Totalmente a mano

nedjelja, 31.07.2022.



Ako ćemo potpuno iskreno, prste na sunce, za mene ljeto još nije ni počelo.

Unatoč žegama, vlažnim popodnevima prepunim omaglice, vrućim jutrima i presušenom rublju, najezdi komaraca, preumornim cvrčcima, mene -po svemu pravo ljetnu, ljeto još ove godine gotovo nije ni dotaklo.
To je neko pseudoljeto.
Ne, nije mi još pošteno raščupalo kosu, s miljem uštinulo za obraz, strastveno poljubilo u vrat, zaslinilo mi bradu, skinulo iz cipela, uprljalo koljena, pomaklo mi bokove u smjeru vruće kubanske salse, napalo me rojevima zvijezda koje se nedaju potopiti u nekom noćnom i sretnijem, južnom toplom moru.
Iako sam mu, razumije se, pripremila i ležaljku i suncobran, izvadila mu ponajbolje knjige iz moje biblioteke,
svaki dan svježe iscijeđenu limunadu, ne, zakazalo je u potpunosti, koje more, nije mi napunilo ni kadu, utrljalo mi ružmarin u zapešća, otpuhnulo mi mirišljave balone u oči, privezalo mi špagicu ispred vrata ne bi li pala, ne bi li se prosula, ne bih li se prestala doživljavati tako osobno i tako ozbiljno i napokon se nasmijala vlastitoj šeprtljavosti, skupa sa ljetom, skupa s njegovim velikim i vlažnim očima željnima pravoga života,
željnim novih kolovoških putovanja unutarnjom stranom mjeseca,
onako široko i onako pitomo, kako se razmiče samo ljetno nebo i zove na hrabre i lude snove.

-Tvoja je duša ranjena, ozbiljnim glasom i posebno smiješnim naglaskom ustvrdila je Olga, otpuhujući savršen kolut dima negdje u stranu, prema zgođušnom konobaru, ispijajući svoj rubinski crveni Chateau Fleur Cardinale od kojeg su joj usnice iz trena u tren postajale sve veće i senzualnije.
- Podsjećaš me na likove iz ruskih klasičnih romana, gradiš se snažnom i snažna si u toj svojoj ranjivosti, i tek ponekad se zavaraš da možeš, nije dovršila misao, a ja sam se već široko nasmiješila toj paradoksalnoj situaciji, u kojoj vam jedna prava mangup- Ruskinja govori kako je podsjećate na ruski patos.

Voljela bih da pijem, Olga.
O, kako bih voljela da pijem i da ločem i da se tako nekih dana uopće ne trijeznim.
Da hodam lunatično i omamljeno kroz ovaj život, da ne osjećam svu surovost života, koji me tako nekada neodoljivo podsjeća na film u kojem sam se nenadano našla,
bez nekog pristojnog honorara i sa sasvim pristojnim cammeo efektom,
filmski uradak u kojem moja sasvim privatna i intimna životna situacija, bude pretvorena u dramsku situaciju,
tako postajući pravom scenskom laži.
Kako sam to postala likom iz ruskih romana ? Je li me možda netko pitao želim li ja uopće to ?
Kako sam se zapravo snašla u toj ulozi i leži li mi to ? Jesam li to prava ja ?

Gledam Olgu kako pije.
Gledam ovog ženskog ruskog mangupa kako ispija tu dragocjenu tekućinu,
taj nektar božanski, to drevno piće bogova,
gledam je kako naginje već tako sedmu, osmu čašu, al tko još broji,
i oči joj se svjetle ko dvije žeravice u polumraku, kao vučici koja na dnevnoj razini otkriva prave životno važne spoznaje, a ja....
ja trijezna pored nje, tako prokleto trijezna, trijezna ko majka, trijezna ko majčina trijezna majka, stara tisuće godina slavenska duša, sa svojom pomaknutom karmom, osuđena na Kairosa kome sam pisala pjesme, kome sam posvetila život, kome sam dala sve,
u zamjenu za samo jedan i potpuni trenutak pronalaženja
bliskosti i sreće.

