Knjiga za plažu
01.12.2010., srijeda
Brak je rečenica
 Zoran Pongrašić: »Hi-fi fotelja«, roman, Knjiga u centru, Zagreb, 2009. Brak je institucija koja se prema »vani« i prema »unutra« ne manifestira isto. Razlika između pogleda na brak izvana i pogleda iznutra, kao i između braka i predbračne veze, u neprocjenjivom je iskustvu zajedničke svakodnevice i uzajamne ovisnosti, u emocionalnim i fizičkim procesima između dvoje ljudi koji nisu uvijek racionalni ni racionalno objašnjivi. U brakovima o kakvima pišu noviji hrvatski pisci spoznavanjem partnera spoznaje se sebe, banalne svakodnevne geste dobivaju razmjere monumentalne žrtve, od beznačajnih sitnica gradi se mozaik neslomljive ljubavi, a ispitivanje granica tolerancije međupartnerskim kušnjama bračna je igra koja nadilazi umijeća diplomacije, ratovanja, trgovanja i bilo kakvih drugih društvenih interakcija u vanjskome svijetu. Brak glavnoga junaka romana Hi-fi fotelja pomalo je osebujan u odnosu na druge poznate literarne brakove domaćih autora. I on i supruga su pisci, tako da su pojedine epizode odnosno poglavlja romana na granici pripovijedanja i interaktivnog dokumenta o nastajanju književnog teksta. Lik pripovjedačeve žene, osim u fabuli, prisutan je i u naraciji, ulazi u nju kao komentator, kao osporavatelj, kritičar, i takvi pripovjedački trikovi ispadaju jako simpatični i duhoviti. Ovaj par ima i djecu, što se većina naših pisaca svojim literarnim bračnim ili ljubavnim partnerima ipak ne usuđuje priuštiti. Štoviše, imaju tri kćeri, u vrlo »zahvalnim« dobima od devet, trinaest i sedamnaest godina. Peteročlana obitelj dijeli omanji stan u kojemu imaju još psa i zlatne ribice; u obzor njihovih svakodnevica povremeno ulaze poznanici, prijatelji, roditelji, ali u svemu epizodista nema baš puno. Glavni je junak ovoga romana i nakon 25 godina veze te tek nešto manje godina braka zaljubljen u svoju ženu, ali u vremenu i prostoru, u državi i društvu u kojima ova obitelj živi, nitko nije imun na frustracije koje donosi okruženje, a najmanje on. Kroz roman se naizmjence dirljivo-emotivnim i urnebesno-humorističnim prizorima gradi slika obitelji i braka koje bi svatko izvana doživljavao kao idealne. Za njih, za likove, svakodnevica je pak neprestano nizanje malih svjetskih ratova, s povodima poput tko je bolje ili lošije prošao u brizi o dječjim školskim obvezama; tko i kada i koliko glasno smije slušati svoju muziku (naravno da on voli rock'n'roll, a ona klasiku); tko što zamišlja dok vode ljubav; tko se kakvim rječnikom služi; tko ispada glup ne snalazeći se u pojmovnim i vrijednosnim svjetovima onog drugog, i tako redom. Naslov romana dolazi od internog obiteljskog naziva za komad namještaja, fotelju u kojoj on najčešće sjedi dok sluša svoje ploče, i iz koje sagledava svijet, komunicira s ostatkom obitelji, iznosi svoje dubokoumne ili naivne analize, prepušta se mašti ili očaju. Taj svojevrsni centar svijeta utočište je i pribježište glavnome liku, i većina pripovijedanja izvire iz trenutaka kad on u toj fotelji sjedi, misli, sluša, komunicira, ali i razotkriva se, razgolićuje čak i preko krajnjih granica, povjeravajući nama čitateljima svoje i glazbene i književne i estetske kriterije i ukuse općenito, i svoje erotske i emocionalne maštarije, i svoje ljutnje, frustracije i strahove, ali i svoje najnježnije i najromantičnije misli. Zapravo je ovaj roman više autoportret glavnoga junaka nego priča o njegovoj obitelji, ali daleko od toga da bismo ga mogli nazvati ego-tripom. Riječ je jednostavno o potrebi da se ljubav uvijek i iznova traži i pronalazi i prepoznaje i potvrđuje čak i u okvirima poznatoga i sigurnoga svijeta. Ili kako bi to glavni junak rekao: »Brak nije riječ nego rečenica«. (Objavljeno u Glasu Istre, 28. svibnja 2010.) |
