Plavo popodne
četvrtak, 09.09.2021.Dok se na sjajno modrom nebu iznad bolnice, upravo križaju tragovi aviona ( jedan sigurno vozi za Pariz), a popodnevom se razliježe urlik rodilja
( nečovječan je to zvuk i sve nas prolazi jeza od te i takve boli),
mojoj cimerici na 15 min dolazi u posjetu kćer s kojom se i inače čuje bar pet puta dnevno, pa obje plaču i ja plačem s njima, dobro sakrivena knjigom koju kao čitam. Cimericu sam zavoljela. Tu je od 19.7. I sve se zakompliciralo nepotrebno.Ne ustaje uopće iz kreveta. Pričamo si o životima i hrani.
Zaplakala je danas kad je doktor objavio da sutra gibam doma. Vezale smo se.
I moja je mama ovdje stalno sa mnom.
Čujem je kad me tiho doziva kao gospođa sa susjednog kreveta. Vidim je u kutovima očiju jedne druge. U nekim pošalicama, u sebi dok uživam u dva dimeka na bolničkom wc-u, uvjeravajuć se da mi daju snage.
Doma je nema.
Doma me nema tko jedva dočekati.
Grliti, ljubiti, pomagati.
Podsjećati me da se volim na pravi način.
Ljudi se ne razbolijevaju kada nisu uopće voljeni, ne.
Onda su na čistu. Sa sobom i sa tim drugima.
Ljudi se razbolijevaju kada su voljeni na pogrešan način.
https://youtu.be/4peblrVl9W4
komentiraj (13) * ispiši * #