" NI SVI KITOVI NE LETE"

U jeku hladnoga rata, CIA je došla na ideju da u okviru projekta " Ambasadori jazza" izmijeni međunarodnu percepciju SAD- a kao rasističke. Svrha je bila glazbom preobratiti mlade ljude s istoka na kulturu jazz-a, glazbom se nametnuti , emotivno povezati te pobijediti.
Stoga su angažirali poznate jazz glazbenike koji su počeli masovno održavati koncerte s one strane Željezne zavjese.
" Ta činjenica čini mi se kao jedna od najfantastičnijih zamisli čovječanstva: pokušati osvojiti svijet glazbom umjesto primjerice, u zrak dignuti Hirošimu ili napasti Irak. Glazba ima neizmjernu, gotovo trenutačnu moć da nas promijeni. Jedna od rijetkih, ako ne i jedina umjetnost sposobna pokrenuti nam tijelo, potaknuti nas da zaplešemo, izazvati katarzu ili ekstazu....
Američki program možda je propao- zid će pasti tek mnogo godina poslije- ali nada koja je bila u njegovim temeljima, premda utopijska, ne prestaje bit čudesna: mogućnost da se rat završi plesom, umjesto eksplozijom hidrogenske bombe."

U pripremi- preporuka jedne lijepe knjige

PRIČE O BETH ( A ja sam voljena, stalno)

- Išao sam jučer gradom. I gušilo me u prsima kada sam osjetio da bih te mogao izgubiti. Volim te i to se neće promijeniti. Samo me nemoj mijenjati. Jer to bi značilo da me ne voliš ovakvog kakav zbilja jesam, nego da voliš svoju sliku o meni, a to nisam ja.

Zajapurili su mi se obrazi. On zna reći. On je razmišljao o nama. Njega je gušilo, ko i mene. Nedostajala sam mu. On me voli.

- A voliš li ti mene ovakvu kakva jesam ili me isto pokušavaš promijeniti?

- Volim te kakva god da jesi. Sva tvoja lica. Al iscrpljuje me stalno ti pričati i dokazivati isto. Imam sada puno prečih problema.

Eto. Sada sam zapisala. Transkript ljubavni.

Ja sam ko ono dijete, koje kada ne vidi mamu, misli da ona ne postoji. A to je svojevrsni poremećaj.
Naravno da čovjek ima neke zrelije godine i više iskustva. I tjera vodu na svoj mlin, lukavo. Nemoj me mijenjati. Neću ti više biti onaj koga voliš, a ti ne želiš to, zar ne?

Moram se sjetiti samo ( hoću li, hoću li ), reći mu upravo to isto kada bude imao svoje napadaje ljubomore i nesigurnosti. I kada će imati više vremena baviti se našim odnosom.
Jer to su one potrebe po Maslowu. Ne može se njihovo ispunjenje preskakati. Ako si gladan, doista nećeš baš razmišljati o ljubavi i samoostvarenju.
Poželjela sam mu ostvarenje snova i puno energije da u svemu uspije. U tim snovima ovaj put nisam nužno vidjela sebe.

Zahvalna sam.
Jutros sam špijunirala kroz prozor čvorke dok su se sladili mojom smokvom. Proizvodili su tako umilne glasove, ljupke tonove, da sam ih pokušala snimiti.
Koje uživanje je to bilo! I koja lekcija.

Knjiga koju čitam, strašno mi paše. Pisac je moj vršnjak, ugodne je vanjštine i jako svestran.

" Nema te blještave ljepote koja ne bi bila mračna bol. Cvijet je bol korijena, svjetlo je bol zvijezda."
( Junquiero)

PRIČE O BETH ( A ja sam nestrpljiva)

Jučer se slavio rođendan kod frendice.

