Još nismo kupile papigu. Vrućina je i izlazimo van oko 19.00, da nam bude ugodno. Jučer smo se našle s mojom prijateljicom koja puno psuje. Beštima onako slatko moja crvenokosa. Planirale smo popiti s njom piće, pa je onda ušuškati i nastaviti same u kuhinji, puno nam se skupilo za ispričati.
No, moja svekrva sjedila je s nama do ponoći, jedva držala oči otvorene i gledala nas, kao da gleda TV.
- Ajde spavanje, kasno je...umorni ste. Triput sam joj rekla.
Osjećala sam se ko dosadna mater.
- Nisan, nisan, baš mi se ne spava, kaže ona i frajerski naginje kolu.
Frendica je otišla u ponoć, e onda je i ona legla.
Mjesec dana smo nas dvije neprestano zajedno. Prirodno je da se zaželiš malo i drugih ljudi.
Danas je popodne, dok sam tipkala svoja rješenja, sanjala prijateljicu koja je umrla. Probudila se potresena.
- I ona je umrla, rekla je iznenađeno.
Tu sam ja shvatila, da joj moram pronaći još ono malo rodbine i prijatelja, koji su- živi.
Pa sam joj nazvala nećaka, živi u susjedstvu. Spustio se za pet minuta na pivu i bio s nama sat vremena. Naravno da je postavljala ista pitanja u kratkom vremenu, al je on reagirao dobro i mirno ponovio koliko treba.
Znam da je tužno i znam da je potresno. Ali je tako kako jest i dane joj treba osmisliti i uljepšati.
Sutra dolazi ovaj moj.
Bit će zanimljivo. On joj se baš sviđa.
Pita me, a zašto se vi ne bi oženili, možete imati još dice...