništa posebno poduzimali, nije im se više zalomilo.Malo zastrašujuća kronologija začeća i poroda, ili zanimljiva, kako kome.Nama to nije bilo nimalo fora, jer smo 10. 17.i 25. veljače redovito pretakali u 17. i na Aleksin rođendan slavili sva tri, dok smo bili klinci.Torta je bila jedna, nešto malo veća. I na njoj u nekoliko redova poslagane svjećice.Najduži je red dakako uvijek bio moj, a kad je brojio 12 svjećica, posljednji put je rođendan proslavljen po tri u jedan sistemu, pa je jadna Aleks, nakon deset punih godina, konačno dobila vlastiti rođendan...Žeks i ja smo tu pošast odrađivali samo osam...
-Nataaaaaašaaaaaa...Žeeeeeljkoooooo, ima li vas više!!!- mama nije imala strpljenja.
-Daaaaaaaaaaaaaaaaaaaa.- nisam ni ja. I pogotovo što me počeo prati neki osjećaj da nešto zaista nije u redu. Mogla sam se nadati da je Željko ostao prespavati kod nekog frenda ili cure koju btw nije imao, ali nisam mogla ignorirati onaj glas koji mi je negdje iznutra sablasno šaptao da nešto jednostavno nije u redu. Izišla sam iz sobe i spustila se u prizemlje. Prije nego što sam zakoračila u kuhinju, duboko sam udahnula. Pokušala sam se malo nekako instant primiriti. Uspjela sam jedino sama sebe nasmijati tim pokušajem. Ušla sam. Purica još nije ušla u utrobu pećnice i bilo mi ju je iskreno žao. Izgledala je nabujalo do krajnjih granica i činilo se da bi mogla eksplodirati bez ikakvog povoda Na neku foru, mama je uvijek imala kuhinjsko posuđe za par „brojeva“ veće, dublje, šta li, od onog koje sam viđala po nekim drugim kuhinjama, pa i svojevremeno, svojoj vlastitoj. Počevši od plitke tepsije u kojoj je godinama pekla biskvite za našu king-size kvadratnu rođendansku tortu, pa do ove duboke u koju se, da je normalne veličine, ni uz najbolju volju ne bi mogla smjestiti 5-kilašica purica. Purica na čekanju, koja napeto počiva u oversize tepsiji, prva mi je upala u kadar. Kraj nje pleh krcat upravo ispečenih mlinaca. Što me ekstra nerviralo. Ta je tradicionalna tjestenina koštala nekoliko kuna po vrećici od pola kilograma. Ne, mama je morala i mlince ručno odvaljivati.
-Jesi ga probudila?- upitala me mama, ne dižući pogled s kupus salate
-Nisam.-rekoh kratko i posegnuh za loncem u donjem dijelu aparata za filter kavu. U njemu je u pravilu do podne uvijek bilo kave. U danima poput ovog pogotovo.
-Kako nisi?-okrenula se sad mama prema meni. Ulila sam kavu u šalicu.
-Nisam.- ponovila sam i krenula prema hladnjaku po mlijeko
-Nataša.- ovo bi me uvijek zaledilo.Iako sam sad imala skoro pa punih 28 godina...Ovo „Nataša“ sa čvrstim, prečvrstim „Š“
-Nisam probudila Žeksa jer ga nema u sobi. Nije spavao doma. Ne znam gdje je. Zvala sam ga nekoliko puta, mobitel mu je isključen. Zvala sam i neke njegove prijatelje i njima je mobitel isključen. Nemam pojma gdje bi mogao biti. Najvjerojatnije je sinoć malo žešće zalomio pa je ostao prespavati negdje, šta ja znam...-izverglala sam s glavom u hladnjaku. Trenutak sam provela gledajući u čašicu voćnog jogurta, pomislivši kako je njoj, za razliku od mene, dobro.Toj čašici voćnog jogurta.
-Pa kako?- bilo je jedino što je mama izustila. Ulila sam mlijeko u kavu i zatvorila hladnjak.
-Pa eto tako!- odbrusila sam i okrenula se.
