Vrijeme je od marelica.
Padaju sa stabla velikodušno, slatki poljupci ljeta, a ti ih skupljaš, nudiš svima, jedeš onako tople, pobireš da ih ne pojedu mravi, kuhaš u pekmez.
Vrijeme je od slatkih domaćih paradajza, koje skidaš s grančica poput blaga, pa jedeš za večeru s bosiljkom i ricottom.
Vrijeme je i od svježih jutara kada si jedino sama sa sobom, s cvijećem koje udiše vodu koju mu daješ, obilno zalijevaš u spavačici, pa samu sebe poprskaš, pa se smiješ takva mokra, s lastavicama na žici, kosovima u travi, udaljenim zvukovima koji znače buđenje i novu priliku za biti dobar.
Djeca ti idu u Švicarsku na mjesec dana i ti tu ne možeš ništa, samo si baka, majka je tako odlučila.
Baka se oporavlja od pada, hraniš je juhom i brigom, ona sklapa ruke i neprestano zahvaljuje, vraća joj se boja, vraća joj se život.
Dan započinje ko zvuk vode koja se rasprskava na milijune malih kapi u kojima moraš biti mudra i misliti i na sebe i na druge.
Paralelno.