Green river

Jučer na nasipu
Plesalo se
na pjesme moje mladosti
To je bio odličan način da se ugrijem
Od straha, umora,
male simfonije su to
Nježnosti prema sebi

Rijeka se ne obazire
Kao ni vrijeme
Kao ni vlakovi
Mi smo dostojno i na nogama
Ispraćale ljeto
Pričalo se
O seksu i frajerima
Ili je previše ili je premalo
Na polovici stoljeća
Znamo o tome sve manje

Prolazili su zelenim mostom
Vlakovi prema jugu
A svaki okret činio me tako
Živom
Svaka buka vlaka
Tako
Punom

Sve one nesigurnosti
Sav onaj manjak vjere
Pozobale su u šipražju
našušurene ptičice

U šipražju
Gdje smo praznile mjehure
Dok su nam murjaci u ophodnji
osvjetljavali farovima
Bijele naježene ritice

Glumci

Al' kada se nasmije moja V., ej..kada se nasmije....oči joj poprime blag izraz i odjednom postaje jako lijepa.
Pupasta sva, ko lutka.
I još kada se vrati sa frizure. ...I kada obuče neku dobru kombinaciju....
Ima velike grudi i prekrasan osmijeh. I divno, prizemljeno razmišlja. Lijepo se izražava.

Naslušala se ona mojih ljubavnih besjeda, uh, da,
nagledala se mojih suzica sreće i tuge, i uvijek mi je imala nešto
tako pravo i racionalno za reći.
Lijepo bi me prizemljila, a meni zemljica dobro dođe.
Još kada ne padnem s prevelike visine, bude to i dobro i zdravo.

Jučer priča ona meni o tom tipu kojeg je upoznala. I rasplače se ko ljuta godina.
A šta...rekao joj je da je predobra za njega.
Nakon dva mjeseca idile, on je shvatio da to nije za njega. Lijepo i ljudski, odmah na početku, bum -tras- dum.
Gadi joj se ta floskula, " ti si predobra za mene ", kao što se gadi svakoj inteligentnoj ženi.
Mi znamo što to znači.

Kada muškarac kaže, " ne zaslužujem te " ili "ti si predobra za mene ",
tada je on jebeno u pravu i treba ga doslovno poslušati.
Htio se malo zabavljati, a kako je konzervativan u svojoj biti i patrijarhalni je isprdak svoje malograđanske sredine,
morao je tih dva mjeseca biti silno romantičan i zamalo samoga sebe uvjeriti da je to - to.
Upoznao je s prijateljima, gradili su kule od pijeska, maštali, dogovarali se.
Ona mu se predala. Ljepše je zabavljati se sa ženom koja te zavoli, zar ne?
Zašto onda malo ne lagati ? Zašto ne pretjerivati ?

Užasno su me zaboljele te njene suze.
Suspregnula sam svu gorčinu i bijes, te posegnula prstima duboko u svoje ljubavne mudrolije, ne bih li joj nekako pomogla.
Gorčina i bijes vode samo u bolest, a to joj sada zbilja ne treba.
" Zamisli, rekao mi je da sam lijepa ", a doista je lijepa i doista ne zna to. Debela je i lijepa.
Silno nesigurna u sebe. A pametna je i obrazovana. Racionalna, na način da oni moji leptirići za tren dobiju padavicu.

Nemoj mu pokazati tugu i gorčinu, a kamo li bijes. Šalji mu mislima lijepe emocije. Budi blaga prema sebi, nisi glupa. Nasjeo bi svatko.
Budi blaga i prema njemu. Nitko nas ne mora voljeti. Ljubav se ne zaslužuje predanošću.
Ljubav se uopće ne zaslužuje. Ona ili jest ili nije.
Voljene su i željene i žene od sto kila. I ružne i glupe i neugodne. Pod uvjetom da vole i prihvaćaju sebe.

Muškarci misle da mi ne bi pristale na seks iz čiste zabave, zato se prenemažu s emocijama.
Kada im povjerujemo do kraja, onda im vjerujemo do kraja. Svaku riječ i gestu doživljavamo za ozbiljno. A ne mora bit.
I jako često nije onako kako kažu.
Budi zahvalna za ta dva mjeseca ljepote. Istinski zahvalna. Plači. Zahvali i odriješi mu brod sa svoje obale.
Otvorio ti je zakračunato srce. Vratio te na stazu ljubavnih odnosa koji i kada bole, oplemenjuju i uče. Daju ti uvid u sebe.
Ta ljubav koju imaš, imaš je kao svoju vlastitu haljinu. On je tu samo promatrač tvoga sjaja.
Nesposoban da ga ima, nesposoban da ga zadrži.
I fer je da te nije zavlačio, trošio ti vrijeme.

Govorim joj i govorim, govorim sebi, govorim svim ženama. Žene su zbilja tako predivne kada zavole.
A voli se..puno puta u životu.