Ako ćemo potpuno iskreno Olga, za mene će ljeto otpočeti tek kada se vrati.
U tom trenu baš.
Baš.
*********


Nešto starije, al još aktualno.

Lucida

petak, 29.07.2022.

Prekrasno je to, kako si već pomalo idemo na živce.
Prekrasno je to, kako bi ona rado pobjegla od moje prevelike brige.
Ja bih da spava dok ja spremam ručak. Podne je, vrućina upekla, vučem se jedva pripremajući ribu i povrće, a ona pita može li pomoći, ona šeće po kući, haustoru. A bile smo rano ujutro u šetnji i nabavci. Nije se umorila. Ja bih da spava nakon ručka. A ona traži remen za haljinu. Sprema se za šetnju. Rano je, vruće je..al nigdje nismo bile, kaže.
Izluđuje me svojom zaboravljivošću.
Sandale, remen, haljina. To je opsjeda. I samo van, van...
Navečer nakon šetnje, perem joj kosu i pomažem oko tuširanja. Sramežljiva je, tuširam je u grudnjaku i gaćicama.
- Eh, da si muško ne bih imala ništa protiv, smijemo se.

Volim kad se smije.

Misli li ona da može više nego što može, ili ja mislim da može manje nego što doista može, nikad neću saznati.

Prekrasno je kako joj mogu, kad je uhvati Lucida, sve razložno objasniti. Zašto sam tu, zašto ne može sama, što bi se moglo desiti i što bi ona sve mogla napraviti krivo. Priča o tome stručno. Svjesno.

A onda nakon vrlo malo vremena, sve ponovno.

U Domu još nema mjesta.
Možete čekati u privatnom, tako svi rade, kažu mi.



Vitrinica

srijeda, 27.07.2022.

Umorna sam.
Duša mi je umorna.
Listovi me bole na nogama.
Čistila sam njenu kristaljeru, vitrinicu punu kristala, staklenih čaša svih fela i keramike. Nitko me nije silio, htjela sam to.
Svaku stvarcu pojedinačno sam sapunala, ispirala, brisala.
I tako četiri kata.
Da je malo razveselim i zabavim.
Ona je svaku čašu uglancavala finim, mekim papirom.
Tu i tamo se sjeća, ovo joj je poklonila mljekarica, ovo je majčina dota.

Radile smo to zajedno godinama, oko Uskrsa i Božića.
Ima tu puno i mojih uspomena.
Čaše na štiklu za šampanjac, godina 2000.
Slika jedrenjaka starinskog na papirusu, kupljena na Korčuli.
Spužva s Krapnja. Njegovi satovi. Kompas.
Školjke izronjene tko zna gdje, u kojima još šumi more.
Glancala sam i glancala prošlost, ubila koloniju paukova, pa je sva znojna, prašnjava i razgaljena pozvala da vidi kako sjaji vitrinica. Kako se svjetlost prelama kroz prekrasan kristal i staklo.
- Ajoj, pa znam, to je moje sve, to ja čistim svake subote!

Puno humora tu treba.
Širokogrudnosti.

Jutros mi je rekla: baš nas lijepo ovdje hrane.

Navečer se žalila, nismo danas nikud išle.

Da, shvatila sam, treba izaći iz prošlosti,
treba je ostaviti tamo gdje joj je mjesto,
treba izaći iz kuće, iz vitrinice uspomena ,
oprati kosu u jezeru.

Dopustiti paucima da žive u kući, na miru.
Dopustiti vremenu da svojim proračunatim metodama iskusnog majstora melodrame i parodije
rješava stvari.


Anino

utorak, 26.07.2022.

I mama i ja krsno smo Ane.
A starom je danas rođendan, s tek jednom Anom preostalom.

Ujutro sam mu čestitala.
Bojala sam se pomalo prigovora, jer svu pažnju sada posvećujem svekrvi u njenom stanu.
S njim je moja sestra.
Ona, koja s OKP- om provjerava jesu li mi čiste japanke.
I s kojom meni nije moguće živjeti.

Bio je sretan da me čuje.

