Konobarica s tastature
četvrtak, 01.04.2021.
Gostovanje nezvanog
Eto uspio je. Nakon ravnih godinu dana čuvanja i preventive zakačili smo ga svi.
Prva sam se testirala ja. Imala sam simptome, pokosila me temperatura, kostobolja i nemoć. Prije mene je temperaturu imao Zakoniti, no njemu se smirilo, pa je nakon polutemperaturnog vikenda čak odradio dva dana. Treći dan su ga upravo s posla uputili na testiranje s kojeg je produžio kući, jer je meni u rano jutro javljeno da sam pozitivna. Povukli smo i juniorku odmah iz škole, odradili sve po protokolu.
I zasjeli na kauč.
Nekad, u onom prošlom životu, kad sruši temperatura, gripa ili kakva upala, pa me prikuje par dana za kauč čak bih pomislila kako to i nije tako loše. Iskreno, ne volim temperaturu, jer od onih sam koje već na 37 sruši nemoć. No mali predah od svakodnevice, pa bio i bolovanje, gdjekad bi uistinu dobro došao. Blejanje u CSI serije, poneki film, litre čaja s limunom i medom, aspirini, lekadoli…Divotica.
U situaciji gdje sam već radi nekih drugih problema na bolovanju preko pola godine, u situaciji u kojoj se na valovima udara virusa koji je bio sposoban pandemijom zatvoriti cijeli svijet neizvjesno ljuljamo već više od godinu dana, u situaciji u kojoj je izgledno da se upravo radi tih, gotovo nevinih 37 mogu obreti u bolnici, u takvoj dakle situaciji, ovo uopće nije dobrodošao mali predah. Ovo je strah. Tri dana nakon uspostave dijagnoze bez temperature sam, kostobolja i bol u mišićima polako nestaju. Nestao je i osjet mirisa i okusa. Ćutim glad i žeđ, no što god prođe ždrijelom – osjećam jedino teksturom. Sasvim mi je svejedno jedem li travu iz vrta ili limun. Pijem li sivi pinot ili čaj od mente. Eno juha mi se kuha tutta forza već sat i pol…ništa.
Nakon nalaza, telefoni nam nisu prestajali zvoniti. Hot line sa doktoricom. Pravila izolacije, pravila samoizolacije, otvaranje bolovanja, zatvaranje jednog, otvaranje drugog bolovanja. Pa epidemiolog. Kada su počeli simptomi, koji kako, tko ide na posao tko ne ide tko je kada gdje išao, kontakti… deset dana, dvadeset dana. Epidemiolog će zvati unutar četiri dana. Njega je zvao, mene nitko.
U svemu tome nitko, ali nitko nam ne daje upute kako da se eventualno liječimo. I što da radimo u slučaju nekog pogoršanja stanja. Pažnja se najviše stavlja na izolaciju i eventualne kontakte. Pravila igre. A mi navikli biti fair play igrači…
I tako jednostavno čekamo. Da prođe. „ Liječimo“ klasičnim metodama kao i gripu. Voda, čaj, limun, med, naranče, kiseli kupusi, pileće juhe…
I čekamo.
Kažu da se osjet njuha i okusa vrati nakon nekoliko tjedana. Meni bi zaista trebao.
Strpljenja.
Tri dana kasnije juniorka ide na testiranje i šalje cijeli svoj 3.T na deset dana u samoizoaciju.
Meni je odraditi izolaciju do četvrtka, Zakonitom do subote, Juniorki do nedjelje.
I mislili smo da je to to.
U ponedjeljak nam prije isteka izolacije stižu nedobre vijesti. Susjeda i sestra kućne njege koja posjećuje mamu dva puta tjedno nalaze mamu na podu u hodniku u bunovnom stanju. Srede ju, pospreme u postelju. I tad kreće drama. Mi svi, najbliža obitelj u samoizolaciji smo najmanje još tri dana, susjeda obilazi mamu svako toliko, no opasnost joj je od zaraze, naravno, i ne mogu od žene tražiti da se izlaže. Na sat vremena stiže i mamin prijatelj, pomaže joj malo i pravi društvo. Od jedanaest sati ujutro do devet navečer sam na telefonu, ne bih li privatno ili službeno nekako našla skrb za mamu. Ništa. Rješenja nema. I da nema virusa, rješenja u takvoj situaciji za staru, onemoćalu osobu N.E.M.A. Znači ja tražim nešto, negdje, nekog dvije noći da mi bude s majkom, ili da ju smjestim negdje ili nešto – išta… NIŠTA.
U devet na večer iscrpljena svime, pakujem ruksak i selim kod mame. Ona je u visokoj temperaturi i nikako dobro. Susjeda je napravila što je mogla. U međuvremenu sam zamolila i fizioterapeutknju koja joj je ranije dolazila, da je samo ode iščekirati da se nije polomila, što je ta divna žena nakon svoje šihte i napravila.