Ona je rekla

Tog prvog ljeta
U kojem nećeš više
Hraniti me palačinkama
Držati mi nožni zglob
Slušati otkucavanje moje zemlje
Mogla sam opipati koliko se ljudi vole
Bilo je to vrijeme
Požara i okretanja novih stranica
Iako su se prethodne zalijepile
Sokom smokve,
uljem za sunčanje

Tog prvog ljeta
Ona je rekla:
Nikada ne znate dušo,
gdje vas čeka
ljubav
Kada je umro, dvadeset sam godina
Bila sama i nosila crninu
A onda sam srela moga Dragu
Meni četrdeset, njemu pedeset
I naših osmoro djece iz prethodnih brakova

Voda na svoj mlin

Mama

Moje srce.
Onaj dio mene koji bi se raspao od tuge i nedostajanja, morao je utrnuti. Pa godinu dana otkad je nema tu, bar u onom obliku na koji sam navikla, hodam ko zombi i radujem se i smijem utrnutog srca, a to tako zastrašujuće izgleda i zvuči. Niti ne pišem. Utrnuto srce je ko utrnuta ruka. Ne ide ništa. S pola familije ne razgovaram. Sva sam unutra.
Ovdje na ovoj slici, veselila se kaj sam ja zacopana i idem na jednu proslavu Nove godine. One, u kojoj će ona otići. Zaspati i probuditi se negdje drugdje. Na današnji dan, u pola 9 ujutro, prhnula je ko ptičica u neke druge krošnje. Zabunila se i kroz hodnike buđenja iz sna, zalutala. A meni je utrnulo srce da bih tu prazninu bez nje mogla lakše podnijeti fizički.
Mentalno...mi se smijemo i dalje ko na ovoj slici, pušimo na terasi, pjevamo našoj zvijezdi jugoistočnog neba.
Mama.

16

Jer samo od glasa i pogleda mu
Pripitomljujem se
na svim onim mračnim i vlažnim mjestima
Kosa mi se pretvara u valovitu obalu
Bradavice bubre poput šipka
Prsti mi plešu havajske plesove
Ima šifru
Zamahne na me riječima
Koje oviju se oko mog malenog tijela
Ko na tisuće tankih velova
Nepokrivene ostaju mi jedino
Oči
Njima se smješkam, brinem, sumnjičim
Prizivam svoju kišu žumoreći

38

jer sam se razotkrila ko prozirna haljina
sve svoje strahove ko podstavu rasprostrla
zalepršanim volanima ko riječima

da pismen si za moje note
da tankoćutan si na moje boje
znao bi da samo čekam

vjetar

ko divlja kupina
izgrepst' ću te
nitko nije obećao da će biti
Lako
danima već stoji ta vrućina
zbog koje nema tvrdog sna
Izgrepsti i sebe
Al ponuditi izlaz
samo ako prestaneš ponavljati
da me
jednostavno voliš
i da zašto i ja ne mogu
tebe
voljeti tako

jednostavno

na površini jezera
utapalo se sunce
opet nema vjetra
I opet je
oluja mimoišla moj grad

Lopov koji ju je volio

2019.

Mama ima rak pluća. Danas još mora popodne otići na razgovor s njenim pulmologom, da se vidi ima li nekih metoda liječenja koje bi upalile. Ali noćas joj je netko ukrao bicikl, pa ujutro prije posla ide na murju.
Tamo je tragikomična situacija. Na radiju svira Grašo sa: nekog trebam ja, trebam nekoga. A dvije policajke na Facebooku traže njen bicikl, jer ona nema broj šasije.
Grize si usta da ne plače. Skupilo se sranja. Vrag kenja na veliku hrpu. Na autobusnoj stanici neki tip s gitarom veli joj da je ko pahuljica. Do Glavnog već pjevaju skupa. Ide joj na živce jer joj se upucava. A njoj treba samo toplina, razumijevanje. Prati je do posla. Pokušava ga se riješiti. Veli mu da je prati murja. Čeka je i pod pauzom. I nakon posla. Kod Maksimira joj svira onu iz Cigani lete u nebo. Ona pleše dok čekaju bus. Briga je. Gore se nalaze i s njenom sestrom. Predstavlja ga ko frenda iz srednje, jer ona ne bi razumijela. Liječnik im govori da nema liječenja. Takva vrsta raka, jebiga. On ih čeka u kantini. Svira Tvoje oči, progone me tvoje oči od Čole. Sestra plače. Ona još ne. Ne miri se. Ti si jača, kaže joj. Poslije se ide s njim žvalit u park. Ljubi je koda nema sutra. To joj odgovara, jer što se nje tiče- i nema.

2020.