Staro društvo, zabavljali smo se ko klinci na tulumima.
Moj prvi dečko, od 15 do 18, danas mi je ko brat.
Lijepo mi vidjet kako udvara mojim frendicama.
Volim kad se vole ljudi koje volim!
Mjuza se puštala preko youtuba, glasno da se nadvikujemo ako se želimo čuti, pjevamo i plešemo. Meni je nakon operacije sve poprilično limitirano, pa me to, nestrpljivu kakva jesam, poprilično rastužuje.
Čak i moje grleno pjevanje. Smeta. Boli. I smijanje. Držim se za trbuh pritom, ko Zagorov Chicco.
No, kako mi sjedenje teže pada, uglavnom sam bila na nogama pa ..hm...zato danas uglavnom mirujem.

A vani sunce. Vani bablje ljeto. Pravo, čarobno.
A ja ko baba u krevetu.

Kako se postupa s ranom? ( sa sobom)

Strpljivo, znalački strpljivo. Ništa nema preko noći.
Ona oštra i akutna bol će proći. Uz pomoć lijekova može se ta bol potpuno kontrolirati. Već tjedan dana nijednu tabletu nisam progutala. Viva la vida!
Postoje razne obloge, ali nekada nisu potrebne. Treba pustiti da se krv skori..ne čeprkati.
Da ne bude infekcije. Da se koža stisne.
Oteklina povuče.
Dati vremenu vremena da napravi svoje.
S dobrim vremenskim protokom, tijelo samo sebe iscjeljuje.
To mu je ona slatka misija.
Pripremiti te za nove izazove.
Za " život ide dalje".
Da opet budem cijela. Gipka. Pokretna.
Da se mogu grohotom smijati. Grleno pjevati.
Plesati salsu. Privijati se u zagrljaj. Čvrsto.
Zadovoljno pogledati u ogledalu moj ko pretučen, trbuh.

I to je tako čudesno. To samoiscjeljenje. To kako tijelo slabo mari za tvoju sumnjičavost.
I za nestrpljivost, također.
Tijelo te tvoje često više voli nego li što ti voliš njega. Opterećuješ ga do krajnjih granica. Mučiš. Ne slušaš signale koje ti šalje. Ne štediš. Ne hraniš lijepim i korisnim sadržajima. Kao da se ( ga) kažnjavaš. Ne vježbaš tetive. Ne razgibavaš zglobove. Ili ga se sramiš.

Rana će zacijeliti sama.
Svaka, i unutarnja i vanjska.
Samo ne dirati...čeprkati..skidati kraste.

Ovu drugu, dirala sam danas. Nestrpljivo.
Pa krvarila suzama.

- Jedan dan te volim. Drugi nemam za kruh.
......................
.........................
- Teško je to....kad se istroši ljubav.
- Nije maco ljubav. Energija.


( meni je to isto, objasnite mi molim neukoj, razliku )

PRIČE O BETH ( A ja sam kraljica jezera)

Jučer sam sjela na korijen mog stabla, uz jezero.

Mjesto je to na koje dolazim od prošlog proljeća, sama ili s kojom prijateljicom.
Tu se punim.
Tu ispraćam sunce.
Tu srastam s korijenjem i fluidnom vodom.
Slatkim zvukovima sitnih jezerskih valića.
Oblutcima od kojih je svaki priča za sebe. Podsjećam se da imam i ja i korijenje i vodu.
I oblutke. I zalaske. I svitanja.

Dio sam veličanstvene prirode. Neodvojiv dio. Kada se od nje odmetnem, osjećam svu težinu, jezu, usamljenost. Osjećam disbalans, nesrazmjer između mojih snova, želja, pristajanja na manje, skidanja krune kako bih se kroz oštro trnje lakše probila do sakrivenih, teško dostupnih predjela nečije duše.

Mjesec je nisko, ko dukat žut, pirka vjetrić s vode, a on me omata svojom jaknom.
Kako mi ne bi bilo teško sjediti, sjeda iza mene, da mi bude naslon i ljubi mi kosu.
Sav je topao i gori. Moje tijelo i srce još su utrnuli.
Pa mu se smješkam u mraku, dajući mu do znanja da trebamo strpljivosti, blagosti sa mnom i mojim tijelom i mojim umom i mojom dušom.
Smijem se njegovim nepravilnim padežima iz dna trbuha.
Kad mu ruke postanu neposlušne, ispitujem ga o tradicionalnoj hrani njegove zemlje.
Pire od sezama. Zapečeni patliđan.
Ponavljam za njim nepoznate riječi.