Otkad je čula da popodne idemo na rođendan, moja svekrva je baš nemirna.
Il' je to, il' joj ovo vrijeme smeta. Nije ista.
Da što smo kupile za rođendan, jedno sedam puta.
Da di je treća koja s nama živi.
Oblači sandale, hoda po stanu i baca u smeće moje ceduljice s važnim brojevima telefona.
Nikako zaspat popodne da ja mogu u miru raditi.

Javili mi s posla da su popravili klimu i da se sutra radi iz ureda.
Yeah, wright! Da je vodim sa sobom na posao?!

Godišnji ne daju drukčije nego li smo pisali negdje u travnju, a to je od 01. kolovoza. Znači, moram pitat doktoricu da li bi mi dala bolovanje do tada. Da bih doktorici objasnila o čemu se radi, mičem se od nje radi diskrecije. No, ona ide za mnom.
Možda se boji da ne odem bez nje na rođendan.

Od ove moje situacije bio bi super kazališni komad.
S puno lijepih, ganutljivih, smiješnih i potresnih momenata.
Srećom, pa ga neću ja pisati.

Sad ćemo se srediti i idemo na rođendan, kaj drugo.
Dok ovo pišem, sjedi pored mene i gleda me.

Sretno Anino svima koji slave, a posebno Anči našoj:-*



Prijatelji

četvrtak, 21.07.2022.

Još nismo kupile papigu. Vrućina je i izlazimo van oko 19.00, da nam bude ugodno. Jučer smo se našle s mojom prijateljicom koja puno psuje. Beštima onako slatko moja crvenokosa. Planirale smo popiti s njom piće, pa je onda ušuškati i nastaviti same u kuhinji, puno nam se skupilo za ispričati.
No, moja svekrva sjedila je s nama do ponoći, jedva držala oči otvorene i gledala nas, kao da gleda TV.
- Ajde spavanje, kasno je...umorni ste. Triput sam joj rekla.
Osjećala sam se ko dosadna mater.
- Nisan, nisan, baš mi se ne spava, kaže ona i frajerski naginje kolu.
Frendica je otišla u ponoć, e onda je i ona legla.

Mjesec dana smo nas dvije neprestano zajedno. Prirodno je da se zaželiš malo i drugih ljudi.
Danas je popodne, dok sam tipkala svoja rješenja, sanjala prijateljicu koja je umrla. Probudila se potresena.
- I ona je umrla, rekla je iznenađeno.
Tu sam ja shvatila, da joj moram pronaći još ono malo rodbine i prijatelja, koji su- živi.
Pa sam joj nazvala nećaka, živi u susjedstvu. Spustio se za pet minuta na pivu i bio s nama sat vremena. Naravno da je postavljala ista pitanja u kratkom vremenu, al je on reagirao dobro i mirno ponovio koliko treba.

Znam da je tužno i znam da je potresno. Ali je tako kako jest i dane joj treba osmisliti i uljepšati.

Sutra dolazi ovaj moj.
Bit će zanimljivo. On joj se baš sviđa.
Pita me, a zašto se vi ne bi oženili, možete imati još dice...




Mamina zvjezdica sjaji.
Želi da budem hrabrija.

Da se sjeti mene

utorak, 19.07.2022.

Mozak je ko gramofonska ploča. Teče arija, igla klizi po utorima minucioznim, sve ima neki svoj zamišljen red.
I onda malena ogrebotina, nevidljiva oku, pokvari sve.
Igla sjećanja počne preskakati, s početka, na kraj ili se pak zaglavi na istoj dionici i ni makac. Gudi po istom.
Tonski zapis prije savršen, postaje neupotrebljiv.

Danas smo svuda šalabajzale moja Dalmošica i ja.
Nakon rada u mom improviziranom uredu, nasred dnevnog boravka, gdje mi je i krevet i ormar, već rutinskog objašnjavanja tko smo si i da je ovo njen stan, pa ručka, otišle smo u Goricu meni popraviti naočale i njoj pregledati pozadinu oka. Primjećujem već dugo da vidi slabije, a žalosti me i njena nezainteresiranost. Gutala je nekoć knjige ko i moja mama, rješavala križaljke...a sada spava i jede.
Mrena. Vidi 40 posto na desno oko i to je uopće ne brine.
- A baš i imam što vidit...
A baš vam hvala, smijem se, a smije se i ona, kuži humor.

