Sve je počelo zaboravom. Ljudi. Mjesta. Neprepoznavanjem.
Da shvatim kako je bolno. Neprepoznatom, da, ali neprepoznavatelju još i više.
Ne mogu opisati kako mi je teško palo, kad nisam prepoznala bolesnog kolegu pred bolnicom. Da, smršavio je jako i bez zubiju je bio. Ili je stavio one privremene, koji izobliče lice.
Nisam čovjeka prepoznala na pola metra udaljenosti.
Koliko li je samo bolno svaki put mojoj svekrvi, kad ne zna koja to raščupana žena spava pored nje, pa shvati da sam to ja, njena nevista.
Ili kad ne može pronaći kupaonicu, pa luta po stanu.
Ili kad me pita, koliko mi plaćamo ovaj smještaj?
Najviše voli kada joj polako prepričavam njen život.
Kad joj se kockice naočigled slažu i preslaguju.
Sve ispričano, doživljava kao prvi put. Širi oči u čuđenju.
Jučer je u domu rekla, nisam ja luda, ja sam profesorica psihologije.
Svima oko nje to teško pada. Vidim mog starog, izbezumljen je i boji se. Da mu se ne dogodi isto. Pa bježi od nje.
Sestra me moja samo promatra. Ja sam osmi dan s njom neprestano i psihički sam umorna.
Sin dođe na 2 sata, pa je vodi na sladoled.
Ja se pitam, hodam li već ko starica.
Imam li uspravna leđa, živ korak.
Dajem joj da lista moj foto album. 1993. Njen sin i ja ispijamo šampanjac pred crkvom Sv. Katarine. Djeca smo. Lijepi i sretni.
A toga nismo svjesni.
1994. Krštenje sina. Ona i moja mama, imaju približno godina ko i ja sada.
Sa svakom stranicom proleti godina, slično kao i inače.
Dali smo joj da si novce čuva u lijepoj metalnoj kutiji. Ona je uzima i broji. Ili je skriva. Pod jastuk. U moje ormare i ladice. Boji se da ne izgubi, pa baš zato zametne.
Smijem se, okrećem to na humor. Znate kako je Mollierre prošao?
Uvijek je voljela brojeve. Sve je brojala, to ju je sačuvalo od raznih užasa.
I njoke je brojala. Svakom jednako. U trudnoći morala sam pojest 18 njenih njoka. Tako sam dobila 20 kila. Da ne uvrijedim svekrvu. Sada ja nju silim da jede.
Dom umirovljenika je ušminkan. Ali dvije od tri službene osobe s kojima smo razgovarale, usiljene su. Nisam to nikome rekla. Imaju zaljepljene osmijehe, puna usta floskula, nešto neljudsko u očima. Nije mi promaklo. Pitala sam se što se nalazi iza te namještene fasade. Urušavanje, ljudi vezani za krevete, zanemarivanje. Smrt.
Pijem kavu na terasi. Ona ili spava ili me već traži po kući.
Danas ako ne bude prevruće, uputit ću je u tajne timarenja ruža i spašavanje malih ježeva iz fontane. Žedni su, upadnu, pa se plivajući umore- nismo postavili male ljestvice i ne mogu izaći.
Bila je svekrva koja mi je mijenjala muža, stalno je putovao, poslovno. Farbale smo stan, čistile, kuhale, pile vino, pričale do 2 ujutro. Nije podnosila da izlazim. To ne priliči jednoj majci, rekla je, da sjedi navečer po kafićima. Mužu to nije smetalo, on je imao svoje. Njoj je. Voljela je biti glavna- mi smo se njoj uselili.
Sada se ona uselila meni. Ko ptičica leži u mom krevetu i premeće stalno po toj metalnoj kutiji. Već po pogledu joj znam jesam li nevista, rodica, prijateljica ili zaposlenica u nekoj instituciji.
- Dementni ste, rekla sam joj jučer mirno. Slušam kako to zvuči izgovoreno, tako ogoljeno, iskreno. Jarica je, realna i prizemljena je.
Ne bih rekla, kaže, učila sam to na faksu, samo se malo gubim.
Post je objavljen 06.07.2022. u 07:41 sati.