Tahina.
Baba ghanouž.

A on govori
..badi bausi.
....hoću pusu.

I uvijek, na svakom početku nečega, na tisuće planova.
Kuhat će mi. Putovat ćemo.
Muškarci meni vole bajati. Meni koja volim izmišljati priče, pričaju se bajke, basne i SF filmovi.

Ljubim priče. Volim im povjerovati.
Nekad namjerno na njih padnem.Život su priče.
Al ja ih pišem, pa znam...

Puštam ga da uživa u svojoj mašti.
I gledam na tisuće malih svjetala kako se roje u daljini, kako se pale i gase, gase i pale, na nebu, u vodi. Slušam ribe kako svojim teškim repovima zapljuskuju površinu.

Polako, polako. Daj, polako.
Imam svo vrijeme ovog svijeta.

Na displayu mog mobitela i dalje nema propuštenog poziva.
Tako mi je žao, žao što me gubi.

PRIČE O BETH ( A ja nisam pitala kako je on)

Danas sam veći dio dana brisala prašinu s polica i s knjiga.
Ima ih puno.
Mnoge sam kupila, neke dobila na poklon, a ima ih dosta i koje sam zaradila, nakon što bi ih tekstom preporučila u jednoj radio emisiji. Na HR2.

Knjiga je puno, a na samo četiri police u obliku ormarića, kućna radinost, ukrašena decoupage tehnikom dok me to još držalo.
Salvete sam lijepila gdje god bi vidjela neku glatku i prikladnu površinu.
Dobro da me pustilo i da nije poprimilo veće razmjere, jer bojim se i pomisliti gdje bi tih salveta, patkova i mačića, zecova i vjeverica sada sve bilo.

Listala sam danas i stare dnevnike, neke svoje stare pjesme, pronalazila u knjigama mamine popise za dućan kojima bi označavala gdje je s čitanjem stala, a sve sam se nadala da ću pronaći i pokoje blago, neku tajnu porukicu njenu.
Jer često je navraćala na moju policu, premda ne znam nikoga tko je za života kupio više knjiga od nje. Kupovala ih je na kredit, razumije se.
S radničkom plaćicom.
Cipele i knjige bile su njena strast.

I kada sam već izgubila svaku nadu, poubijala već oveću koloniju pauka i umorila se pošteno, otvorim Prevertovu zbirku poezije koju mi je poklonila kada sam bila jako mala i tu nađem posvetu na koju sam potpuno zaboravila.

PRIČE O BETH ( A ja sam pjevala Čolinu Produži dalje)

Još nisam odvezala brod.

Stoji on u toj luci, ruzinav, pun mora koje smo prestali kantama izbacivati. Poplavilo je krmu. Još malo će i pramac. Čekamo još da se prelije preko komandne ploče, kako ne bismo pali u iskušenje u zadnji tren zazvati pomoć.
Gledam ga stalno. To propadanje nečega što je planiralo daleke, prekrasne plovidbe. I ne činim ništa. Kršim prste, odmičem kosu s očiju, zaustavljam jecaje u nastanku.

Nije stalo tebi, e nije onda ni meni!
Odbijam vjetrove samosažaljenja. Na udare, fijuču mi oko glave sve u istom tonu: ostavio kad je najteže...nije on nikada osjetio ništa..bila sam mu igračka..lagao cijelo vrijeme...možda me samo žalio...čekao da prekinem ja..da mu olakšam.
A onda shvatim da smo ko djeca. I on i ja. Da je ovo inat. Da ga je povrijedilo kad sam mu napisala: zaslužujem pored sebe imati muškarca koji me voli i poštuje, a to nisi ti.
Ili povrijedilo ili se složio.
Nikada neću saznati. Muškarci na kraju izbjegavaju te drame sa ženama. Razgovore o kraju.