On stalno vrda kad ne laže. Zna ona da on nju voli, to je posve neupitno. Kako je samo bio uz nju na svim onim operacijama. Budila se u šok sobi, a on je stajao pored nje s lubenicom. Mislila je da je umrla ti bokca! On nema ni kinte i ne misli raditi. To joj je napokon jasno. Svira, jagodice su mu naotečene. Svira da bi njoj kupovao hranu i poklone, hranio cigančiće u pothodniku. No, on se mora vratit doma pozavršavati sve poslove i ona ga vozi stotinu kilometara. Odonuda, javlja se telefonom drugačiji. Aha. Vratio se izgleda ženi. Ona ga iznapada i veza se prekida. Blokira ga, briše broj.
Dva mjeseca. Tuga, ljutnja, sram, krivnja, nedostajanje. Ne fali mi, kaže mami. Neka si sredi život. Neka dijete ima oca. Svaku noć plače. Plače za mužem koji se ubio, plače za čovjekom kojeg je voljela i koji je umro od raka debelog crijeva. Plače. Dva mjeseca bez prestanka.
Mama je umrla u kolovozu jednog ponedjeljka u pola 9 ujutro. Tada shvaća da ga mora čuti. Ima broj od sestre mu. Poručuje da je nazove.
Tako opet počinje. Bolna i teška, razdragana i vesela. Ljubav. Uglavnom na daljinu. S festivalima susreta.
Što je teža veza, to manje misli kako više nikad neće moći poljubiti mamin meki obraz, dotaknuti joj kosu, ruku.
I još nekima.

2021.

Putuju na more. Veza se apgrejda, sve više i više povjerenja i razgovora. Ona osjeća da su bliži. Priča joj kako traži posao. Ima on silne planove za njih dvoje. Fantazira. Zbog njegove kriminalne prošlosti i izostanka svake rehabilitacije i resocijalizacije, jedino što mu preostaje jest raditi ono što najbolje zna. Svirati pred Robnom i da, ono drugo. Star je on, vidi to ona. Više to nije za njega, ej stradat će. Nije glup, al je šeprtljav nekako. Društvo nikada ne oprašta. Baš nikad. Prvi susjedi s kojima je dobar, reći će, ali on je kriminalac. I odmah potom, ali dobar je čovjek. I pošten. I drag, šarmantan. Ali..prošlost. Mada je odležao to. I želi drugačije. Ne zbog nje samo, zbog sebe. Stvari nisu crno bijele, baš sve je šareno. Ona se više zabrinjava oko bivše. I sve češće se ulovi kako se doslovno pravi glupom. Lakše je. Stanje će se iskristalizirati. I njeno srce također. I to čudno nešto što osjeća spram njega. Ona ga rehabilitira svakodnevno u sebi. I prozre ga. I napada. I prašta. Mada zna da joj troši vrijeme. Ili kupuje vrijeme sebi. Bolje rečeno, on krade i otima njeno vrijeme ponekad, jer je tako slađe. A i što bi radila inače kad ne radi. Ovako, sluša snove koji se neće ostvariti i ja je zbilja nemam srca sad tu nešto razuvjeravati.

Zato.

Jer te na njega najprije upozoravao razum.
Jer te na njega onda upozoravalo tijelo.
Jer te na njega potom upozoravalo srce.
Pa bližnji.
Pa njegovi bližnji.
Pa prijatelji tvoji.
Pa njegovi.
Zato.
Ne možeš reći da nisi bila
Upozorena.

Theta

Jer voliš kako struji voda oko tvoga tijela,
kako te prisvaja meko,
kako te ljubi, praiskonski,
kako ti prsti prolaze kroz tu mekoću
bestežinsku i božansku,
koju je stvorila Zemlja,
koju je stvorilo Nebo
i kako ti se svaka kapljica na tijelu
poslije smješka Suncu.
To je tvoje theta stanje
kad je sve bez misli o ičemu i ikome,
kad se stapaš sa tim zlatom tekućim u jedno.
Jedno.

ISPODKOŽNE RIJEČI

Tog kolovoza, široko se razmaknulo nebo

slavljenički

srce se sjetilo da osjeća.

Razlila se bijela mirisna svjetlost u životnom pokliču.
Umočilo se samo od sebe ćudljivo pero u tintu .
...i tanko, sasvim tanko ispod moje kože zapisalo

neke namjerno nježne riječi upućene tebi,

pa ako me takneš...ako me samo takneš...

kaligrafski oćutjeti ćeš sve moje valovite drhtaje.
Saznati da vrijeme stoji.
Posjetiti uvale Puerto Madryna
gdje kitovi polude tijekom bučnih poroda.

Ako mi samo dotakneš vrat.
Ako mi samo dodirneš rame.
Ako me strastveno pred svima poljubiš.

Kao knjiga nepoznatih, teško prevodivih riječi,
egzotičnih mirisa, nepoznatih okusa i izgovora
postajem
kao zvuk razlivenih pikula po kamenim pločicama
kao žamor djece na onom bijelom trgu pred katedralom u suton
Zagrcnute male ptice. Naježena podlaktica. Moj prst u tvojim ustima.
Ludo povjerljivi l'appel Duvide*

kada me pogledaš s onoliko dragosti koliko najviše mogu podnijeti i ostati
u istom agregatnom stanju

kao gufra* u tvojim rukama, koju ćeš prenijeti u sve one dane bez nas,
moje je srce tog kolovoza na humku svih strahova
zaplesalo duende*

i vidiš li
vidiš li zlato moje
ne prestaje

plesati