Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Rijeka s više ušća
 Branislav Glumac: "Odmrzlo ljeto", roman, VBZ, Zagreb, 2012. Romani o odrastanju popularna su i omiljena forma u naših pisaca, ali su nekako zapali u stereotip: vjerojatno zbog zablude da novo državno stanje znači da smo stvorili i novo društvo, pisac koji je odrastao u "onome prije" često ima usiljenu potrebu objašnjavati kakvo je to bilo društvo koje više ne postoji, kakvo je to bilo vrijeme, što je to nepovratno izgubljeno doba donosilo mladom čovjeku koji je tek otkrivao svijet i svoje mjesto u tom svijetu. S takvom, vjerojatno nesvjesno sinkroniziranom misijom, ali u praksi raširenom kroz nekoliko desetaka naslova, namnožilo se mnogo stvarnih ili fiktivnih autobiografija s jako puno općih mjesta i s jako puno ponavljanja jednih te istih životnih iskustava koje su donosili "socijalizam s ljudskim likom" i nesuglasje dogmatski proklamiranih i iskustveno spoznatih životnih vrijednosti. Odmah od prvih stranica Glumčeva romana, prve njegove proze nakon petnaestak godina neobjavljivanja, jasno je da se ovaj roman o odrastanju ne uklapa u taj igrom slučaja nastali žanr. Iako se to odrastanje događa u otprilike istom vremenu, sve je drukčije, od pripovjedačkog pristupa, do stila, atmosfere, pa i razloga zašto se uopće baca taj literarni pogled unatrag, na minule godine. Umjesto prikazivanja vlastitog djetinjstva i mladosti kao doba osobnog herojstva, kao subjektivizirane povijesti svakodnevice u sjeni stvarnih i teških povijesnih zbivanja iz svijeta odraslih, Glumčev pripovjedač nikad ne gubi iz vida da se ne radi o "sadašnjem" fabularnom vremenu, da to nije dnevnik aktualnih zbivanja i proživljavanja napisan kao da je nastajao tih davnih godina, već odabir fragmenata iz sjećanja. Naprotiv, i toga smo mi kao čitatelji neprestano svjesni, glavni junak ovog romana predstavlja nam izbor iz svojih lijepih sjećanja, dojmljivih, uzbudljivih, sjećanja na one događaje koji su - i tu je drugi veliki Glumčev raskorak s žanrom hrvatskog bildungs-romana - izgradili njega ne kao osobu, već kao pripovjedača. Doista, pričajući priču o svom djetinjstvu i odrastanju, Branislav Glumac ne gradi lik dječaka odnosno mladića koji prolazi kroz avanturu odrastanja, već gradi lik sebe kao budućeg pripovjedača, on se na to priprema, on vježba opažanje i prepričavanje, on se testira, polaže ispite koje je sam sebi zadao. U skladu s takvim razvojem lika pripovjedača, koji je istodobno i akter zbivanja u malom sjevernohrvatskom gradiću blizu mađarske granice, prvi test koji je on sam sebi postavio bilo je razlučivanje primjerenosti sjećanja za prepričavanje s obzirom na dob slušača. Naime, roman počinje zdvajanjem oca koji priča priče pred spavanje svome sinu, pokušavajući se izdići iznad ponavljanja istih motiva i fabula. Kad u priču za sina "uleti" lik koji u ocu-pripovjedaču počne buditi sjećanja na vlastito djetinjstvo, on se otme kontroli, iz zaboravljenog djetinjstva bude se priče za koje i nije zgodno da ih dječje uho čuje. Kako je taj lik, pripovjedačev školski prijatelj, stvarno postojao, nakon što se prisjeti nekih zajedničkih zgoda, pripovjedača odjednom zaintrigira što je s tim likom kao stvarnim čovjekom. Tada započne vrlo zanimljivo traganje kojemu su poprišta ne samo stvaran svijet sa stvarnim ljudima, već i osobna književna baština Branislava Glumca, i povijest pripovijedanja kao duhovne djelatnosti ljudske, i odnos između stvarnosti i fikcije, i jezik kao osnovna pripovjedačka građa. Iz jednog je izvora potekao ovaj roman ali se zaputio kao rijeka ka mnogim ušćima u nekoliko vrlo zanimljivih pravaca. Imali bi mlađi pisci iz ovog romana podosta za naučiti. (Objavljeno u Glasu Istre, 29. rujna 2012.) |