Sad navečer, nakon previše popijenog soka, priča o teti Anici krojačici, njeno četvero djece koje je ona digla na noge sama, šivajući, o svojoj sestri i njenim peticama, o svojoj muzičkoj školi..i malo je reć, da sam te priče čula jedno stotinu puta, al opet je slušam. Igla sjećanja zapela je na ogrebotini i ona tu priču ponavlja i ponavlja, uvijek isto, i smije se svom ocu koji se čitav dan uređivao za roditeljski, pa sjeo u prvu klupu i " ispravljao učiteljicu"...
Kaže, ja sad vidim tu svoju ulicu. Oči joj sjaje, smije se ko djevojka.
Za nekoliko minuta me pita, a gdje su sad svi ti ljudi...?
Šutim. Nemam srca.
- Umrli..oni svi su umrli...zaključuje gorko sama.
Nisu, kažem, oni su svi bili jako živi maloprije, dok ste o njima pričali.

Sutra ću joj kupiti krletku i mladog papagaja. Ona će mu odabrati ime. Učit ćemo ga govoriti.
Kad sam bila mlada snaha, imale smo plavu tigricu, Čiču.

Zapravo, ja cijelo vrijeme čekam da se vrati iz djetinjstva i mladosti, da se vrati iz Šibenika u Zagreb, da se sjeti u kojoj je školi zagrebačkoj radila.
Da se sjeti mene.Naših uspomena.
Ona vjeruje kad ja joj ja kažem, ali ne sjeća se.

Utori na mom dijelu, izgrebani su.

Tamo još nisam bila

ponedjeljak, 18.07.2022.

Jučer sam joj kupila fine anatomske skečersice.
Za sve one kilometre koje kanimo gaziti ona i ja, u lovu na večernji sladoled u kvartu.
Oblačila sam ih joj poput djeteta, imaju par remenčića na čičak koje tek mora svladati.
Familija zna da je bolesna, al ne pada im na pamet javiti se. Vide nas kroz prozor, u kvartu, kako se držimo za ruke i prkosimo zaboravu.
Takvih se bolesti ljudi jako boje, premda nisu zarazne. Doživljavaju ih teretom, bolnim, jer mijenjaju osobnost.
Ja ispod njene izvanjske smetenosti i dezorijentiranosti, vidim sav onaj njen raniji stoički pristup životu, hrabro prihvaćanje nužnosti, širinu horizonata. To me uči, to mi daje snage.

Moj Daljinski jučer kaže:
- Sjednite u auto i zapalite k meni.
Ne usudim se, takve relacije još nisam prelazila, pa još s njom...
No, ona kaže, Bosna, kako lipo, tamo još nisam bila..

Smijem se s pogledom u nebo večernje.
Ne znam kako bi podnijela taj put, pa neću riskirati. Ali ta hrabrost, taj pristup..životu i njegovim teškoćama.
Da mi je..toga imati bar malo.
Ona je rekla, kad sam odlazila od njena sina: plesat ću ti na svadbi.
Ona je rekla: da su mi branili, pobjegla bih.

I pobjegla je, u zaborav.
Da bi tijelo poživjelo, vidjelo još svega.

Kako lipo.

Magnet

nedjelja, 17.07.2022.

Dok se vani miješa vrijeme
Kovrčaju se oblaci
Sunca ni na vidiku
Moje pleme spava s bucmastim obrazima
Na jastucima
Neki cuclaju palac
Neki pričaju u snu
Ja sam obijesila rublje, oprala podove, popila kavu
Sanjam Toscanu
Netko je snimio moju kuću
Stavio je na magnetić za frižider


Već si pobijedila

četvrtak, 14.07.2022.

