SarahBernardht

30.09.2021., četvrtak

" NI SVI KITOVI NE LETE"

U jeku hladnoga rata, CIA je došla na ideju da u okviru projekta " Ambasadori jazza" izmijeni međunarodnu percepciju SAD- a kao rasističke. Svrha je bila glazbom preobratiti mlade ljude s istoka na kulturu jazz-a, glazbom se nametnuti , emotivno povezati te pobijediti.
Stoga su angažirali poznate jazz glazbenike koji su počeli masovno održavati koncerte s one strane Željezne zavjese.
" Ta činjenica čini mi se kao jedna od najfantastičnijih zamisli čovječanstva: pokušati osvojiti svijet glazbom umjesto primjerice, u zrak dignuti Hirošimu ili napasti Irak. Glazba ima neizmjernu, gotovo trenutačnu moć da nas promijeni. Jedna od rijetkih, ako ne i jedina umjetnost sposobna pokrenuti nam tijelo, potaknuti nas da zaplešemo, izazvati katarzu ili ekstazu....
Američki program možda je propao- zid će pasti tek mnogo godina poslije- ali nada koja je bila u njegovim temeljima, premda utopijska, ne prestaje bit čudesna: mogućnost da se rat završi plesom, umjesto eksplozijom hidrogenske bombe."



Naš glavni junak priče Erik Gould, američki je jazz pijanist koji živi u Parizu 60- tih godina prošlog stoljeća. Površno oko reklo bi, taj se ludih gljiva najeo ili smotan je ko sajla, no čovjek je genijalac. Blues je promijenio njegov pogled na svijet, jer je realan, ne češlja zbilju. Odmalena je volio stvaran, neuljepšan svijet. Erik ima sinesteziju, podražaje prima u jednom osjetilu, a doživljava u drugom. Svugdje oko sebe vidi glazbu, ne izlazi iz kuće bez da ima melodiju koju zvižduće, u stanju je glazbom opisati lice svoje žene. Nataša Zimova je međutim preko noći otišla, nestala, bez pozdrava. On se s tim ne miri. Obavezno svaki dan nazove doma, da vidi da li se vratila.
Erik ima i sina Tristana, dječaka koji vidi osjećaje kao žive ljude i silno mu nedostaje otac, zaljubljen u glazbu i opsjednut svojom nestalom ženom.



Knjiga ima još puno neobičnih likova: Isaac Dresner koji voli popiti a onda se prisjeća nevjerojatnih detalja svog teškog života u logoru, a vlasnik je i vrlo neobičnih muzeja, stara prostitutka Clementine koja priča na latinskom, čovjek sa sivim šeširom koji ih prati, pisac koji je zatočio ljude u podrum i nanosi im bol, da bi mu pričali najljepše priče...

U vještom pripovijedanju ovog pisca, Afonsa Cruza, naravno da su sudbine svih tih likova isprepletene na najbolji i najgori mogući način. Radi se naime, o špijunskom trileru kroz koji ćete proći kao kroz san, prepun tajnih znakova, magnovenje potrganih putokaza, izgubljenih evanđelja, vrlo složenih šifri za bolje snalaženje u svijetu bolne prošlosti i istodobno iskričavih trenutaka nepatvorene radosti.



Hoće li Erik ikad više sresti svoju Natašu?
Popraviti odnos sa sinom?
Hoće li se CIA uspješno poslužiti Erikovim pijanističkim umijećem?

Portugalac Afonso Cruz 71. je godište.
Ima objavljeno tridesetak djela, puno književnih nagrada, ilustrator je i redatelj crtića, sklada, ima svoj band u kojem svira ukulele, bendžo, usnu harmoniku i gitaru.

Svestran čo'ek, pa zbilja nije čudo kakve likove i priče stvara !
Ovo mu je prava književna poslastica. Moram potražiti i druge.






- 09:38 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga




Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***********


''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

***********
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac


Uništi u meni to što treba da bude uništeno.
Ojačaj ono što treba da bude ojačano.
Koristi me. Stvaraj sa mnom, slikaj sa mnom svaku kap na platnu života.
Pomozi mi da živim ispunjen jedinstven život, hodam šumom nikad ranije gaženim putem.
Pokaži mi kako se voli dublje, nego što sam ikada mislila da je moguće.
Drži ispred mene to, od čega sam se ranije okretala.
Pomozi mi da omekšam i opustim se, potpuno prihvatim to sa čim sam još uvijek u stanju rata.
Ako je moje srce još uvijek zatvoreno, pokaži mi kako da ga otvorim bez nasilja.
Ako se za nešto vežem, pomozi mi da to otpustim.
Daj mi probleme, borbu i naizgled nepremostive prepreke ako će mi oni donijeti još dublje smirenje i povjerenje u inteligenciju života.
Pomozi mi da se smijem svojoj ozbiljnosti.
Dozvoli mi da nađem humor u tami.
Pokaži mi dubok osjećaj mira usred razgara oluje.
Ne krij istinu od mene. Nikada.
Neka zahvalnost bude moj vodič.
Neka oproštaj postane moja mantra.
Neka ovaj momenat bude moj stalni pratilac.
Dozvoli mi da vidim tvoj lik u svakom licu.
Dozvoli mi da osjetim tvoje toplo prisustvo u vlastitom prisustvu.
Podrži me kad se spotaknem.
Diši sa mnom, kad ne mogu da dišem.
Daj mi da umrem živa, a ne da živim mrtva.



Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")


Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."


Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."



Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."




stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."