Trpamo mami Lekadol, stavljamo je na spavanje.
Naredni dan zovem obiteljsku liječnicu koja provjerava protokol za uzimanje brisa za Covid test kod kuće. Mislim, zvala sam i dan ranije kad je krenula drama, ali kako je bila zamjena doktorice, reče ona da će to sutra naša doktorica…
Dok je protokol iščekiran, zahtjev poslan, uzimanje brisa će biti naredni dan.
Naredni dan, u srijedu mama kolabrira, zovem hitnu, objašnjavam situaciju.11.20 je ujutro. Dispečer mi objašnjava da ću najvjerojatnije čekati, jer se ekipa mora pripremiti za potencijalnog Covid pozitivnog pacijenta. Okej. Čekam, mjerim temperaturu, ona nit pije nit jede, jedva oči otvara. Dolazi sestra, uzima bris, oko 13 h.
Nakon njena odlaska, sjedam uz maminu postelju, uzmem je za ruku i…ali zaista, počnem se opraštati od nje. Blijeda je, žuta je, gori…Malo otvori oči, smiješim joj se ispod maske. Kad ih zatvori, moje se ovlaže…
13.40 ponovno zovem hitnu, da vidim hoće li. Dispečer je malo nervozan, ali u redu, razumijem. Imaju puno intervencija, a starci su ionako pri kraju liste prioriteta. Krenut će, kaže ekipa oko 14 sati, i da, mogu joj dati još jedan Lekadol, bez obzira što oni stižu.
Ponovno sjedam pored majke, uzimam ju za ruku…
14.55 zvono.
Eto ih.
Mladi liječnik i njegov asistent u slijedećih pola sata temeljito čekiraju mamu. pitaju sve, provjeravaju, mjere sve živo, komuniciraju lijepo i odgovaraju na moja pitanja. Izuzetni su.
Ostavljaju mamu, obzirom da im dobro reagira i zaključuju da je kolaps bio uzrokovan konstantnom visokom temperaturom te da nije za hospitalizaciju. Hidracija, jelo, lekadoli...
Laknulo mi je.
Nakon dva dana (petak je) dobijemo i rezultate testa.
Mama je pozitivna.
Ja sam u tom trenutku van izolacije .Zakoniti ima još dva dana. Juniorka jedan.
Mama je od tada popila turu Sumameda. Paket Lekadola. Probiotike i suplemente…
Bolje je.
Još je nemoćna. Jedva se uz našu pomoć i potporu hodalice odvuče do wc-a ili do stola da bi jela. To su joj sve aktivnosti. Ostatak dana preleži, prespava. Temperatura je jenjala.
Izokrenuli smo svoje živote.
Sreća, prošlo je sve bez većih posljedica. Prisutan je umor. Njuh polako, ali zaista polako, stiže.
Zakoniti je morao na posao dva dana ranije od planiranog, jer su doktorici navalile kontrole bolovanja. Još je malo slab.
Juniorka je na online školi po treći put ove godine.
Ja ne znam gdje sam i kakav će mi status biti kad mi istekne Covid bolovanje, jer hotel će se otvoriti tko zna kad, a ugovor obnoviti isto tad.
Briga za starije, poglavito naše starije, dokazano je prema istraživanjima, na prvom je mjestu uzročnika stresa. Ispred onog najgoreg koje se ne usudim ovdje ni ispisati, a to je na drugom mjestu. Najtužnije je u cijeloj priči – sustav za starije ne postoji. Ne postoji.
No postoje ljudi. Postoji susjeda koja se izloži da bi pomogla, postoji mamin frend, bivši kolega koji je uvijek pri ruci, pa i tada bez obzira što naredni dan ide na ugrađivanje stenta, postoji patronažna sestra kojoj je mami dva puta tjedno previti dekubitus, ali ona obavi još sto radnji, nazove, informira o svemu i ponudi pomoć, postoji fizioterapeutkinja koja je svoj ciklus vježbi s mamom odradila, ali ipak odvoji vrijeme i ode, pregleda mamu. Postoji moj frend sa trećeg kata koji bez beda ode do dućana ili ljekarne. Postoji kuma koja zove da je u Plodinama i treba li mi što. Postoji mladi liječnik koji svojim pristupom izbriše tri i pol satno čekanje hitne.
Možda ne postoji sustav. Ali svakako, na sreću, postoje ljudi.
Danas smo mama i ja uz pileći rižoto popile po prst crnog.
U svojoj sam karijeri probala i pila uistinu vhunskih, odličnih vina
Ali ovaj jeftni litarski vranac iz najobičnijih čaša...
...nikad slasniji gutljaji.