To kako se haljine uvijek izokrenu
Pa ih obuče krivo
I spavačice
I gumbi se sakrivaju
I stvari je vlastite zatrpavaju
14 košulja koje sam oprala
Svilenih, drhture na vjetru
I prošlost koju pamti
Izokrenuto i krivo
I pita se gdje živi
I zašto nije u svom rodnom gradu
I gdje su prijatelji
I samo bi hodala, a ne zna gdje ide
I svako jutro iznova
Ne zna gdje se budi

Pa onda ova moja djevojčica
Ista ja
Oblik lica, usta
Isprobava moje naočale
Crta mi po rukama tetovaže
Čini da svijet izgleda kao igra
Pravila su slijedeća:
Možeš li se bar triput u danu
Od srca nasmijati
Da te ne zaguše prašina i tuga
Već si pobijedila
Nacrtaj to, penkalom na ruci
Upiši u krvotok, pobjeda
Nakon praska, znoja i suza
Dolazi bonaca
Pa onda opet...

Budi žena koja se igra, kak veli Olja S. I.,
pjesnikinja..

Il se barem druži s njima.



Prvo se brine za ptice

nedjelja, 10.07.2022.

- Znaš, pratim te, nosiš iste japanke unutra i vani.
Nisam, baš pazim, imam tri para japanki. Perem ih i sebi i baki.
- Ne vadi se na baku, vidla sam te, mislila sam da si se zabunila..
Kažem ti, bosa uđem i onda perem..

Imam sestru koja bi valjda i Isusa skinula pred vratima.
Ona još uvijek klečeći pere i usisava u 1 ujutro, opsjednuta prljavštinom koju treba uništiti.
Meni, opsjednutoj ljepotom, čistoćom, to je strano.
Kad sam se pobunila, rekla je da će zvati policiju, jer zna da imam dosje obiteljskog zlostavljača.

Naravno da danas selim iz svog obiteljskog doma.
Pored demencije, ne treba mi još i OKP.
Dosta je meni sasvim i mojih dijagnoza.

*****
Kreni
Vidiš li na nebu stotine putovanja
Rasprskavaju se bijele putanje aviona
Ko vodoskok
Sunce se rastače u malinu
Tako ćeš i ti
Sve svoje nositi sa sobom
Tri para japanki za ljeto
Gomila haljina
Četka i ravensara, radio i Sunce
Kreni
Nek' dobri vjetrovi drže ti leđa
Ko maslačkova haljina
Ne veži se za mjesta, stvari, gradove i ljude
Sa što manje stvari brže ćeš putovati
Kreni
Sa manje novaca biti će avantura
Sve je u prolazu
Ovdje si sve dala
Objesit ćeš svoje haljine na brezu
More će biti kupaonica
Prvi hlad garsonijera
Bog se uvijek prvo pobrine za svoje
Ptice


Međuprostori

petak, 08.07.2022.

Jučer sam je kupala. Prala kosu. Šišala je. Uredila joj nokte na rukama i namazala ih prozirnim lakom. Bila je jako sretna radi toga. Njeno povjerenje u mene i ono što radim, veliko je i daje mi snage.
Zeznula me jučer navečer. Perem suđe, a ona dođe u kuhinju i kaže: - A tko ste vi gospođo?
Mene prođe jeza. Pomislim, evo, to je to.
No, vidim, smješka se...pa probam: -Dajte, nemojte me plašiti!
- Šalim se, znam ko si.
- Ajde, ko sam, baš me zanima.
- Sestrica.
- Medicinska mislite?
Tu se ona zbuni. Vidi razočaranje na mom licu.
- No, čija sam ja žena, ha?, pomognem malo.
Moga sina, kaže sretna i sigurna.

Danas sam pekla dva brancina u pećnici s tikvicama i krumpirom, s mojim paradajzima slatkim ko med.
Ona je strpljivo na sitno sjeckala češnjak i peršin/ petrusimen, a kad su se ti božanski mirisi i okusi međusobno izgrlili u pećnici, imale smo pravu gozbu. Bez vina, ono joj samo pogorša stanje.
Za desert- pinca. Nešto za čime je jednostavno blesava.
Tražila je još i još. Prisjećale smo se njene izrade, ova je bila fina i kupovna.
Dok sam vani oslobađala paradajze od željeznog stiska strastvenog azurnog slaka, davala zraka plodovima, ona je čupkala sve žuto lišće na koje je naišla, a toga ima puno i to ju je izgleda zabavljalo.
-Kada se pakiramo, pita me predvečer.
Kako mislite...
- Pa idemo na put, veli mi veselo.
A jel'..pa nisam znala..a kamo idemo?
- Pa u Šibenik!
Krenula sam se grohotom smijat, pa i ona skupa sa mnom.
- Jel vidiš ti što ja umišljam...



