Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Tajna loža Jure Grando
 Saša Šebelić: "Vampi(st)ria", SF roman, Quimedia, Poreč, 2013. Propali smo, vampiri su zauzeli sve važne pozicije, oni upravljaju Istrom i Hrvatskom, u njihovim rukama je moć, vlast, banke, biznis, šou-biznis, a kao i svim drugim pohlepnicima ni to im nije dosta već stvaraju vojsku genetski modificiranih zombija kako bi pokorili i ono malo što im još nije podložno. Spasiti nas može samo neki superheroj, dovoljno ljudski da mu možemo vjerovati, a opet dovoljno drugačiji da može odoljeti vampirskim trikovima i ravnopravno im se suprotstaviti. I, hvala svemiru, takav nam dolazi u liku vukodlaka, malo genetski modificiranog, ali časnog, lojalnog, zaštitnički opredijeljenog prema ugroženim malim ljudima, no nemilosrdnog prema neprijateljima, napose prema njihovim vođama - vampirima. Ovakav je zaplet smislio medulinski pisac Saša Šebelić u svojoj novoj knjizi, i čitajući ovu frenetično brzu akcijsku literaturu čovjek ponekad nije načistu ima li pred sobom očiglednu alegoriju na stvarne hrvatske političke, socijalne, a napose moralne prilike, ili se pak radi o totalno otkačenoj treš parodiji u kojoj mrtvih ima više nego u starinskim westernima, a glavni junak na kraju balade tek otrese prašinu, popravi šešir, i ode u mrak. Ima ponešto i od jednog i od drugog, no Šebelić je, nakon već prikupljenog iskustva s prijašnjim knjigama, uhvatio pravu mjeru, smanjio pametovanje i dociranje na minimum, a sve što bi trebala biti poruka ili pouka obradio akcijski. Doista, glavni se junaci ne stignu ni odmoriti ni rane zaliječiti od prethodnog sukoba, a već srljaju u sljedeći. Jer moraju, jer neprijatelj ne spava, jer neprijatelj će djelovati ako ga ne zaustavimo što prije i što je grublje moguće. Ova knjiga bi doista bila izvrsna reklama za USKOK! U žanrovskom smislu, svakako je zanimljivo kako je Šebelić u jednom romanu, u jednoj fabuli, uspio spojiti tri inače potpuno različite vrste "nemrtvih" bića iz tri različita podžanra klasične horor književnosti i filma. S vampirima, vukodlacima i zombijima i inače vlada pravilo da nema pravila, svaki autor tim bićima pridaje svojstva kakva mu odgovaraju, pa je tako učinio i Šebelić, ali se za razliku od "sumrakovskog" trenda romantiziranja vampira radije vratio u dublju povijest ovog žanra i vampire učinio iskonski stravičnim i strašnim, izuzetno snažnim i moćnim, izvukavši iz žanrovskih prakorijena još jednu u novije doba skoro zaboravljenu vampirsku sposobnost - psihomanipulaciju. Svakako je zabavna i domišljata postavka da u Istri postoje tri arhivampira, koji zajedno čine tajnu ložu Jure Grando, i ta tri čudovišta, svakog sa svojom bulumentom tjelohranitelja i suradnika, glavni lik mora pobijediti jednog po jednog, kao u klasičnim kompjuterskim igricama, ili u filmovima s Bruceom Leejem ili Chuckom Norrisom. Zombiji su i inače topovsko meso, pa i ovdje gdje ih susrećemo umjetno uzgojene i genetski modificirane; zombiji ne misle, oni izvršavaju naređenja, slijepo hrle naprijed, njihova snaga je u brojnosti i bezobzirnosti (jer za obzirnost nemaju nikakvu biološku predispoziciju, oni su već mrtvi pa ih ne muči ni bol ni strah niti mogu imati napad samilosti). Scene u kojima zombije masakrira glavni junak romana, spomenuti vukodlak-specijalac, dostojne su klasičnih talijanskih ili japanskih treš-horora, a logistički ih ne bi pokrila svjetska industrija specijalnih efekata zajedno! Nekako se čitatelj osjeća vrlo zadovoljno kad negativci, i oni sitni i oni najkrupniji, dobivaju ono što ih ide, iako prilike nikad nisu sasvim jasne i sasvim crno-bijele, i ovdje se nađe izdajnika u vlastitim redovima, pete kolone, ali i pokajnika, obraćenika, osvetnika. Jako zabavan roman napisao je Saša Šebelić, i mislim da će kao pisac još napredovati. (Objavljeno u Glasu Istre, 1. lipnja 2013.) |
