Knjiga za plažu
02.01.2012., ponedjeljak
Ispit povjerenja
 Spomenka Pululu: "Nomadi", zbirka SF priča, Tardis, Beograd, 2010. Priče sakupljene u ovoj zbirci govore prije svega o povjerenju. U ekstremnim situacijama opasnosti, rata, bolesti, bespomoćnosti, odvojenosti od svoje vrste, izostanka bilo kakvog oslonca u kolektivitetu, povjerenje u drugoga - ili još naglašenije: povjerenje u nekog drugačijeg - krajnji je ispit vlastitog i tuđeg humaniteta. Ljudsko biće, kad bi bilo samo na svijetu, ne bi imalo u odnosu na što uspostaviti kriterij humanosti. A junaci i junakinje ovih priča moraju se osloniti na nepoznate ili na još nedovoljno upoznate ne-ljudske subjekte vlastite sudbine, i tu se zapravo događa dvostruki test: velika je duševna snaga potrebna da se prebrodi biološki ili kulturološki jaz da bi se pripadniku druge vrste poklonilo povjerenje; a još je veća snaga potrebna da bi se povjerenje opravdalo. U tim ispitima ponajviše sudjeluju ženski likovi, jer predrasuda o ženama kao krhkijem dijelu bilo koje društvene skupine kao da povećava dramatičnost sudbinskih dilema. No, ima i ispita na kojima se pada: ženski su likovi u tom slučaju žrtve, a protežnost njihovih u takvim slučajevima tužnih ili tragičnih sudbina kroz vrijeme i prostor podrazumijeva i moralno sasvim opravdanu osvetu. Nisu sve priče u ovoj zbirci fantastičnog žanra, no i one koje su ugniježđene u poznati svijet svakodnevice atmosferom, naznakom ili očekivanjem skladno se uklapaju u ostatak zbirke i opći zajednički nazivnik (a taj je, rekli smo, povjerenje). Vrlo lijep pripovjedački jezik ove autorice postupno nas uvodi u fascinantne svjetove bliže ili dalje prošlosti, drugih dimenzija ili zaboravljenih tajni, nerijetko u pojedinoj priči zatječemo i više različitih svjetova, spojenih (ili razdvojenih?) tajnim prolazima, dimenzijskim portalima, crvotočinama koje ne moraju biti građene blistavim svjetlosnim efektima, dovoljno je i nekoliko cigli izbijenih iz zida drevne katakombe. Likovi koji su u jednom svijetu zamalo izbjegli tragičnu sudbinu spas nalaze u drugom, a ključ smisla njihovog postojanja dolazi iz trećeg, čak i toliko mogu biti kompleksne okolnosti u kojima se propituju granice povjerenja i tolerancije, kao primjerice u prvoj i najduljoj priči, naslovljenoj "Jeđupka". Ova priča ujedno najviše obiluje i fascinantnom egzobiološkom raznolikošću, i moralnim pitanjima, i višedimenzionalnim ključevima porijekla glavnih likova: užitak je postupno prelaziti iz početno postavljenog svijeta koji kao da je izašao iz Balaševićevih pjesama, u drugi koji prvome gotovo ničim nije nalik, ali predstavljanjem neobične bio-psihološke simbioze između različitih vrsta postavlja i nove okolnosti priče, i ujedno novu zagonetku. Oba su spojena s još jednim, ali veza je krhka i samo što nije pukla, a junakinja koja je upravo prebjegla u svijet njoj sasvim nepoznat jedina je šansa za spas i onog drugog i onog trećeg, a i u onom prvom ima štošta za popraviti? Fascinantna je i priča "Mara", koja spaja svjetove odijeljene vremenski, ali koji zauzimaju isti prostor: djevojčica koju je silovao otac i zatim je trudnu zazidao u podzemne katakombe (drastičniji primjer iznevjerenog i zloupotrebljenog povjerenja teško je i zamisliti), u sasvim drugom vremenu na istom mjestu doprinosi drami nekih sasvim novih likova koji se također igraju uzajamnim povjerenjem. Niz priča o djevojčici zvanoj Cvrčak uvodi i motiv vilinskih bića iz balkanskih predaja i legendi, a ta bića i u drugim pričama sasvim uspješno odigravaju ulogu "drugog" i "drugačijeg", čak i mijenjajući karakterizaciju iz priče u priču, jer nitko nije unaprijed apsolutno dobar ni apsolutno zao. Za sve postoji ispit, ispit povjerenja. (Objavljeno u Glasu Istre, 06. kolovoza 2011.) |