U svom ljubavnom životu, stvarno nisam sigurna jesam li ikada bila dovoljno sama. Bježala sam od samoće, od susreta sa sobom, u prikladne i manje prikladne odnose. Samo da utažim neku žeđ, posezala za ljekovitim kapljicama. Samo da prevarim neku trajnu glad, sakupljala mrvice i mrvičice.

Sada je došlo drugačije vrijeme. Poklonjeno vrijeme. Samo za mene.

Ja sam trenutno samo sama sebi svoja Ljubljena.

Zato imam satensku vrećicu sa zlatnim vuzlekom, u nju stavljam svoje dane mirnog i blaženog oporavka, našušurene oblake golublje sive osame, naježena draga sjećanja, tople misli prihvaćanja- poput širokih, zlatnih listova javora.
Ko vjeverica, u vrećicu pohranjujem stara učenja kestena- kako ništa nije kako se čini, mudrosti lješnjaka i lijeske - kako nas nitko ne mora ( možda niti ne može ) ni voljeti ni trebati na nama poznat način.
Poruke požutjele breze- kako tjelesna prevara nije najgore što nam se može dogoditi. Postoje daleko bolniji i strašniji načini iznevjere.

To je moja zimnica, onako, za zlu ne trebalo.

Da ne kažete da nisam vrijedna.

Davno sam zapisala:

Hvala.
Hvala na plesu.
Hvala na besramnosti i strasti.
Hvala na prepoznavanju moje divljine.
Hvala na drskosti.
Hvala na muzici.
Hvala na nebrizi za tuđa mišljenja.
Hvala ti što si me naučio toliko stvari u tako malo vremena.
O poklanjanju zadnjeg što imaš.
O ulici. O malim ljudima. Bolesnim ljudima. Djeci koja te obožavaju.
Malim curicama koje se u tebe zaljubljuju.
Hvala ti, čudesni čovječe koji si mi spasio život.

I sretan put.

PRIČE O BETH ( A ja sam pobjegla s mjesta nesreće)

Čipkarica duše, kažete?
Točnije bi bilo - čipkarica auto lima:-)

Jučer sam predvečer otišla autom na dejt.
Dopisujemo se već dugo, zgodan je na slici, razveden.
Ne pije, ne puši, osobni je trener, stranac, govori 5 jezika.Život mu za napisat knjigu.
Nenametljiv, umjeren, piše zanimljivo, pažljiv, pristojan, nema nikakvih aluzija.

Na parkiralištu nema mjesta osim jedno
usko, usko,
tik uz neku staklenu terasu. Ne pitam se kako to da je samo to mjesto prazno. Ide mala, ko Šumaher, sva samouvjerena, polako. Bat jebiga! Čujem nešto je zaroštalo, a nije na radiju. Idem ja van s tog parkirnog mjesta, kako ušla tako izašla, al vidim dvojica muških sredovječnih stoje, bulje u mene, uzjebali se i komentiraju. Stanem dalje, izađem i imam kaj vidjet!
Skinula sam si bočnu lajsnu. Eno je, leži mrtva na podu.Ova dvojica mi kažu da čekam i gazdu od terase kafića, jer sam je oštetila.
Idem ja vidjeti. Pokupim si svoju mrtvu lajsnu s poda, stavim je pod mišku i gledam terasu koja je onako zbilja skrpana ko iz Alana Forda. Staklo neoštećeno, metalna konstrukcija također.
- Ma gdje??! , pitam ih.
Oni poluozbiljno, pa pogledajte bolje. Gledam i ne vidim. Pokažite mi prstom, kažem. Ma vidi je, još je bezobrazna, kaže jedan.
Tu skužim da me debelo zajebavaju, da su se skupili i cigići i da bi mogla bit lako "oženjena" za improviziranu, jeftino sklepanu terasu.
Pa bježim.
Da!!! Bježim s mjesta "nesreće", parkiram se u drugom dijelu grada i odlazim na dogovoreni čvenk.

