SarahBernardht
12.08.2021., četvrtak
Lopov koji ju je volio
|
2019. Mama ima rak pluća. Danas još mora popodne otići na razgovor s njenim pulmologom, da se vidi ima li nekih metoda liječenja koje bi upalile. Ali noćas joj je netko ukrao bicikl, pa ujutro prije posla ide na murju. Tamo je tragikomična situacija. Na radiju svira Grašo sa: nekog trebam ja, trebam nekoga. A dvije policajke na Facebooku traže njen bicikl, jer ona nema broj šasije. Grize si usta da ne plače. Skupilo se sranja. Vrag kenja na veliku hrpu. Na autobusnoj stanici neki tip s gitarom veli joj da je ko pahuljica. Do Glavnog već pjevaju skupa. Ide joj na živce jer joj se upucava. A njoj treba samo toplina, razumijevanje. Prati je do posla. Pokušava ga se riješiti. Veli mu da je prati murja. Čeka je i pod pauzom. I nakon posla. Kod Maksimira joj svira onu iz Cigani lete u nebo. Ona pleše dok čekaju bus. Briga je. Gore se nalaze i s njenom sestrom. Predstavlja ga ko frenda iz srednje, jer ona ne bi razumijela. Liječnik im govori da nema liječenja. Takva vrsta raka, jebiga. On ih čeka u kantini. Svira Tvoje oči, progone me tvoje oči od Čole. Sestra plače. Ona još ne. Ne miri se. Ti si jača, kaže joj. Poslije se ide s njim žvalit u park. Ljubi je koda nema sutra. To joj odgovara, jer što se nje tiče- i nema. 2020. On stalno vrda kad ne laže. Zna ona da on nju voli, to je posve neupitno. Kako je samo bio uz nju na svim onim operacijama. Budila se u šok sobi, a on je stajao pored nje s lubenicom. Mislila je da je umrla ti bokca! On nema ni kinte i ne misli raditi. To joj je napokon jasno. Svira, jagodice su mu naotečene. Svira da bi njoj kupovao hranu i poklone, hranio cigančiće u pothodniku. No, on se mora vratit doma pozavršavati sve poslove i ona ga vozi stotinu kilometara. Odonuda, javlja se telefonom drugačiji. Aha. Vratio se izgleda ženi. Ona ga iznapada i veza se prekida. Blokira ga, briše broj. Dva mjeseca. Tuga, ljutnja, sram, krivnja, nedostajanje. Ne fali mi, kaže mami. Neka si sredi život. Neka dijete ima oca. Svaku noć plače. Plače za mužem koji se ubio, plače za čovjekom kojeg je voljela i koji je umro od raka debelog crijeva. Plače. Dva mjeseca bez prestanka. Mama je umrla u kolovozu jednog ponedjeljka u pola 9 ujutro. Tada shvaća da ga mora čuti. Ima broj od sestre mu. Poručuje da je nazove. Tako opet počinje. Bolna i teška, razdragana i vesela. Ljubav. Uglavnom na daljinu. S festivalima susreta. Što je teža veza, to manje misli kako više nikad neće moći poljubiti mamin meki obraz, dotaknuti joj kosu, ruku. I još nekima. 2021. Putuju na more. Veza se apgrejda, sve više i više povjerenja i razgovora. Ona osjeća da su bliži. Priča joj kako traži posao. Ima on silne planove za njih dvoje. Fantazira. Zbog njegove kriminalne prošlosti i izostanka svake rehabilitacije i resocijalizacije, jedino što mu preostaje jest raditi ono što najbolje zna. Svirati pred Robnom i da, ono drugo. Star je on, vidi to ona. Više to nije za njega, ej stradat će. Nije glup, al je šeprtljav nekako. Društvo nikada ne oprašta. Baš nikad. Prvi susjedi s kojima je dobar, reći će, ali on je kriminalac. I odmah potom, ali dobar je čovjek. I pošten. I drag, šarmantan. Ali..prošlost. Mada je odležao to. I želi drugačije. Ne zbog nje samo, zbog sebe. Stvari nisu crno bijele, baš sve je šareno. Ona se više zabrinjava oko bivše. I sve češće se ulovi kako se doslovno pravi glupom. Lakše je. Stanje će se iskristalizirati. I njeno srce također. I to čudno nešto što osjeća spram njega. Ona ga rehabilitira svakodnevno u sebi. I prozre ga. I napada. I prašta. Mada zna da joj troši vrijeme. Ili kupuje vrijeme sebi. Bolje rečeno, on krade i otima njeno vrijeme ponekad, jer je tako slađe. A i što bi radila inače kad ne radi. Ovako, sluša snove koji se neće ostvariti i ja je zbilja nemam srca sad tu nešto razuvjeravati. |
