Knjiga za plažu
25.08.2013., nedjelja
Kraj svijesti
 Grupa autora: "Smak", zbirka SF priča, Sferakon 2012., Mentor-Sfera, Zagreb, 2012. Budući da se jedan od najočekivanijih smakova svijeta već desetljećima najavljuje za kraj 2012. godine, smak se pokazao logičnim izborom za godišnju zbirku spekulativne fikcije zagrebačke SF konvencije Sferakon. Bio je to vrlo dobar izbor, jer je pokazao obnovljenu svježinu ideja kod domaćih autora SF-a. Nitko, naime, od autora zastupljenih u zbirci temi smaka svijeta nije pristupio na klasičan, očekivani i već viđen način. Jurica Bakmaz se u priči Odjeci koncentrirao na organizirana i institucionalizirana nastojanja čovječanstva da preživi najavljeni smak svijeta - prebacivanjem svijesti svih živućih ljudi u memoriju ogromnog superkompjutera. "Nepreseljena" je ostala samo malobrojna tehnička služba za održavanje superračunala. Budući da se smak fizički nije dogodio, civilizacija se iznova razvija iz redova tih tehničara, među kojima se, međutim, razvijaju različite ideje o tome što učiniti s tim superračunalom čija je svrha odavno zaboravljena. David Kelečić je u priči Imago ultima osmislio kontraapokalipsu: anđeli i arhanđeli provaljuju u Pakao i pokreću bitku za konačno istrebljenje svih zlih demona. Nizanjem epskih bitaka jedan za drugim padaju krugovi Pakla pred nezaustavljivim naletima svjetlosti i dobrote, ali koje se mogućnosti otvaraju kad Pakao naposljetku bude sav pokoren? Ed Barol je u priči Do posljednjeg daha za smak svijeta okrivio izvanzemaljsku invaziju, koja započinje prilično originalno: slanjem uređaja koji postupno iz Zemljine atmosfere isisavaju kisik. U središtu priče je skupina alpinista koja da bi preživjela mora prekinuti uspon na Himalaje, pritom preispitujući sav svoj moralni i humanistički integritet. Danijel Bogdanović je u priči Stela sa zvijezda na svoj uobičajeno uvrnuti i crnohumorni način u kob našega planeta upleo bića raznih dimenzija i svojstava, poigravajući se prije svega primarnim ljudskim osobinama i nagonima, dok je Katarina Brbora doživljaj globalne kataklizme osmotrila iz carigradskog rakursa, odnosno Turskog Carstva kao preživjele globalne sile. Priča Čopor Aleksandra Žiljka jedna je od najdojmljivijih u zbirci, uzevši u obzir i "tehničku" postavku smaka svijeta uslijed prolaska Zemlje kroz roj plutajućih singulariteta koji fizički pretvaraju u ništavilo dijelove materije našeg planeta i nemilosrdno ih razbacuju unaokolo (početna scena priče prikazuje pad nosača aviona usred slavonske ravnice) te degradaciju ustroja i ikakvih kriterija ljudskog društva u takvim kataklizmičkim okolnostima. Glavna junakinja Žiljkove priče potpunu, ali baš potpunu kompenzaciju za gubitak bilo kakvih smislenih veza s ljudima nalazi u zbližavanju s čoporom pasa lutalica, a odličan metaforički završetak - ostarjeli i razočarani Isus silazi s križa, a junakinja u ruševinama pronalazi bebu kao jedino preživjelo ljudsko biće - naznaka je mogućih pravaca novog početka civilizacije. Zbirku zaključuje priča Gorana Konvičnog Jeka, jeka, neobičan književni eksperiment s obzirom na to da je svaka misao, odnosno svaki logički povezani dio rečenice pisan dvaput uzastopce, a pri kraju priče čak je i svaka riječ pisana dvaput uzastopce. Taj pripovjedački postupak trebao je ilustrirati fabularni uzrok smaka svijeta, a on je psihološki - iz nepoznatog razloga svim se ljudima udvostručavaju misli, baš na način kako je priča pisana, i to dovodi ne samo do promjena u refleksnom ponašanju ljudi pa zbog toga i do prigodnih "tehničkih" nesreća i nezgoda, već i do krupnih društvenih promjena. Ovom pričom kao da je naglašena poruka koja proizlazi i iz većine ostalih, naime, ni kraj svijeta nije toliko bitan u svojim fizičkim pojavnostima, koliko je presudan "kraj svijesti" kao svojevrsni popratni efekt, a takav kraj ne mora nužno biti fizičko uništenje, već je dovoljno da se dogodi neka krupna psihološka promjena masovnih razmjera. (Objavljeno u Glasu Istre, 21. srpnja 2012.) |