Čovjek drag, zgodan ko na slici, normalan nekako, nasmijava me ostatak večeri.
Ponaša se kao da sam trudna, zbog otekline na trbuhu mi.
Naša beba, kaže.
Nije bio čvenk, za mene ne.
Nisam još sposobna.
Ali ugodno druženje svakako. Prepričavamo si živote, poslove, djecu, umrle brakove. Tvoja bivša žena mi se sviđa, kažem mu. Ostajemo dugo, dok me ne zaboli rez od predugog sjedenja.
Poslije me nespretno ljubi, lice mu isijava toplinu, al ne probudi mi ništa.
Beth spava. Snom plitkim, isprekidanim.
Sanja rastanke.

Treba bježati s mjesta nesreće ( ako ustanoviš da si oštećen samo ti) i upoznavati nove ljude sve dok te ne zaboli.

PRIČE O BETH ( A ja sam rekla, patim za tobom cijeli život)

Još se ne osjećam oslobođeno. Rano je još. Valjda.
Mada vidim ja te laste kako me nisko prelijeću, kao da govore i one Idemo dalje, osjećam se kao da sahranjujem živo nešto, pomislim, dok nosim mami ciklame na groblje. Bijelu i rozu.

Ljudi su ljubazni, ljudi su pričljivi.
Cvjećarica mi kaže, cvijeće je moja ljubav. Nadam se da ću se njime baviti i na drugom svijetu.
I moja mama, kažem naglas, i ona je, nadam se, sada okružena cvijećem kojeg je tako voljela.

Otkad je nema, posvađana sam s pola obitelji.
Strahovito mi idu na živce. Osamljujem se. Inatljivo, preosjetljivo i tvrdoglavo. Ne pomažu mi. Svi se oni međusobno viđaju i druže, premda znam što jedni o drugima misle. Licemjerje. Ne podnosim licemjerje.

Danas je mami rođendan. Bi bio. Kao da je. Jer nama vrijeme i dimenzije ne igraju nikakvu ulogu.
Sjetim se da im je i godišnjica braka. 58 godina. Bi bila, kao da je.
Pa se približavam mom tvrdoglavom i inatljivom Starom.
Cijeli svoj život patim za tobom i tvojim odobravanjem. Kažem mu. Drhti mi brada, a on se drži za glavu. Da ga sada dotaknem, umrli bi od tih emocija. Radim nešto po kuhinji, kao. U njegovim očima, ja sam nevaljala. Kći razmetna. Za razliku od druge koja se nije udavala, koja radi preko ceste do 5 sati dnevno i sva mu je posvećena.

Tu sam, kažem mu. Ako trebaš pomoć. Tu sam.
- A gdje si bila...kreće on...
Neću se svađati. Znaš da imam brze reakcije. Reci mi, ako me zatrebaš. Tu sam.
Tako. Za početak.

2013. Na današnji dan. Slika. Gledam kako je gleda.
Bio je slab. I ostao. Ranjiv. Pa gore debela ljuštura predbacivanja, kritike, nezadovoljstva i nerazumijevanja.
Samo da ne budem kao on.
Samo da mi je imati meko i odlučno srce.

Kao mama.

PRIČE O BETH ( A ja sam rekla oprosti)

On je i ovaj put trebao reći:

- Oprosti. Sjeban sam. Ne mogu ti pružiti ništa. Zaslužuješ više. Ti razmažena prinčipeso.
Ti. Moje. Malo. Ljubomorno i posesivno čudovište.
Zbog tebe se ne mogu koncentrirati. Odzvanjaš mi u glavi. Želio bih biti kraj tebe. Držati ti ruku na trbuhu da te ne boli kad zagrmi. Htio bih jebati mater svima koji te rasplaču. Odbace ko staru krpu. Omalovažuju.
Tebi je mjesto uz mene.
Bez tebe ne postojim.
Ne želim te ostati željan.
( tako me vraćao prije)

