Knjiga za plažu
09.02.2010., utorak
Putovi nestajanja
 Bekim Sejranović: »Nigdje, niotkuda«, roman, Profil, Zagreb, 2008. Jeste li ikad pomislili da je neka davna knjiga ponovno napisana, i da njena nova verzija može sasvim bez štetnih posljedica nadomjestiti onu staru, klasičnu? Meni se to prvi put dogodilo s Oproštajnim valcerom Milana Kundere: ta mi je knjiga nadomjestila sve što mi je, kao čitatelju, ranije značio Kockar F. M. Dostojevskog. Slična mi se stvar dogodila s romanom Nigdje, niotkuda Bekima Sejranovića. Njenim ulaskom u moj čitateljski svijet nastala je referentna točka koja zamjenjuje i istiskuje - Povratak Filipa Latinovicza Miroslava Krleže. Neću pretjerati ako kažem da bi današnjem profilu mladog čitatelja u školskoj lektiri više pasao Sejranovićev nego Krležin roman. Tko zna, možda se to jednom i dogodi. Ovaj roman kroz tri bitne životne i prostorne postaje - Bosnu, Hrvatsku i Norvešku (što su i postaje autorovog životnog itinerara) - prati nestajanje glavnoga lika. Djetinjstvo provedeno u prividu mira i blagostanja u doba nestale države u bosanskoj provinciji, školovanje i mladost u Rijeci (s neizbježnim novovalnim epizodama), sudbinska i životna neizvjesnost u doba zadnjih balkanskih ratova, izbjeglištvo a zatim i nastavak normalnog života u dalekoj Norveškoj, to su narativni okviri ovoga romana. Pravocrtnog pripovijedanja međutim ovdje nema: česti su povratci, a još češće prisjećanja na mjesta i ljude koji su iz junakovog života davno iščezli. On im dolazi na sprovode, ponovno susreće preživjele likove iz svoje prošlosti, nove žene u svom životu bezuspješno nastoji upoznati sa sredinama kojima ni on više ne pripada, prisjećanjima i pričama oživljava ljude markantnih sudbina iz starijih generacija vlastite obitelji, mirisima i okusima priziva zgode iz davnih vremena svoga života. Glavni junak, i sam prilično klimavog karaktera, živi u klimavom svijetu, raspukline se šire sa svih strana, ne samo u nosivim konstrukcijama država i društava kroz koje ga životni put silom prilika vodi. Vrlo su mu slični svi s kojima se njegov životni put isprepliće. Među bliskim članovima obitelji gotovo da nema osobnosti bez neke greške, bez neke tajne, gubitka ili debelog razočaranja. Njegovi prolazni i povremeni prijatelji, i oni iz mladosti i oni s kojima se susreće na raznim poslovima na dalekom norveškom sjeveru, u pravilu su gubitnici, bjegunci, ljudi koji su se predali, ili preživljavaju samo zahvaljujući nekoj fiks-ideji. Žene s kojima bi se tu i tamo združivao još su i najproblematičnije, zapravo su vrlo slične njemu, kao da potvrđuju tezu da se slični profili uzajamno privlače i traže. Korak po korak, susret po susret, grad po grad, za glavnog lika tek su postaje od danas do sutra, i svaka nova spoznaja svijeta oko njega u njemu produbljuje osjećaj nepripadanja, nikome i ničemu: ni rodnome gradu ni zavičaju, ni domovini ni naciji, ni obitelji ni prijateljima. On nije niotkuda i ne nalazi se nigdje, sigurna usidrenost u mjestu, kulturi ili identitetu nije životna vrijednost koja bi za njega bila relevantna. Njegov put je put u nestajanje, u nezamjetnost, a takvi su mu i suputnici. Na trenutke pomišljamo da glavni junak ovoga romana gotovo da nema pozitivnih osobina - no, ima li ih Filip Latinovicz? Sve što je pobjeglo iz Pandorine kutije, njega je snašlo, ali ipak, pogotovo kroz gorkohumorne epizode kojima se završavaju zgode vezane uz određene ljude ili mjesta, ipak nam je taj lik simpatičan, jer na dnu vlastite duše još uvijek grije i krije nadu. Da se ne nada, ne bi uvijek iznova ulazio u slične gotovo bezizlazne situacije. Prije bi se ubio, a tome ipak nije nimalo sklon. (Objavljeno u Glasu Istre, 4. srpnja 2009.) |
