Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Otok nemira
 Dinko Telećan: "Dezerter", roman, Algoritam, Zagreb, 2013. "I ja sam našao mjesto, ili je ono našlo mene, na kojemu u ovo malo vremena koliko je ostalo, dok nam se već pod nogama trese, mogu još ponešto napraviti na razbuđivanju sebe i bića oko sebe", kaže potkraj romana Dezerter jedan sporedan lik pišući pismo glavnome liku. I glavni lik je dosta dugo tražio "mjesto", ili je ono "tražilo njega", no ta dvojica najboljih prijatelja iz djetinjstva u svojim su traganjima postigla recipročan uspjeh. Glavni lik, Boris, stigao je do cilja kojemu zapravo nije stremio, našao se u svojevrsnom svojevoljnom izgnanstvu, iako je mjesto toga njegova izgnanstva jako blisko, gotovo istovjetno, mjestu njegova iskona. Umjesto smiraja, Boris na otoku svoga djetinjstva i svoga konačnog progonstva nalazi samo nemir, produbljuje svoja pitanja, množi svoje dvojbe, ali ipak pušta vrijeme da teče, ne čineći zapravo ništa. U tom "ništa" Borisu je sadržano "sve", i taj osjećaj glavnom liku ovog romana nije nimalo ugodan. Suprotno Borisu, njegov najbolji prijatelj Miro bježi od svakidašnjice, od sebe, od povijesti, od društvenih datosti, od identiteta i kulturnih korijena, pa čak i kad mu se na postajama njegova puta ukazuju milosti i blagodati, on paranoično bježi dalje, sve dok na konačnome odredištu, na kome odlučuje ostati, ne shvati da je ono što je zapravo tražio - potpuno ništavilo, Ništa s velikim "N", da se s tim ništavilom spreman suočiti i s njime živjeti, živjeti - a ne nestati, ubiti se, iščeznuti, nego baš apsolutno predano živjeti to potpuno i apsolutno "ništa". Obojica su se naputovala, svaki za sebe, otkad ih je život razdvojio, Europom, Sjevernom Afrikom i Azijom, poglavlja ovog romana šetaju nas od Maroka do Pakistana, od Riminija do Lahorea, tako da se naizgled Dezerter pričinja kao roman o putovanjima, što je u posljednje vrijeme prilično popularna forma. No, prije je to roman o unutrašnjim putovanjima, pri čemu su ona Borisova naravno u prvom planu; Miro prolazi kroz samospoznaje koje ponekad kontrapunktiraju, a ponekad baš naglašavaju ono što prolazi Boris. Mnoštvo egzistencijalnih i filozofskih pitanja postavljaju si glavni junaci ovog romana, napose mnoštvo etičkih pitanja, od incestuoznih dvojbi do moralnosti sudjelovanja u ratu ili suprotno tome, moralnosti bijega od mogućnosti sudjelovanja u ratu. Opet kao kontrapunkt ratu kao mogućnosti, junaci se suočavaju i s problemom individualiziranog nasilja, kroz svjedočenje i kroz saznanje da se ono dogodilo drugome. Obiteljski "backgroundi" pak donose nove razloge bjegova ili postajanja žrtvom u obiteljskoj anamnezi; a slučajni ili sudbinski susreti obojice prijatelja na njihovim putovanjima otkrivaju i nove slojeve identiteta, relativiziraju predrasude o pojmovima religije ili nacije. Oblikovanje apsolutno svih likova u ovom romanu, bili oni više ili manje važni, naprosto pruža ogromno obilje dokaza da niti jedna definirana kolektivna razlika ne može biti veća od razlika između individualnih ljudskih bića, dokaza da svaka osoba zaslužuje vlastitu definiciju identiteta, i da je svako grubo svrstavanje u skupine zapravo nasilje prema drukčijima. A kako smo svi "drukčiji", grupiranje je nasilje prema svakome od nas, a najveća je među nama razlika u svjesnosti da smo različiti. Roman je pisan izuzetno privlačno, plijeni zanimljivošću, jezikom i stilom, dinamika mu je pojačana ritmičkim promjenama pripovjedačkih očišta, otprilike usred romana ubačeno je i jedno izuzetno dramoletno poglavlje, a avantura i kontemplacija dva su njegova aspekta koji se naprosto nadmeću za našu naklonost. (Objavljeno u Glasu Istre, 11. svibnja 2013.) |
