PRIČE O BETH ( A ja sam pjevala Čolinu Produži dalje)
srijeda, 22.09.2021.Još nisam odvezala brod.
Stoji on u toj luci, ruzinav, pun mora koje smo prestali kantama izbacivati. Poplavilo je krmu. Još malo će i pramac. Čekamo još da se prelije preko komandne ploče, kako ne bismo pali u iskušenje u zadnji tren zazvati pomoć.
Gledam ga stalno. To propadanje nečega što je planiralo daleke, prekrasne plovidbe. I ne činim ništa. Kršim prste, odmičem kosu s očiju, zaustavljam jecaje u nastanku.
Nije stalo tebi, e nije onda ni meni!
Odbijam vjetrove samosažaljenja. Na udare, fijuču mi oko glave sve u istom tonu: ostavio kad je najteže...nije on nikada osjetio ništa..bila sam mu igračka..lagao cijelo vrijeme...možda me samo žalio...čekao da prekinem ja..da mu olakšam.
A onda shvatim da smo ko djeca. I on i ja. Da je ovo inat. Da ga je povrijedilo kad sam mu napisala: zaslužujem pored sebe imati muškarca koji me voli i poštuje, a to nisi ti.
Ili povrijedilo ili se složio.
Nikada neću saznati. Muškarci na kraju izbjegavaju te drame sa ženama. Razgovore o kraju.
U svom ljubavnom životu, stvarno nisam sigurna jesam li ikada bila dovoljno sama. Bježala sam od samoće, od susreta sa sobom, u prikladne i manje prikladne odnose. Samo da utažim neku žeđ, posezala za ljekovitim kapljicama. Samo da prevarim neku trajnu glad, sakupljala mrvice i mrvičice.
Sada je došlo drugačije vrijeme. Poklonjeno vrijeme. Samo za mene.
Ja sam trenutno samo sama sebi svoja Ljubljena.
Zato imam satensku vrećicu sa zlatnim vuzlekom, u nju stavljam svoje dane mirnog i blaženog oporavka, našušurene oblake golublje sive osame, naježena draga sjećanja, tople misli prihvaćanja- poput širokih, zlatnih listova javora.
Ko vjeverica, u vrećicu pohranjujem stara učenja kestena- kako ništa nije kako se čini, mudrosti lješnjaka i lijeske - kako nas nitko ne mora ( možda niti ne može ) ni voljeti ni trebati na nama poznat način.
Poruke požutjele breze- kako tjelesna prevara nije najgore što nam se može dogoditi. Postoje daleko bolniji i strašniji načini iznevjere.
To je moja zimnica, onako, za zlu ne trebalo.
Da ne kažete da nisam vrijedna.
Davno sam zapisala:
Hvala.
Hvala na plesu.
Hvala na besramnosti i strasti.
Hvala na prepoznavanju moje divljine.
Hvala na drskosti.
Hvala na muzici.
Hvala na nebrizi za tuđa mišljenja.
Hvala ti što si me naučio toliko stvari u tako malo vremena.
O poklanjanju zadnjeg što imaš.
O ulici. O malim ljudima. Bolesnim ljudima. Djeci koja te obožavaju.
Malim curicama koje se u tebe zaljubljuju.
Hvala ti, čudesni čovječe koji si mi spasio život.
I sretan put.
komentiraj (20) * ispiši * #
