Knjiga za plažu
10.09.2007., ponedjeljak
Slučajni ratni zločin
 Zoran Pongrašić: Baba, roman, Sysprint, Zagreb, 2005. Satirički, ili bolje reći crnohumorni roman «Baba» Zorana Pongrašića nastoji kroz rakurs osobne ispovijedi jednog poluretardiranog sudionika Domovinskog rata progovoriti o apsurdnosti i iracionalnosti rata, nasilja i nošenja oružja uopće. Kombinacijom nekoliko metoda autor nastoji podići razinu grotesknosti i duhovitosti svoga teksta, približiti se humornom antiratnom pismu kakvo su, recimo Česi itekako savršeno odnjegovali, u rasponu od Švejka do Škvoreckog. Svrha je takvog crnohumornog pripovijedanja odvratiti pozornost od suštine zbivanja, pretvoriti u vic mnogu u naravi vrlo krvavu epizodu iz fiziološkog života svakog pojedinca. Okrutna ratna, pače borbena zbilja kojom frcaju meci i geleri, gube se udovi, testisi i ljudski životi, doima se nekako nestvarno upletemo li u fabulu razne tragikomične spletove okolnosti. Istodobno, civilna narav pojedinog lika koja se višestruko potencira oblačenjem uniforme, umanjujući svakodnevno-humane a naglašujući ekscentrično-karikaturalne osobine, također pliva na granici vjerodostojnosti. Zato je forma satiričnog (anti)ratnog romana jedna od najopasnijih: može to ispasti i štivo potresnije od bilo kojeg realizma ili naturalizma, ali može ispasti i čisti trash. Umjesto prosvjetljujuće parodije, postoji opasnost da dobijemo neukusnu sprdnju. Cijelu radnju ovog romana pripovijeda nam u prvom licu glavni junak, retardirani mladić koji je u rat dospio svojom voljom, iskoristivši zbunjenost i neefikasnost birokratskog sustava koji ga je inače, što je i «papirom» potvrđeno, proglasio nesposobnim za vojsku, no skoro svi koje je poznavao uredno su dobili «pozivnicu za rat». U početku ne znamo baš puno o glavnome junaku, iz teksta slutimo da on to nekome diktira svoju ratnu i životnu ispovijest, njegove identifikacijske «oznake» pojavljuju se postupno, i takvo je polagano razotkrivanje glavnoga junaka vrlo efektno, dojmljivo i zanimljivo. Njegova ličnost, njegova osobnost, tužna životna sudbina, ali nipošto fatalistički stav, osobine su koje kod čitatelja postupno grade suosjećanje spram toga dečka čiji djetinji um ponekad vrlo lucidno razlučuje narav bića, stvari i pojava u svijetu što ga okružuje. Glavni tekst romana je dakle junakovo pripovijedanje, prepuno digresija, naivnih opservacija i opaski, djetinjih čuđenja te čestog ponavljanja već rečenog, i jako je često na rubu iritantnosti. Kad god se u pripovijedanju spomenu razna oružja ili vojne vještine, to se pobliže pojašnjava fusnotama s navodima iz priručnika JNA, a na kraju svakog poglavlja svojevrsni su komentari, kazivanja likova ili drugih «osoba» o liku čiji su doživljaji bili težište prethodnog poglavlja, ili o temi koja je u tom poglavlju posebno apostrofirana. Fusnote o oružju dosadne su i nekako suvišne, nemaju baš neku bitnu ulogu, ali među «komentarima» ima pravih bisera, jako smiješnih opaski i epizodica. Osobno mi je najbolja ona u kojoj glavni lik priča kako je trenirao s kanistrima napunjenima pijeskom jer nije imao pravih utega, ali kako su kanistri bili nejednake veličine, mišićje jedne ruke mu se jače razvilo; na kraju lik se sam sebi čudi kako mu nikad nije palo na pamet da kanistre povremeno mijenja. Vratimo se glavnom tkivu romana. Glavni junak dakle priča priču, zbrkanu i vrtložnu, u kojoj se miješaju epizode iz njegova ranijeg civilnog života, zatim opisi drugih likova i njihove životne povijesti, te središnja fabularna epizoda: akcija čišćenja jednog netom «oslobođenog» sela u kojoj protagonist zabunom ustrijeli «neku babu». Povremeno se čini da je cijeli roman, sa svom tom «ispovijedi», i nastao kao plod junakove frustracije i grižnje savjesti zbog nenamjernog «ratnog zločina», međutim slučaj nastrijeljene babe u cijelom pripovjednom kompleksu ostaje prilično periferan, pa se doima čak i suvišnim, iako se «babu» spominje često i prečesto, dok se u pripovijedanju najavljuje dolazak tog «ključnog trenutka». Bez te «babe», a samim tim i s drukčijim naslovom, roman bi možda bio puno jači, a njegovi najuvjerljiviji dijelovi – groteskna događanja iz krvave ratne svakodnevnice, koja su utoliko više vjerodostojna što su nezamislivija i nevjerojatnija – došli bi do puno većeg izražaja. |
