Knjiga za plažu
13.04.2010., utorak
Carstvo tišine
 Nejc Zaplotnik: »Put«, autobiografija, Libricon, Zagreb, 2009. Novinske vijesti i televizijske reportaže o alpinističkim ekspedicijama često nas fasciniraju, kako uspjesima i podvizima tih iznimnih ljudi, tako i saznanjima da egzotične ledene visine baš svakog kontinenta na našemu planetu još uvijek kriju stijene i visove na koje ljudska noga nikada nije kročila. Međutim, ako smo u prilici upoznati se s detaljima takvih monumentalnih ekspedicija, fasciniranost i strahopoštovanje ustupaju mjesto užasu: takve teškoće, takve patnje, takvi običnom čovjeku naizgled nerješivi problemi svakodnevica su alpinističkih pohoda, nešto što se podrazumijeva. Ako se upućuju k blistavim i visokim ciljevima znajući što ih sve na putu do tih vrhova čeka, jesu li alpinisti heroji ili su zapravo mazohisti? Tako će reagirati laik, kome je penjanje i prkošenje nezamislivim hladnoćama, olujama, snijegu i ledu, ravno hodanju po nekom drugom planetu. Za laike, alpinizam je misterij. Nejc Zaplotnik, autor ove knjige, zapisao je, i ta je misao izvučena kao moto na zadnje korice: »Tko traži cilj, ostat će prazan kad ga dosegne, tko pak nađe put, cilj će uvijek nositi u sebi«. Zaplotnik je jedno od najuglednijih imena slovenskog (i tada jugoslavenskog) alpinizma, a ovu je autobiografiju napisao u vrijeme kada je vrlo minuciozno, do filozofskih razina, raščistio sam sa sobom razloge koji ga navode da se penje sve više i sve dalje. Od ranog djetinjstva, kada su planine i stijene medij tinejdžerskog bijega od okoline, preko mladenaštva kada se penjanjem dokazuje muževnost i samostalnost ili se naprosto rastjeruju strahovi i frustracije i prazni akumulirana energija, do zrele dobi kada se shvaća da je alpinizam timska disciplina u kojoj ne postoji vlastiti neuspjeh ako i mali dio tima postigne zajednički cilj, Zaplotnik prekrasnim i literarno vrlo bogatim pripovijedanjem iznosi svoje alpinističko i ljudsko sazrijevanje. Vrlo brzo u njegovu životu planine prestaju biti privid najvažnije stvari na svijetu, na pijedestal životnih vrijednosti u pravo vrijeme dolazi obitelj, međutim alpinizam i ljudi koji se alpinizmom bave u mentalnom sklopu ovog penjača i pisca postupno se oblikuju u elitu moralnih vrijednosti. Sve ono što u svakodnevnom, »nizinskom« društvu toliko nedostaje - poštenje, uzajamno poštovanje, prijateljstvo, požrtvovnost, nesebična pomoć - sve su to odlike alpinista, ljudi koji se razumiju i u razgovoru, ali i u tihom zajedničkom svjedočenju veličanstvenosti visokogorskih carstava tišine. Pod pripovjedačevim nogama, rukama, cepinima i klinovima nižu se stijene i vrhovi najprije slovenskih planina, zatim padaju i evropski alpski vrhovi, zastrašujući El Capitan u Sjevernoj Americi, pa Kibo u Africi, počinju se nizati i himalajski vrhunci, sve do Everesta. Deseci Zaplotnikovih suputnika traže svoj put među vrhuncima i stijenama, mnogi na tom putu pokleknu, bolesti i ozljede ih nimalo ne štede, a svaka pogibija u srca ovih srčanih penjača, uz tugu zbog nenadoknadivog gubitka odanog prijatelja, unosi i posvetu budućih izazova uspomeni na izgubljene drugove. Pogovor, koji je zapravo i posljednje poglavlje knjige, napisao je Zaplotnikov kolega Viki Grošelj: u njemu se potanko opisuje kako je Nejc Zaplotnik poginuo pod lavinom pri osvajanju himalajskog vrha Manaslua 1983. godine, u svojoj 31. godini. Najpoznatiji hrvatski alpinist Stipe Božić napisao je u predgovoru hrvatskog izdanja Zaplotnikove knjige: »Nejčeva knjiga mi je pomogla da se još dublje zagledam u razloge koji alpiniste tjeraju k vrhovima planina«. I sve je time rekao. (Objavljeno u Glasu Istre, 20. veljače 2010.) |