*****

Pročitala sam knjigu " Svježa voda za cvijeće", preporučam.
Pas mi ju je djelomično prožvakao, pa sam morala kupit novu, za knjižnicu. Tako meni ostaje ova malkice prožvakana.


*****

Želim kupiti staru kamenu kuću s vrtom. U Istri.
Uređivati je polako. Malom broju ljudi reći gdje živim.
Preseliti se u drugu županiju i drugu Područnu službu.
Povesti i baku.

Taj san daje mi snage. Već sam si napravila kužinu.

Samo se malo gubim

srijeda, 06.07.2022.

Sve je počelo zaboravom. Ljudi. Mjesta. Neprepoznavanjem.
Da shvatim kako je bolno. Neprepoznatom, da, ali neprepoznavatelju još i više.
Ne mogu opisati kako mi je teško palo, kad nisam prepoznala bolesnog kolegu pred bolnicom. Da, smršavio je jako i bez zubiju je bio. Ili je stavio one privremene, koji izobliče lice.
Nisam čovjeka prepoznala na pola metra udaljenosti.

Koliko li je samo bolno svaki put mojoj svekrvi, kad ne zna koja to raščupana žena spava pored nje, pa shvati da sam to ja, njena nevista.
Ili kad ne može pronaći kupaonicu, pa luta po stanu.
Ili kad me pita, koliko mi plaćamo ovaj smještaj?
Najviše voli kada joj polako prepričavam njen život.
Kad joj se kockice naočigled slažu i preslaguju.
Sve ispričano, doživljava kao prvi put. Širi oči u čuđenju.

Jučer je u domu rekla, nisam ja luda, ja sam profesorica psihologije.

Svima oko nje to teško pada. Vidim mog starog, izbezumljen je i boji se. Da mu se ne dogodi isto. Pa bježi od nje.
Sestra me moja samo promatra. Ja sam osmi dan s njom neprestano i psihički sam umorna.
Sin dođe na 2 sata, pa je vodi na sladoled.
Ja se pitam, hodam li već ko starica.
Imam li uspravna leđa, živ korak.

Dajem joj da lista moj foto album. 1993. Njen sin i ja ispijamo šampanjac pred crkvom Sv. Katarine. Djeca smo. Lijepi i sretni.
A toga nismo svjesni.
1994. Krštenje sina. Ona i moja mama, imaju približno godina ko i ja sada.
Sa svakom stranicom proleti godina, slično kao i inače.

Dali smo joj da si novce čuva u lijepoj metalnoj kutiji. Ona je uzima i broji. Ili je skriva. Pod jastuk. U moje ormare i ladice. Boji se da ne izgubi, pa baš zato zametne.
Smijem se, okrećem to na humor. Znate kako je Mollierre prošao?
Uvijek je voljela brojeve. Sve je brojala, to ju je sačuvalo od raznih užasa.
I njoke je brojala. Svakom jednako. U trudnoći morala sam pojest 18 njenih njoka. Tako sam dobila 20 kila. Da ne uvrijedim svekrvu. Sada ja nju silim da jede.

Dom umirovljenika je ušminkan. Ali dvije od tri službene osobe s kojima smo razgovarale, usiljene su. Nisam to nikome rekla. Imaju zaljepljene osmijehe, puna usta floskula, nešto neljudsko u očima. Nije mi promaklo. Pitala sam se što se nalazi iza te namještene fasade. Urušavanje, ljudi vezani za krevete, zanemarivanje. Smrt.

Pijem kavu na terasi. Ona ili spava ili me već traži po kući.
Danas ako ne bude prevruće, uputit ću je u tajne timarenja ruža i spašavanje malih ježeva iz fontane. Žedni su, upadnu, pa se plivajući umore- nismo postavili male ljestvice i ne mogu izaći.

