Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Batine u zemlji dobrih ljudi
 Jurij Hudolin: "Pastorak", roman, sa slovenskog prevela Jagna Pogačnik; Sandorf, Zagreb, 2012. Ono malo moderne hrvatske i regionalne "prekoučkarske" proze radnjom smješteno u Istru nije se puno odmaklo od arkadijskog prikaza ovog našeg poluotoka, uobičajenog minulih desetljeća, kao zemlje "dobre hrane, dobrog vina i dobrih ljudi", u koju junaci književnih djela dolaze proživjeti neku avanturu. Ne pamtim da je u ijednom proznom djelu neki istarski zakutak opisan kao ružna zemlja zatucanih seljačina, kao svojevrsna vukojebina, da prostite na izrazu, u kojoj je život kazna, prije nego nekakav privilegij. Zato izgleda da je, što se tiče pristupa Istri kao književnoj temi, s romanom Jurja Hudolina Pastorak valjda došlo vrijeme za uspostavljanje kozmičke ravnoteže. Ili, poštenije bi bilo da ne generaliziram: ne radi se ovdje o Istri, radi se o ljudima. Istra je i u Hudolinovom romanu kraj gdje se dobro jede i pije, gdje cvjetaju turizam i ugostiteljstvo, nije Istra kriva. Ali od ljudi sve kreće i sve polazi, zar ne? Dojam što ga ostave ljudi neminovno će se prilijepiti i za kraj u kome su ti dojmovi stečeni? Ako je tako, Istra će biti zapamćena kao najgori pakao za glavnog junaka ovog romana, dječaka na pragu tinejdžerske dobi koji iz Slovenije s razvedenom majkom dolazi u dom i na imanje njenog novog muža, istarskog mini-tajkuna. Iako ih isprva dočekuje ljubazno, vrlo brzo će dječakov očuh pokazati svoje pravo lice. Razotkrivat će se, malo pomalo, taj istarski udomitelj, kao pohlepnik za novcem, kao okrutni i sadistički mučitelj, kao osorni silnik i nasilnik, kao samopostavljeni gospodar ljudskih života i sudbina, naposljetku čak kao kriminalac i preljubnik. Doživljaj tog južnoistarskog sela, negdje na Proštini, kao tradicionalne i patrijarhalne sredine zapravo je eufemizam u odnosu na razotkrivanje cijelog tog kraja kao zavičaja koji je sasvim logično mogao iznjedriti jednog ovakvog arhinegativca. Cijela je sredina zatucana i primitivna selendra, zaključuje sveznajući pripovjedač, a glavni junak romana to spoznaje postupno i isprva odbija u to povjerovati, jer usprkos svim batinama i omalovažavanjima uz poneku mrvicu beznačajne milosti koje od njega dobiva, u očuhu želi vidjeti idola, oca obitelji, nekoga tko sve radi s nekim nedokučivim razlogom i svrhom, a možda je to samo osebujna interpretacija očinske ljubavi. Možda tako mora biti, tješi se dječak, kome ni to što je najbolji u školi, ni to što danonoćno radi u očuhovoj gostionici, ne pomaže da se veliki gazda prema njemu odnosi kao prema ljudskom biću. Pastorak je univerzalni roman o obiteljskom nasilju i o nasilju među ljudima uopće, o pogrešno poimanom tradicionalizmu, o zabludama u odnosima između žrtava i njihovih mučitelja; ovaj je roman vapaj za ljudskošću koja zamire iza zatvorenih vrata bogatog imanja ili visokim zidovima ograđene obiteljske kuće. To što se nalazi iza tih zidova, to što se iza njih zbiva, to nije obitelj i to nije odnos među ljudskim bićima. Vapaj je usmjeren i prema vanjskom svijetu koji se na takva zbivanja pravi gluh i slijep, koji na deklaraciju silnika o nedodirljivosti njegova vlasništva i posjeda, u što spada i obitelj, odgovara tišinom, strahom, nemiješanjem u privatnost i intimu. Očuh, izrazito negativni lik, nije okrutan samo prema pastorku i njegovoj majci, takav je i prema široj obitelji, prema zaposlenicima, prema sumještanima, gostima i poslovnim partnerima, pogotovo nakon što im izvuče novac ili ih prevari za posjed. Poput velegradskog tajkuna, i on u svome selu do kojeg ni asfaltne ceste nema, sve drži u šaci, dobro se brinući da mu korumpirana vlast ne pomrsi račune u vlastitom dvorištu. I nema te pravde, nema nikakve sile, koja silniku može stati na put, koja može zaštititi nevinu žrtvu, nema. Drastično rješenje je jedini mogući izlaz, ali pitanje "zašto" u dječakovu umu ostaje neodgovoreno. Doista, ovakav roman o Istri još niste čitali. (Objavljeno u Glasu Istre, 13. listopada 2012.) |
