Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Gospodari boli
 Nikola Stjelja: »Užasi godišnjih doba«, zbirka priča, Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, 2009. Sve grublje, sve besmislenije i sve bezrazložnije nasilje postaje sindrom našeg doba. Je li to nešto novo? Je li to tek statistička pojava, pripada li općem mentalitetu vremena i prostora, ili postaje psihozom sociološki još nekategoriziranog naraštaja? Iz crnih kronika, nasilje se već dulje vrijeme prelijeva i na stranice domaćih književnih djela. Nije to sasvim nova pojava, ali je novija. Nekako ju je začeo Denis Peričić svojim romanom Hrvatski psycho, nastavio Vlado Bulić odličnim višeslojnim romanom Putovanje u srce hrvatskoga sna, a prema još jednom domaćem romanu s nasiljem u prvom planu, Metastazama Ive Balenovića, napravljeni su i kazališna predstava i film. Korpusu hrvatske književnosti o nasilju pridružio se i istarski autor Nikola Stjelja svojom zbirkom kratkih priča, simbolično naslovljenom Užasi godišnjih doba. Obrazac Stjeljinog pripovijedanja, kad se radi o karakterizaciji nasilnika i njihovih žrtava, puno je zgusnutiji nego u rečenim romanima. U duljoj prozi ima vremena i za predah, za ubacivanje nekog pozitivnijeg lika, za povremene doze kajanja ili traženja »društvenog« opravdanja za nasilničko ponašanje glavnih likova. U Užasima godišnjih doba nema ni latentnih pozitivaca, ni moralnih premišljanja. Nasilnici u ovim pričama ne oklijevaju, osim možda zbog nazočnosti neželjenih svjedoka ili policajaca; njihove su namjere jasne i čiste: oni žele nanijeti bol, oni žele zagospodariti tuđim tijelom, oni žele oduzeti život. Samoobranu žrtava Stjeljini literarni nasilnici smatraju kršenjem moralnog zakona u svojoj glavi, tada postaju još okrutniji, jer ih, osim zadovoljenja sadističkih nagona, obuzima i spoznaja da opravdano kažnjavaju neposlušna beznačajna bića. Vjerujem da ne treba naglašavati da su književna djela predozirana nasiljem u biti žestoki vapaji protiv nasilja, pozivi na prepoznavanje, obranu i prevenciju od nasilnika, apeli za odgoj takvih ljudskih bića koja neće priznavati nasilje kao sredstvo komuniciranja među ljudima? Međutim, ponekad je mana proze koja tematizira nasilje u tome što prosječnom čitatelju prosječne situacije u kojima se susreću nasilnici i njihove žrtve bivaju previše daleko, onkraj shvaćanja da se takve stvari događaju i sasvim blizu, u istome gradu ili selu, u istoj zgradi ili čak još bliže. Zato se autor poslužio svojevrsnim trikom: u početnim pričama nasilje doista biva daleko, u razmjerima obuhvatljivima crnom kronikom što se prati iz sigurnosti dobro zaključanoga doma. Postupno se, međutim, zone egzistencije nasilničkog mentaliteta sve više približavaju, i geografski, i na razini socijalnih lokacija, sve do prividno uzorne obitelji, ili uskih prijateljskih krugova. Nitko nije siguran, ni na ulici, ni na krovu zgrade, ni u gluho doba noći, ni usred bijela dana. Nasilje vreba odasvud, nanošenje boli i uzimanje života gotovo je sport za luđake na slobodi, jednako u Beogradu i Zagrebu ili Umagu ili neimenovanom istarskom selu. Gradacijom ugroženosti od nasilja istodobno se umnožavaju i izvori nasilništva: od pojedinaca to postaju skupine, žrtve postaju žrtve pukim svojim nalaženjem na nezgodnome mjestu u nezgodno vrijeme, ali još se nešto graduira kako se zbirka primiče kraju: spoznaja da ima takvih društvenih okruženja u kojima je nasilništvo obrazac normalnoga, podrazumijevajućeg ponašanja. Iako svaka priča donosi po jednu malu pojedinačnu ljudsku dramu, sve zajedno one grade zastrašujuću sliku današnjice. Ove brze, potresne i dinamične pripovijesti rastužit će i razbjesniti čitatelja onako kako crna kronika to nikad ne bi mogla. Provjerite zašto. (Objavljeno u Glasu Istre, 2. svibnja 2009.) |
