Marketing
Tamo još nisam bila
Jučer sam joj kupila fine anatomske skečersice.
Za sve one kilometre koje kanimo gaziti ona i ja, u lovu na večernji sladoled u kvartu.
Oblačila sam ih joj poput djeteta, imaju par remenčića na čičak koje tek mora svladati.
Familija zna da je bolesna, al ne pada im na pamet javiti se. Vide nas kroz prozor, u kvartu, kako se držimo za ruke i prkosimo zaboravu.
Takvih se bolesti ljudi jako boje, premda nisu zarazne. Doživljavaju ih teretom, bolnim, jer mijenjaju osobnost.
Ja ispod njene izvanjske smetenosti i dezorijentiranosti, vidim sav onaj njen raniji stoički pristup životu, hrabro prihvaćanje nužnosti, širinu horizonata. To me uči, to mi daje snage.
Moj Daljinski jučer kaže:
- Sjednite u auto i zapalite k meni.
Ne usudim se, takve relacije još nisam prelazila, pa još s njom...
No, ona kaže, Bosna, kako lipo, tamo još nisam bila..
Smijem se s pogledom u nebo večernje.
Ne znam kako bi podnijela taj put, pa neću riskirati. Ali ta hrabrost, taj pristup..životu i njegovim teškoćama.
Da mi je..toga imati bar malo.
Ona je rekla, kad sam odlazila od njena sina: plesat ću ti na svadbi.
Ona je rekla: da su mi branili, pobjegla bih.
I pobjegla je, u zaborav.
Da bi tijelo poživjelo, vidjelo još svega.
Kako lipo.
Post je objavljen 18.07.2022. u 07:18 sati.