Napomena: U komentaru sam dobila dobru kritiku, pa ispravljam gresku. Ispravno napisana fraza je:kimat ash chand ast. Izgovarajte je: kimatash chan dast.
1. dan
Kada sam trebala potpisati ugovor za kucu, zhtjevala sam da gazda prvo sredi kupatilo.
Oni su se slozili. Novi sastanak smo ugovorili za sutra.
2. dan
Dosli smo pogledati uradjeno, a ono skoro pa nista. Ljudi malo pomeli bastu. Tada sam se razljutila i rekla da necu potpisati nista niti platiti predujam dok sve ne bude gotovo. Oni rekli sutra.
3. dan
Opet nista. Otisli smo pogledali kucu i ja se pocela hvatati za glavu, kukati i zaliti se kako su malo napravili. Jadna ja jadna ja. Onda smo otisli u kancelariju dvije ulice nize i cijelo to vrijeme smo raspravljali glasno i lamatali rukama.
Kada smo dosli u kancelariju, malu sobicu u kojoj su se nekako nagurali pisaci stol dva dvosjeda, dvije fotelje i jos dva niska stolica pocela je prava rasprava. Momak koji je isao sa mnom da pogleda kucu prvo je zovnuo svog oca da nesto provjeri s njim. Onda je nakon deset minuta dosao otac glavom i bradom. Malo smo se poklonili jedno drugom. Objasnila sam mu da cu ja platiti tek kad sve to bude popravljeno jer se ne mogu useliti u takvu kucu. Onda je on nesto poceo lasno govoriti sinu. Uzeo je telefon i derao se na telefon desetak minuta. Onda je rijec uzeo Islam, momak koji mi je pomogao naci kucu. I on nesto vikao. I ja sam vikala: “jausambe finish, jausambe finish”. To znaci da hocu da radovi budu gotovi u nedjelju. Nedjelja se na pashtu jeziku kaze jausambe.
Otac je opet nazvao nekoga i pojavio se nakon desetak minuta momak za kojeg sam nakon nekog vremena shvatila da je vodoinstalater. Onda je pocela rasprava o klozetu. Ukljucila sam se sa mudrim “Tashnab no good” sto bi trebalo znaciti da kupatilo i wc nisu zadovoljavajuci. Sada je u kancelarijici velikoj kao malo veca ostava sjedilo nas sestero: otac, sin, islam, vodoinstalater, vozac i ja.
U medjuvremenu se pokrenula rasprava o moleru, pa su uskoro dosla i dva molera. E tek tada je nastala prava guzva. Svi su pricali u isto vrijeme, derali se lamatali rukama. Onda su iznjeli na stol bocu vode i jednu casu. Prvo nasuli meni i kada sam ja popila, onda je popio otac, pa sin, pa Islam, i onda i svi ostali iz te prostorije.
Onda su se muski rukovali, meni su klimnuli i otac je zakljucio da sam ja jako dobra i da sam mu sestra. Tada smo napokon otisli. Sve to je trajalo oko dva sata. Bila sam sigurna da je sada moj problem rijesen. Kako sam bila u krivu.
4. dan
Opet smo dosli u kucu. Majstor me je ponosno poveo u kupatilo i suocio me sa “zavrsenim poslom”. Vodokotlic je ovaj put radio, ali je kapalo na sve strane. “To nije moguce popraviti, to je tako u Afganistanu”, rekao je vodoinstalater pomirljivo. Tus kabina je bila nasadjena na cetiri velika kamena. Kamenje i tus kabina medjusobno su bili povezani gromadama betona. Kako nisu dobro ucvrstili tus kadu, te kako doticna nije imala oslonac na cijeloj povrsini, na sredini se raspukla. Voda je kroz pukotinu prolazila i pojavljivala su u potocicu koji je vijugao kroz kamenje, kao neki mali vodopad. Sve je licilo na neku umjetnicku instalaciju. Povratka vise nije bilo, kuca nam je bila hitno potrebna pa smo se odlucili ipak potpisati ugovor.
Tek tada su poceli pravi pregovori. Gazda je zahtjevao stanarinu sest mjeseci unaprijed. Mi to nismo htjeli platiti. Tada se gazda ocajno uhvatio za glavu i poceo kukati: “Ja sam siromasan covjek. Moja obitelj je iz Ghaznog, ja moram svaki mjesec putovati po stanarinu, ja to ne mogu, ja sam bolestan covjek o jadna moja djeca o jadna moja obitelj o kuku meni sta cu sada.” Tada se mi hvatamo za glavu i ocajnicki naricemo: “O mi stranci u ovoj zemlji, mi gosti a nitko nema razumijevanja, o boze sta cemo sada, kako cemo ovo prezivjeti, i jos banja nije dobra, moramo toliko uloziti, joj kako ce nas gazda oderati, a mi cemo mu jos i kucu popraviti, o cime smo ovo zasluzili, jadni mi jadni mi.” Kukanje s obadvije strane traje otprilike oko sat vremena. Napokon pada dogovor: placamo unaprijed tri mjeseca.
Slicna procedura vrijedi ne samo kada pokusavate iznajmiti kucu. Cjenka se za sve. Za sal, povrce, voce i za taksi. Cjenkanje je kultura, dio kupovine na koji se morate pripremiti. Ukljucite sarm, patetiku, glumacke vjestine i odvojite dovoljno vremena. Tek tada krecete u osvajanje radnji ili pronalazak vozila koje ce vas odvesti do kuce.
Taxi. Ukrasi na vozilima navodno privlace musterije
Ukoliko se jednog dana odlucite zaputiti u Afganistan, “Kimat ash chand ast” je fraza koja ce vam definitivno olaksati zivot. “Koliko ovo kosta?” tek je pocetak razgovora, i uvod u dugo i neizbjezno cjenkanje.
Ja: Zaustavljam taxi.
Taxi: Staje
Ja: Cinema Baharistan, kimat ash chand ast?
Vozac: Gleda sa dubokim nerazumijevanjem
Ja: Kimatash chan dast? Afghani?
Vozac: (napokon shvatio) Du sad (200) afghani.
Ja: Du sad? Ne ne ne (hvatam se za glavu i kukam). Hashtad (80) afgani.
Vozac: Ne neee ne (i on kuka). Sad (100) afghani
Ja: (Pokusavam se sjetiti kako se na dariju kaze 90 i ne uspijevam) Ok, sad afghani
Vozac: Hub (dobro)
Sada znam, 90 se kaze nosdad. Sada takodjer znam, ta voznja nije trebala biti skuplja od 60 afghana.
|
>
Napomena: Imam spreman tekst o Heratu i povratku u Kabul, ali ce to morati malo sacekati s objavljivanjem. Naime ,kako smo se vratili iz Herata nas zivot je pun raznih tipicno afganistanskih tegoba. 
Zvoni mobitel. Cetiri je sata. Nakon bijedna tri sata spavanja tegobno ustajemo i spremamo poslijednje sitnice za put. Na aerodromu moramo biti tocno u 5, rekli su nam strogo u agenciji Sky Travels. U 4:30 vozac je vec tu. Usplahireno isprobava trubu ispred nase kuce budeci susjede koji glasno protestiraju. 
Eto, opet idemo na put. U Herat. Odlucili smo ici zracnim putem, jer cesta prolazi kroz Kandahar i Helmand, pa nije sigurno ici autom. Na tom putu svaki dan netko ostane bez glave. Doslovno. Talibani vole odrubljivati glave strancima i onima koji za njih rade.