Bila je svekrva koja mi je mijenjala muža, stalno je putovao, poslovno. Farbale smo stan, čistile, kuhale, pile vino, pričale do 2 ujutro. Nije podnosila da izlazim. To ne priliči jednoj majci, rekla je, da sjedi navečer po kafićima. Mužu to nije smetalo, on je imao svoje. Njoj je. Voljela je biti glavna- mi smo se njoj uselili.
Sada se ona uselila meni. Ko ptičica leži u mom krevetu i premeće stalno po toj metalnoj kutiji. Već po pogledu joj znam jesam li nevista, rodica, prijateljica ili zaposlenica u nekoj instituciji.

- Dementni ste, rekla sam joj jučer mirno. Slušam kako to zvuči izgovoreno, tako ogoljeno, iskreno. Jarica je, realna i prizemljena je.
Ne bih rekla, kaže, učila sam to na faksu, samo se malo gubim.

Prozor prema zalazu

utorak, 05.07.2022.



Jučer smo zalijevale ruže mojoj mami
Moja svekrva i ja
A poslije na jezeru tirkiznom
Dok sam ja malo plivala, ona je uživala u zalazu







Danas ujutro bile smo na razgovoru
u domu umirovljenika, Sv. Ana.
Predbilježila se 2008., mudrica.
Zato je mogu primiti već za mjesec dana.

Kad ju je glavna sestra zamolila da ustane,
da je malo vidi,
učinila je to ko sportašica.
Glumila je da je bolje nego što je.
Jer zapravo ne želi ići u dom.
Ne razumije da ne može biti sama, dok ja radim.
Ona računa da u Šibeniku još ima
svoj roditeljski stan i prijateljice.
Nježno joj objašnjavam da je u Zagrebu
negdje oko 60 godina.

Na odlasku se iz doma i rastužila.
Rastužila sam se i ja, zbog nje.
Mada, da imam 65, odmah bih se tu predbilježila.
Uredno je, lijepo, balkoni su puni cvijeća,
sobe su jednokrevetne, ljudi donijeli svoj namještaj.

Družeći se isključivo sa mnom, doživljava se mlađom.
Nije u kontaktu sa svojm vršnjakinjama.
Niti sa stvarnošću.

Svaki dan joj moram objašnjavati
Ko je tu kome što


Ko svježa voda za cvijeće

subota, 02.07.2022.

Došao je na vašu godišnjicu,
a bio je tu i prije četiri dana.
Dočekala si ga ovaj put
nepočešljana, prljavih tabana,
sva znojna od radova u cvjetnjaku i oko svekrve.
Donio ti je narukvicu od tirkiznih školjki, srebrnu kolajnu,
prsten s cirkonima od kojih jače sjaje
samo oči mu u tami
kada ti kaže da ne može i ne zna, bez tebe.
Dobar je i prema baki.
Njoj se smješka tijelo cijelo
kad joj on kaže
kako ima lijepu haljinu.
Ko curica.
Poslije ona kaže,
baš ti je dobar dečko.

Valjda ona zna.

Ljetna melodija

petak, 01.07.2022.

Vrijeme je od marelica.
Padaju sa stabla velikodušno, slatki poljupci ljeta, a ti ih skupljaš, nudiš svima, jedeš onako tople, pobireš da ih ne pojedu mravi, kuhaš u pekmez.

Vrijeme je od slatkih domaćih paradajza, koje skidaš s grančica poput blaga, pa jedeš za večeru s bosiljkom i ricottom.

Vrijeme je i od svježih jutara kada si jedino sama sa sobom, s cvijećem koje udiše vodu koju mu daješ, obilno zalijevaš u spavačici, pa samu sebe poprskaš, pa se smiješ takva mokra, s lastavicama na žici, kosovima u travi, udaljenim zvukovima koji znače buđenje i novu priliku za biti dobar.

Djeca ti idu u Švicarsku na mjesec dana i ti tu ne možeš ništa, samo si baka, majka je tako odlučila.
Baka se oporavlja od pada, hraniš je juhom i brigom, ona sklapa ruke i neprestano zahvaljuje, vraća joj se boja, vraća joj se život.

Dan započinje ko zvuk vode koja se rasprskava na milijune malih kapi u kojima moraš biti mudra i misliti i na sebe i na druge.

Paralelno.

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.