Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Krajobrazni posttraumatski stres
 Luka Bekavac: "Drenje", roman, Profil, Zagreb, 2011. Drenje je malo selo u baranjskoj nedođiji, bogu iza leđa, seoce koje se smjestilo u udubini tektonske anomalije, napukline omeđene za taj kraj sasvim neuobičajenim liticama. Selo i njegova bliža okolica naočigled propadaju: priroda kapitulira pred nepoznatom moćnom silom, skoro su sve životinje od tamo pobjegle, ljudi su apatični i uglavnom predani alkoholu, od negdašnje koliko-toliko sređene male zajednice više skoro ništa ne funkcionira. U takvo, najblaže rečeno čudno selo Drenje, koje se k svemu tome nikako ne oporavlja od posljedica okupacije, ratnih razaranja i ekocida, u sparno ljeto 1999. godine dolazi na specijalizaciju apsolventica Marta, dodijeljena profesoru Markoviću koji tamo provodi znanstveno-istraživački projekt "Utjecaj Domovinskog rata na bioakustičku sliku Istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema". S ovim faktima upoznajemo se na prvim stranicama neobičnog romanesknog prvijenca Luke Bekavca, ali ni ovi, a malne ni bilo koji drugi "fakti" koji će u nastavku romana biti presudni za razumijevanje o čemu se tu radi, ne dolaze nam ni kroz naraciju ni kroz fabulu. Roman, naime, počinje i nastavlja se uglavnom u slikama. Pripovjedač zatečeni prizor opisuje baš kao da se radi o nekoj staroj fotografiji, ili o sceni nekog jako sporog filma, s rječitim dočaravanjem pejzaža, vremenskih prilika, intenziteta svjetlosti, položajem ljudske prilike u tom prizoru, skretanjem pažnje na detalje pa natrag na total opisivane scene. Prevladava sfumato ugođaj, a takve bivaju i misli likova koji se zateknu unutar rubova kadra opisivanih prizora, konfuzne, mučno analitične, s ponekim fleš-bekom, s mnogo pretpostavki i pitanja… Čak i kad je u prizoru suočeno više likova (zapravo, najčešće samo dvoje, Marta i profesor Marković, u romanu osim njih nema čak ni važnijih epizodista, osim u mjesnoj gostionici koja je jedino mjesto kakvih-takvih međuljudskih interakcija u čitavom Drenju i okolici), njihova se komunikacija ne predstavlja dijalozima već misaonom recepcijom sugovornikove replike, kao da su i izgovorene riječi dio vizualne vrijednosti prizora… A takav način pripovijedanja biva još čudniji kad se ispostavi da se sve važno u romanu vrti oko zvukova, ne oko slika. Profesor Marković i Marta, naime, snimaju i analiziraju zvukove u Drenju i njegovoj okolici, i u toj zvučnoj slici krajolika nalaze neobjašnjive anomalije, šumove koji tu ne pripadaju, ali u kojima se krije mogući kod za razumijevanje interdimenzionalnosti prostora i vremena, možda čak i za dešifriranje pokušaja kontakta od strane nečeg onostranog, ili u najmanju ruku drugačijeg… Slično kao i u romanu Damira Miloša Smetlar, gdje glavni lik odlazi na oceansku pučinu proučavati "mirise iskonskih vjetrova", tako i u ovom romanu slutimo natruhe fantastike, međutim žanrovski preokret se ni ovdje ne događa. Interferencija svjetova legitimirana šumovima u zvučnoj slici opustjelog i uništenog Drenja nije ni dokazana ni dokaziva, sve ostaje na teorijama kojima profesor Marković fila svoju asistenticu Martu, a ona u njih ili vjeruje, ili im se priklanja nakon što afirmacijski protumači nalaze s terena, no nemalu motivaciju za potpuni ulazak u profesorovu priču Marti daje i nedostatak mostova prema ranijem životu, ona se zapravo nema gdje i kome vratiti iz te izazovne baranjske pustare. Tako bi zapravo s romana Drenje trebalo skinuti etiketu mogućeg fantastičnog romana, horora ili trilera, i prihvatiti ga kao psihološku dramu s motivom intelektualne inicijacije kao presudnim za glavne likove. K tome, lijep Bekavčev inovativni doprinos korpusu novije domaće proze je i motiv - krajobraznog posttraumatskog stresnog poremećaja, vrlo zahvalan motiv koji krajobrazu ovdje na neki način pridaje i status trećeg glavnog lika u romanu. (Objavljeno u Glasu Istre, 22. listopada 2011.) |