Umjesto toga:
vani je doista bio prolom oblaka i grmjelo je i uspjela sam nekako zaspati između bolova i bez tablete protiv njih.
Probudio me kad je nazvao i rekao:
- Dobro veče. Samo me zanima jesi li dobro, ništa drugo.
- Fizički jesam.
Bilo mu je jako drago.
A onda sam ja njemu rekla: -oprosti.
( Oprosti si što si takav kreten, pomislila sam.
Što si si već ranije sjebao život pa sad ne možeš biti uz mene i staviti mi ruku na trbuh, sklupčati se i biti na miru u mom zagrljaju)
- Al zapravo sam ti olakšala, rekla sam.
Čula sam da mu je teško. Kako mu lupa srce.
Čula sam da čuje kako susprežem dah.
- Jesi, olakšala si mi. ( čujem li ironiju..reci da da..)
Nema veze, rekao je. Sve si u pravu.
Idemo dalje sa svojim životima.

Žao mi je, al bitno je da sam se spasila.
Sama sebe i od svojih očekivanja.
Njegovih snova kojima je sebi kupovao vrijeme, a moje trošio.

I koliko god da vremena treba, nikada nije dovoljno za naučiti i nikada to nije uzalud potrošeno vrijeme. Jer vrijeme u učenju u biti ne postoji.
Postojimo mi i samo mi kroz sve boli i razočarenja rastemo, rastemo dok se ne raspuknemo u komadiće sebe, u krhotine, pa svaka od tih krhotina razvija svoju vještinu, kleše nas život, klešu nas teški odnosi s ljudima..izrastamo u lijepe ljubavne skulpture, vitraje i mozaike krhotina, spomenike oprosta i naposljetku, zaborava.
Jer sve se zaboravi. Zato i ponavljamo sranja.

- Javi se ponekad. Da znam da si dobro.
( opet ja, a ko drugi)

PRIČE O BETH ( Kraj)

Bablje je ljeto nosilo neobične mirise netom ugašenog granja, kanti punih prezrelog crnog grožđa, a noćni su mirisi bili jači, natopljeni požudnom tišinom, koja je sada umjesto njegovih riječi dražila moju kožu.

Odlučila sam reći mu da je kraj.
Bilo je tu još ljubavi na obje strane, mogla se ona namirisati poput spaljenog šiblja, pocuclati ko velika boba slasnog crnog grožđa.
Al kožica bi često zapela pod zubima, u grlu, pa bi mi brzo prisjela sva ta slatkoća.
Hvatala me tuga zbog te neminovnosti i teško sam se nosila s njom. Pokušavala sam proniknuti da li me muči navika..jer navika je gadna stvar. Križala sam dane tišine. Zapisivala sva sranja koja mi je napravio, marljivo, svaki dan po jedno. Izbrisala sam njegov broj da ne dođem u jebeno iskušenje.
Gledala naše slike i plakala. Objašnjavala si zašto je tako bolje i koji su moji benefiti.

Zamolila sam ga, naime, da me više ne zove i ne uznemirava. I on je šutke i bespogovorno prihvatio tu moju molbu. Napokon je pokazao poštovanje.
Možebit je i odahnuo, pomislila je moja gorčina, izgovorila sam možda umjesto njega sve ono što mi nije imao hrabrosti reći danima.

Ali halo, nećemo tu o njemu! O meni se radi.
Ja sam Beth i k vrapcu, preživjela sam ja i veće tuge i slomove!
Znala sam samo da se ne želim boriti s tim osjećajem u sebi, jer to nešto i ne traži borbu, nego čisto prepuštanje, kao u onoj igri kada se s puno povjerenja s leđa bacate u nečije ruke, u ruke tuge,
i sasvim je izvjesno da ćete biti dočekani.
Tuga vas neće ubiti ako joj se ne odupirete.
I sasvim je izvjesno da ćete biti neopterećeno voljeni i da se radi o nečem daleko ljepšem od svake igre.

Bježati od tog osjećaja besmisleno je.

