Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Melankolični gmazovi
 Grupa autora: "Tamna, tmasta tvar", zbirka SF-priča, Sferakon 2013, Mentor & Sfera, Zagreb, 2013. Godišnje sferakonske zbirke domaće znanstvene fantastike i srodnih žanrova, a Tamna, tmasta tvar je već devetnaesta takva, obično daju lijep presjek aktualnih tematskih, podžanrovskih i motivskih preokupacija autora iz Hrvatske, s ponekim gostovanjem iz regije. U ovogodišnjoj zbirci, barem iz dijela objavljenih priča, možda možemo iščitati jedan trend: kroćenje nadnaravnog. Nekim se autorima, naime, svidjelo izgraditi svjetove u kojima natprosječno nadareni ili nadljudskim moćima obdareni likovi imaju iznenadni napad socijalne osviještenosti, pa žele, naprosto žele, biti od koristi bližnjima, zajednici, čovječanstvu. Altruizam kao ideal budućnosti drugačije od naše crne današnjice - to je doista pravi SF, čak i kad se s takvim izrazima šalimo, ali dvjestotinjak stranica ovogodišnje sferakonske zbirke bez šale donosi odličnu literaturu vrijednu čitanja, poštovanja i priznanja. To se prije svega odnosi na priču Darka Macana Hurije, definitivno najbolju u ovoj zbirci. S mog gledišta, Darko Macan je ovom pričom zaslužio još jednu sjajnu recku na žezlu ponajboljeg domaćeg pisca spekulativne fikcije, još više usavršivši izvrstan pripovjedački stil, te majstorsko baratanje melankoličnom atmosferom, emocionalnošću i fatalizmom kao odlikama priče, likova i svjetova u kojima se tim likovima ta priča zbiva. Ova priča, iako ćemo u njoj pronaći i akciju, i horor, i samo priprostim ljudima primjerenu nadljudsku upornost, i samo moćnim nadnaravnim bićima (to su te hurije iz naslova) primjerenu nehajnu okrutnost, usuprot svim očekivanjima s kojima kroz priču brodimo, naposljetku biva priča o iskonskoj istovjetnosti ljubavi i smrti, o pristajanju na kompromise radi barem drugorazredne utjehe i zadovoljstva. Što se mene tiče, dovoljno bi bilo da ova zbirka sadrži samo ovu Macanovu priču pa da s njom budem prezadovoljan. A sadrži ih još, dobrih i divljenja vrijednih. Zoran Krušvar je u priči Niti jedno vino nastavio razrađivati jedan od svojih u posljednjih desetak mu objavljenih priča omiljenih svjetova daleke prošlosti, nalik na doba velikih seoba naroda i ratova koji su brisali cijele civilizacije. Sve posljedice tih ratova u izvrsno ocrtanoj mračnoj atmosferi Krušvarove priče osjeća jedna mala zajednica koja nastanjuje zabačenu, sporednu tvrđavu, gradinu, koja ništa ne brani, ali sigurno propada ako neprijatelj osvoji onu daleku, veću, glavnu. U očekivanju napada branitelje muče strepnje i strahovi, ni snoviđenja njihovog žreca ni krvavi magični obred mjesne vještice ne vraćaju nadu u prestrašena srca, a izdaja čuči u sumnji brani li divovska zmija iz podzemlja tu gradinu kao stoljećima prije, ili je utihnula, pobjegla, uginula. Gmazovi su se omilili još nekolicini autora u ovoj zbirci: Sanja Lovrenčić je u priči Zmijski gen skicirala, možda i prekratko za ispunjenje svih dramaturških potencijala, svijet nespreman za prihvaćanje drugačijih (i zato zastrašujućih) bića. Autor koji se potpisao kao T. M. Blackwood u priči Zmajeva smrt ironično se poigrao, iako pomalo kaotično, uz previše likova i odvojaka radnje, s klasičnim motivom viteza koji kreće ubiti zmaja kako bi zadobio princezinu ruku. Ostatak zbirke ispunjen je također zanimljivim pričama Adrijana Sarajlije o tajnama japanskih kamikaza; Ivane Delač o opsjednutosti i manipulaciji; Irene Hartmann o živim marionetama; Igora Rendića o zaljubljenoj Gorgoni; Ive Šakić Ristić o umjetno uzgojenoj djeci; Jure Maleša o metamorfima i austro-ugarskim špijunima; Katarine Brbora o žrtvi za ispunjenje proročanstva; Vedrana Bokora o poljskom WC-u kao portalu u druge svjetove, a "special mention" zaslužuje mladi labinski pisac Goran Gluščić za duhovitu i grotesknu priču Žderač, o poludjeloj posadi svemirskog broda. (Objavljeno u Glasu Istre, 8. lipnja 2013.) |
