Knjiga za plažu
26.09.2009., subota
Neidealno utočište
 Sonja Gašperov: »Cyber Zoo«, zbirka priča, Algoritam, Zagreb, 2008. Iz hrvatskog cyber prostora u posljednje vrijeme među korice stiže sve više dobre literature. Taj proces kao da pokazuje da ono što je začeto prije otprilike dvije godine, kad je prvih nekoliko blogera objavilo svoje prve knjige te time polučilo i izvanliterarno, više fenomenološko zanimanje za njihovo stvaralaštvo, nije bilo privremeni i prolazni trend. Zapravo, nove knjige sadašnjih ili negdašnjih blogera i potvrđuju i negiraju neke teze nastale iz onog prvog vala blogerskih oknjiženja: potvrđuju da kvalitetnih autora ima i daleko izvan dosega i vidokruga uobičajene književne produkcije; a negiraju da blogerska književnost, što se u početku htjelo imputirati, ima ikakav zajednički nazivnik. No, još jednu stvar treba raščistiti kad se radi o književnicima koji su prije prenošenja na papir testirali svoje literarne sposobnosti u cyber prostoru: na veliko razočaranje nekih kritičara i fenomenologa, književnost koja se pretpremijerno objavljuje na internetu najčešće uopće nije tematski vezana uz cyber svijet, uz informatičku tehnologiju i virtualni život. Najčešće je, gle čuda (ili, ostavimo se čuda: pozovimo se na puku statistiku), ta književnost sasvim normalna, ni po čemu bitno različita od papirnatih prvijenaca autora koji u snalaženju na mreži baš nisu vješti. Tako su i priče Sonje Gašperov, vrlo poznate i afirmirane blogerice (najmanje tri njena bloga - cyberzoo, sonjecka i majice - ulaze u standardne bookmarke većine korisnika Blog.hr servisa, a i šire), unatoč žarkoj želji čak i urednika ove knjige, vrlo ovlaš smještene u cyber svijet. U jednoj se priči prenosi chat dogovor za ljubavni sastanak, tu i tamo se uzgred naznačuje neka reminiscencija na virtualni svijet i njegove stanare, i još, budući da su tekstovi iz ove knjige prethodno objavljivani na istoimenom blogu Sonje Gašperov, u knjizi su podcrtani dijelovi teksta koji na internetu predstavljaju linkove na sadržaje asocirane potcrtanim pojmovima. I to je, što se tiče ukorijenjenosti u web ili blog kulturu – sve; drugih literarnih poveznica s internetskim subkulturama tu jednostavno ne nalazim. Međutim, nalazim da mnoge vrlo zanimljive priče Sonje Gašperov imaju jedan zajednički nazivnik, a to je strah od smrti. Možda je to i malo neobično jer autorica je prilično mlada, no tako ispada: i u pričama kojima se prizivaju djetinje uspomene, i one o prvim ili sljedećim ljubavnim iskustvima, i one u kojima se uspostavljaju odnosi s drugim ljudima, bližima ili malo daljima, obojane su sličnim motivima nestanka, privremenosti, odlaska, kratkog trajanja, usamljenosti. Smrt kućnog ljubimca ili upadanje manijaka s pištoljem u fakultetsku predavaonicu na sličan način kod junakinja Sonjinih priča izazivaju tjeskobu, paniku, ali i novu nadu kada već oplakani ljubimac uskrsne ili manijak ode ne ispalivši ni metka: kraj je mogao doći, ali ovaj put je odgođen, odložen. Inače su priče iz zbirke Cyber Zoo najčešće priče o svakodnevici, iako ispričane iz kuta prilično ciničnog promatrača. Jetkost, parodija, ponekad grubi humor, okrutnost svijeta oko nas, ali i od djetinjstva usađeni sadizam, nesigurnost, kako u sebe, tako i u pouzdanost realnosti, takve misli i vizije proizlaze iz rečenica i odlomaka brzih i lako čitljivih Sonjinih priča. U njihovim porukama, ako takve uopće postoje, relativiziraju se poimanja dobra i zla, ugodnog i bolnog, sreće i frustracije, realnog i virtualnog, emotivnog i tjelesnog, a kroz mnoge se priče provlači i motiv književnog stvaranja i uopće njegova smisla, od sasvim zgodne, iz svijeta medija transponiranog aksioma da je doživljeno i proživljeno samo ono što je objavljeno (makar na blogu), pa do sasvim suprotne pretpostavke: ako je svijet lažan, nepostojeći, prividan, onda su takvi i zapisi o njemu. I tu, sasvim na kraju i sasvim između redaka, u jedva naslutivom podtekstu, iščitavao se odnos autorice prema cyber svijetu: on je zapravo rezerva, utočište, doduše prilično neidealno, ali i njega se dade malo pomalo urediti, oblikovati, dezinficirati i osposobiti za život koji u ovom svijetu možda malo zapinje. (Objavljeno u Glasu Istre, 13. prosinca 2008.) |
