Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Priče o toleranciji
 Aida Bagić: "Znam li ja gdje živim", zbirka priča, Zoro, Zagreb, 2012. Zbirka kratkih proza Znam li ja gdje živim, kao prva prozna knjiga Aide Bagić, predstavlja autoricu sofisticirane poetike i vrlo visoke svijesti o potrebi društvene angažiranosti kao jednom (ili čak jedinom) mogućem vidu humanističkog samoostvarenja. Biti čovjekom jednako je pomagati drugome, uvažavati, razumjeti, suosjećati, a ukoliko to zbog civilizacijskih ili kulturoloških razlika predstavlja poteškoću, kao pomoćna sredstva na raspolaganju su poistovjećivanje, dijeljenje patnje ili spoznaja o drukčijoj osviještenosti kulturne pripadnosti koja ujedno uvjetuje sudbinu na granici slobodnog izbora i poštivanja tradicije. Stoga, dio priča u ovoj zbirci biva kao mali intimistički vodič kroz mentalitete različitih kulturnih podneblja kugle zemaljske. Takve priče uvijek sadrže po dva lika, pripovjedačicu koja propituje, istražuje, savjetuje ili želi biti od pomoći, i domicilnu osobu, najčešće žensku, koja u nekoj srednjoafričkoj, indijskoj, dalekoistočnoj ili bliskobalkanskoj sredini razmišlja o izboru, o poštivanju tradicije iako je nametnuta, o nastavku ili prekidu životnog sklada s vlastitim roditeljima, odgojem, religijom, obiteljskim zanimanjem. Međutim, ovakve dvojbe kod likova u pričama Aide Bagić ne završavaju isključivo negacijskom opcijom, vrlo često im je sudbina upravo afirmacijska, iako je to možda posljednje što bi čitateljsko opterećenje modernitetom očekivalo. Autorica nam tako priređuje zgodne male naracijske zamke, svojim likovima usađuje kolebljive želje i namjere, sučeljuje ih sa suprotnim naputcima i savjetima drugih likova ili čak pripovjedača, a njihove konačne odluke čitatelju su plasirane vrlo zaobilazno, čak uz nužnost ulaganja mentalnog napora u detekciju pravog ishoda. Iako bi se mnoge postavljene situacije mogle izroditi u propovijedanje o zaostalosti mentaliteta, one se bezuvjetno realiziraju kao vrlo tople priče o toleranciji. U takvom je postupku još jedna zamka, ponajprije emocionalna: tolerancija naime ne proizlazi kao urođena osobina, ona se stječe i uči, ona najveću kušnju, ali i najistinitiju potvrdu, nalazi upravo u dvojbama koje se nesvjesno i nenamjerno testiraju na najbližima i najdražima. I cijela bi se zbirka Aide Bagić Znam li ja gdje živim zapravo mogla podvesti pod zajednički nazivnik priča o toleranciji, s izrazitom senzibilnošću prema manjinskim temama u gotovo svakom društveno pojavnom obliku, ne samo u pojavnostima kojima se bave današnje nevladine organizacije i pokreti, već i vrlo minuciozno strukturiranima, do mjere da se opisana pojavnost naizgled čak ne može smatrati manjinskim ili ljudskim pravom (primjerice, poput prava dječaka da se igraju lutkama), ali društvena reakcija okoline prema toj pojavnosti postupa kao da se radi o nečem puno većem i značajnijem. Za pojedinca, pogotovo u djetinjoj dobi ili nekoj osjetljivoj životnoj fazi, svejedno je kakva je društveno priznata veličina njegove posebnosti ili iznimnosti, jer tolerancija se, i to je osnovna poruka priča Aide Bagić, pokazuje na mnogim razinama, i u mikro i u makro sferi, ali kao problem primjetna je i za društvenu akciju provokativna samo kad je nema ili kad zbog stanovitih okolnosti dođe u krizu. Iako su fabularno strukturirane, priče u ovoj zbirci dovoljno su i meditativne da nad njima možemo zastati i zamisliti se, upustiti se u igru opažanja i prepoznavanja, mjerkati male stvari očima velikog svijeta, i doista uživati u riječima, onima koje označuju, i onima koje prikrivaju. (Objavljeno u Glasu Istre, 05. siječnja 2013.) |