Naša je veza trajala 2 godine, bila je izrazito turbulentna, strastvena i zahtjevna..ono..
....baš poput mene.

Problemi sa lozinkom

Iz nekog mi razloga ne da odgovarati na vaše komentare, pa i na nekim blogovima me zeza lozinka i također mi ne da komentiranje. Uključujem se samo sa smart mobitela.
Pokušavat ću još tokom dana, čisto da znate da nisam umišljena ljepotica:-)))
Imajte lijepu nedjelju ljudovi dragi!

Nećeš me prepoznati

Bit ću tad sva
U obrubu moje svilene haljine
Tamnomodre

Al ja ću se vidjeti


Kao žamor zvijezda
Govoriti ću
Polako

Al ja ću se čuti

Voljet ću se dublje
Ko polje kiselice, ivančica
Neće me buditi nikakvi vlakovi noću
Neću se trzati u snu
Niti čekati da te čujem

Kao kad čistiš nožem
Male nešpricane jabuke
Tamo gdje ne možeš izvući zdravo
Bacati, bacati trulo mada čitavo
bez žaljenja

Zemlja dala, zemlja uzela

Ostat će mi sasvim dovoljno
sočnih dana
Za toplu štrudlu

Tako blizu

Izašla iz tvoga sam vlaka
neprimjetno poput ljeta,
kao neka priča tko zna čija,
utnula
ko žižak u fenjeru.

Hoćeš li ikada primjetiti da sam ti bila
sasvim blizu,
hoćeš li me se sjetiti kada
između munje i groma
ostane tako premalo vremena,
da se pomoliš za moje suze?

Hoće li te na me sjetiti zavjesa,
velika, prozirna, podivljala zavjesa,
zavjesa na prozoru iza kojega
diže se nevrijeme i miriše jesen?

Tebi ne izgleda, dragi,
da taj tvoj vlak uopće ikamo ide,

kao da stojimo na mjestu,
utišani i nujni.

Ti i ne vidiš kako se vani
prelijevaju čitavi krajolici,
umiru leptiri,
opadaju kupine prezrele,
i dani umiru premladi
gaseći se još visoko na nebu,
neshvaćeni.

Kada me poželiš,
kada me odista poželiš,
kada ti jednom počnem
čak i nedostajati,
nadam se samo da neću više
ovdje stanovati,

nadam se da ću tada već
nekim nepoznatim jezikom govoriti,
bez prevoditelja,
da te više ni riječ
neću razumijeti,
i da ćeš dugo, dugo
moliti

od bljeska munje
do topota grmljavine
( 2012.)

*

Nisam uspjela poslikati.

Al u busu je

flomićem pisalo upravo ovako:

Volim te.
Bit će teško.
Nabaci osmijeh!
Savršena moja.

Gledala sam u to cijelim putem,
da zapamtim.
Da zapamtim svaku interpunkciju.
Činilo se ko poruka meni.
Činilo se da je nitko drugi ne vidi.
Srce mi je tuklo ko blesavo.

Kada sam napokon
izvadila mobitel da ovjekovječim,
već se spustio mrak.
Vozač je na displayu autobusa
promijenio destinaciju
i zamolio nas da izađemo.

Sama

Predivna, jedina...

Ležiš s bolovima, ko upucana u trbuh, nakon bitke,
al' teža od te boli
svakako je prijateljičina rečenica
koja u mraku ima velike oči
Da si uvijek sam

S dva analgina u guzici radiš si juhicu
Prostireš rublje, piđame, šlafrok, gaće
Plaćaš račune internet bankarstvom
Pokušavaš si čupati obrve
Pa u lokvi samosažaljenja
Uočavaš da s tobom žive strani ljudi
Oko kojih si ginula

Solarni pleksus
Tamo gdje žive prevelika očekivanja
Romantična snatrenja
Prešućene povrede
Sada je prerezan okomito i zaklaman
Pripremljen zavojima
Za nove bitke

Ali ne i za odricanja
Više ne

Plavo popodne

........

Dopisništvo

Jedna plamena

Da idem s tobom?