Mama

utorak, 17.08.2021.

Moje srce.
Onaj dio mene koji bi se raspao od tuge i nedostajanja, morao je utrnuti. Pa godinu dana otkad je nema tu, bar u onom obliku na koji sam navikla, hodam ko zombi i radujem se i smijem utrnutog srca, a to tako zastrašujuće izgleda i zvuči. Niti ne pišem. Utrnuto srce je ko utrnuta ruka. Ne ide ništa. S pola familije ne razgovaram. Sva sam unutra.
Ovdje na ovoj slici, veselila se kaj sam ja zacopana i idem na jednu proslavu Nove godine. One, u kojoj će ona otići. Zaspati i probuditi se negdje drugdje. Na današnji dan, u pola 9 ujutro, prhnula je ko ptičica u neke druge krošnje. Zabunila se i kroz hodnike buđenja iz sna, zalutala. A meni je utrnulo srce da bih tu prazninu bez nje mogla lakše podnijeti fizički.
Mentalno...mi se smijemo i dalje ko na ovoj slici, pušimo na terasi, pjevamo našoj zvijezdi jugoistočnog neba.
Mama.



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.