- Išao sam jučer gradom. I gušilo me u prsima kada sam osjetio da bih te mogao izgubiti. Volim te i to se neće promijeniti. Samo me nemoj mijenjati. Jer to bi značilo da me ne voliš ovakvog kakav zbilja jesam, nego da voliš svoju sliku o meni, a to nisam ja.
Zajapurili su mi se obrazi. On zna reći. On je razmišljao o nama. Njega je gušilo, ko i mene. Nedostajala sam mu. On me voli.
- A voliš li ti mene ovakvu kakva jesam ili me isto pokušavaš promijeniti?
- Volim te kakva god da jesi. Sva tvoja lica. Al iscrpljuje me stalno ti pričati i dokazivati isto. Imam sada puno prečih problema.
Eto. Sada sam zapisala. Transkript ljubavni.
Ja sam ko ono dijete, koje kada ne vidi mamu, misli da ona ne postoji. A to je svojevrsni poremećaj.
Naravno da čovjek ima neke zrelije godine i više iskustva. I tjera vodu na svoj mlin, lukavo. Nemoj me mijenjati. Neću ti više biti onaj koga voliš, a ti ne želiš to, zar ne?
Moram se sjetiti samo ( hoću li, hoću li ), reći mu upravo to isto kada bude imao svoje napadaje ljubomore i nesigurnosti. I kada će imati više vremena baviti se našim odnosom.
Jer to su one potrebe po Maslowu. Ne može se njihovo ispunjenje preskakati. Ako si gladan, doista nećeš baš razmišljati o ljubavi i samoostvarenju.
Poželjela sam mu ostvarenje snova i puno energije da u svemu uspije. U tim snovima ovaj put nisam nužno vidjela sebe.
Zahvalna sam.
Jutros sam špijunirala kroz prozor čvorke dok su se sladili mojom smokvom. Proizvodili su tako umilne glasove, ljupke tonove, da sam ih pokušala snimiti.
Koje uživanje je to bilo! I koja lekcija.
Knjiga koju čitam, strašno mi paše. Pisac je moj vršnjak, ugodne je vanjštine i jako svestran.
" Nema te blještave ljepote koja ne bi bila mračna bol. Cvijet je bol korijena, svjetlo je bol zvijezda."
( Junquiero)