Knjiga za plažu
07.10.2007., nedjelja
Industrijska proizvodnja senzacija
 Lada Žigo: »Ljudi i novinari«, zbirka novela, Sysprint, Zagreb, 2007. Nama novinarima moglo bi biti izuzetno zabavno čitati zbirku novela Ljudi i novinari. Osim samokritično-duhovitog naslova (i autorica je dosta toga prošla u novinarstvu), glavni ili sporedni likovi su novinari, iako su neki u taj posao zalutali silom prilika, a k tome, svijet novinarstva prikazan u pričama Lade Žigo karikiran je i začinjen detaljima kakve samo poznavatelji dubokih tajni ovoga posla mogu prihvatiti s dobrohotnim kimanjem i razumijevanjem. Ostalim će čitateljima ova zbirka, osim što jamči dobru zabavu, čak i malo demistificirati novinarstvo. I novinari su ljudi, proizaći će, suprotno naslovu, pomisao u svijesti čitatelja; pomnijem čitatelju postat će jasno da su novinari teški šljakeri, fizikalci koji svoj posao rade uz puno muka, dok su za zao glas medija, koji se u ovoj knjizi vrlo duhovito i bespoštedno kritizira, zaslužni novinski urednici i vlasnici medija. Koji nisu isto što i novinari. No nije ova knjiga ni apologija ni napad na novinarsku profesiju. Njena prava tema je društvo, tranzicijsko, tajkunizirano društvo u kojem se lakomost za senzacijama vrlo bjelodano dijagnosticira kao lakomost za profitom, za zaradom, za izvorom lagodnoga života i epikurejskih užitaka, bez obzira na žrtve. I među novinarima, i među njihovim »temama«. Tri novele u ovoj zbirci zamišljene su kao interpretacije, čak i kritike, novinarskog i uredničkog postupanja s tri, uvjetno rečeno, novinarske forme. U prvoj noveli Pedofil, podnaslovljenoj O novinskoj senzaciji, na dojavu sumnjičave susjede, urednik šalje mladu novinarku u izvid je li izvjesni starac iz toga kvarta pedofil. Novinarka na licu mjesta osmatra, čak stupa u kontakt s »osumnjičenim«, o viđenom izvještava urednika, koji, nestrpljiv, naređuje da se osuđujuća priča napiše i pošalje što prije, jer »rokovi« su iznad bilo kakvih zakona. Suočena s indicijama koje bi doista mogle potvrditi optužbu, ali i s opravdanim sumnjama da se hajka usmjerava na nevinog čovjeka, novinarka podliježe pritisku šefa i plasira vijest - »Kriv je!«. Vrlo brzo otkriva da je bila prealjkava i da za sve sumnje postoji razumno objašnjenje, ali greška je već počinjena, vijest je poslana, »bilo je kasno, ali svijet je svejedno ostao isti«. Druga novela, Oholost ili O novinskoj kritici, prikazuje kako se novinarskom površnošću preko noći mogu stvarati medijske zvijezde, kako se beznačajnicima može uliti osjećaj veće vrijednosti bez stvarnoga pokrića, i kako »žrtve« nestručnih i neopravdanih pohvala mogu zabludjeti slijedeći ne svoj, nego umišljeni životni put koji proizlazi iz trenutne slave, a ne iz dugotrajnog rada. Osvješćivanje na kraju dolazi kao neugodan šok, jer poslovičnih petnaest minuta slave puno dulje traje u umu »proslavljenog«, nego u pamćenju medija, a pogotovo publike. O novinskoj reportaži govori treća novela, naslovljena Duh. U malom primorskom mjestu iz stare kuće u kojoj se iznajmljuju turistički apartmani goste već nakon prve noći tjeraju čudne pojave, zvukovi, pomicanja predmeta, pravi »poltergeist«. Mladi je novinar, inače student povijesti i filozofije, poslan ne da »rasvijetli slučaj«, nego s jasnom instrukcijom da dokaže da nikakvih duhova u toj kući nema. Lokalni političari, naime, u sprezi s urednicima regionalnog lista koji je naručio (i unaprijed platio!) reportažu, namještaju zemljište na kojem je ta kuća stranom investitoru za gradnju hotela. Novinar-student otkriva da tu »ipak nečega ima«, ali političari zahtijevaju priču o prevari, o lažnome duhu, pa on takvu priču i napiše, a onu povijesnu, u koju su umiješani srednjovjekovni pisari i fratri, mistični zapisi, skriveni uroci i tajanstvene smrti, rekonstruira za sebe, bez nakane da ju objavi. Uz nemale doze humora i ironije, zbirka Ljudi i novinari zapravo svijet medija prikazuje kao industrijski otuđeni biznis u kome se barata naručenim proizvodima. »Ono pravo«, samoispunjenje i zadovoljstvo, ljudi u tom poslu, kao i u svakom drugom »poslu« današnjice, prisiljeni su naći negdje izvan njega. (Objavljeno u Glasu Istre, 6. listopada 2007.) |
