S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< rujan, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



25.09.2008., četvrtak

Strpljen - spasen

Neka istrazivanja pokazuju kako prosjecan covjek provede vise od jedne godine zivota cekajuci u raznim bankama, supermarketima, zracnim lukama, stanicama te prometnim guzvama.

Sigurna sam da prosjecan afganistanca cekajuci potrosi puno vise zivota.
Zato se strpljenju i "inshallah" filozofiji svaki afganistanac uci od malih nogu. Mi smo, kako bismo sacuvali zivce, morali proci brzi tecaj.

Pocinje se sa prometnim guzvama. Prometne guzve u Kabulu su svakodnevnica. Ulice ovog grada pravljene prije trideset godina nisu sanirane niti jedan jedini put. U medjuvremenu se broj vozila udesetostrucio. I to kakvih vozila. Pored vas u guzvi mirno stoji magarac. Ulicu, izmedju vozila, prelazi stado ovaca. Pored vas je sareno oslikani pakistanski kamion, a desno od vas vojno vozilo sa vojnicima naoruzanim do zuba, koji se bezuspjesno pokusavaju probiti rubom plocnika, pravdajuci se glasnom sirenom.

Neki vidovi transporta:
Pakistanski kamion i kabulski taksi
Photobucket

A moze i ovako
Photobucket

Bicikli - pouzdani drugovi svakog Afganistanca
Photobucket

Kao ustalom i magarci
Photobucket

Svi vozaci trube, tako da glasnu sirenu vojnog vozila mogu cuti samo oni najblizi susjedi. Nekoliko vozaca dovikuje pastiru da pozuri sa prelaskom ulice. Djeca prosjace oko vozila glasno vicuci "bakshish, bakshish". U tom momentu motocikl ispred vas se pomakne za dva metra. S obzirom da je sa vase strane upravo dosao prodavac sa malim standom na tockovima ne uspijevate se pomaknuti, nego to ucini vas lijevi susjed koji sada zadovoljno blokira prolaz i vama i svima iza sebe.

Prometne guzve u Afganistanu prati strahovita neizvjesnost. Nekim cudom, ovakve se guzve znaju rascistiti za desetak minuta, dok drugi put morate cekati dva do tri sata.
Nakon mjeseci nerviranja, potpuno smo se opustili. Cekanje u prometnoj guzvi ne izazva nam vise blage slomove zivaca.

Kada smo svaladali prometne guzve, prelazimo na visi nivo: zracni prevoz.
Zaboravite na sve predstave o tome koje ste stekli na zapadu. Vrijeme je za probijanje u zracnu luku. Da biste usli na Kabulski internacionali aerodrome morate prvo proci pregled torbi. Skener za torbe ponekad radi, a ponekad i ne. Naravno, radi se o jednom jedinom skeneru. Bez obzira na to da li skener radi, savjesni redari ce otvoriti svaku torbu i detaljno je pregledati. Na pregledanje torbi u zenskom redu, znatno se manje ceka. Zbog toga smo suprug i ja razvili strategiju: sve torbe na pregled nosim ja. Zene putuju rjedje, pa sam u zenskom redu cesto sama.

Kada prodjete prvu kontrolu torbi, dolazite do velike ograde i betonskog zida gdje cekate da vam se novi strazar smiluje i pusti vas naprijed. Zbog cega tu stojimo, ne zna se. Nakon nekog vremena, dogadja se i ta radost pa napredujete dalje ka novim strazarima koji vas zadrzavaju na neko vrijeme. Zbog cega, takodjer se ne zna. Sa te pozicije vec mozete vidjeti aerodromsku zgradu i dugacak red do drugih strazara koji pregledavaju torbe. Sluzimo se istom tehnikom, te opet odnosim sve stvari u zenski red. Prolazimo relativno brzo do aerodromske zgrade. Iako kazu da je nedavno obnovljena, zgrada jois uvijek potsjeca na rusevinu koju su sagradili rusi nekoliko desetljeca ranije. Na ulazu pretresaju muskarce pa baterijsku lampu i upaljac skrivamo u moju torbu. To cesto zna biti jedini prosvercovani upaljac pa pusaci stoje u redu kako bi dosli do dragocjene spravice.

Dolazimo do treceg reda. Tu placamo aerodromsku taksu. Tu ce onima slabijih zivaca za desetak dolara pomoci vojnik. Provesce vas preko reda u prostoriju u kojoj cete opet cekati kako biste se cekirali na let. Mi smo strazara potplatili samo jednom. Veselje koje osjecate prilikom naguravanje je nesto sto ne zelimo propustiti.

U redu za cekiranje na let primjecuju da nam nisu umotali torbe u neku foliju. Pokusavaju nas nagovorit da izadjemo iz reda jer je umotavanje u foliju obavezno. Odlucno odbijamo i idemo dalje. Umotavac torbi u foliju ne odustaje te nas slijedi do samog saltera. Tu nam daju komadic papira i torbe, neumotane, odlaze na let.

Doalzimo do pretposljednjeg reda. Tu cekamo da nas jos jednom ispipaju i pregledaju rucni prtljag. Ne dozvoljavaju nam ponijeti kablove za fotoaparat te ih suprug potplacuje sa deset dolara a ja radim laganus scenu pokazujuci svoju press karticu te bitno preuvelicavajuci cijenu fotoaparata. Galamim kako ce mi strazari osobno platii stetu ako se bilo sto dogodi mojoj cijenjenoj opremi.

Cetvrti red je sala. Tu nam kratko osmotre putne dokumente i idemo dalje.
Tek tada pocinje pravo cekanje. Da li ce zrakoplov doci ili ne, ne zna se. Misterija je i koliko dugo cemo cekati.

Ukoliko imamo srece, te zrakoplov doista poleti taj dan, cekaju nas jos dva reda. Prvi red je zapravo stampedo putnika koji se pokusavaju sto prije probiti do autobusa koji nas treba odvesti do naseg zrakoplova.
Drugi red je gori. Cekate na strasnoj zegi ili strasnoj zimi, dok strazar pusta putnike u avion. Jednog po jednog. Kada se napokon ukrcate u letjelicu pitate se hoce li ta skalamerija uopce moci poletjeti. Ali, nevjerovatno, skalamerija leti i, za razliku od svih ostalih avioprevoznika, ima najbolju hranu na svijetu. Nekoliko puta sam posumnjala da se kod pilotove kabine krije pakistanski pretis lonac koji lagano krcka na malenom plinskom kuhalu. Zahvaljujuci tradicionalnoj afganistanskoj gostoljubivosti i postovanje prema gostu putnici mogu dobiti i repete, a mi tu divnu mogucnost nerijetko iskoristavamo.

- 05:23 - Komentari (20) - Isprintaj - #

18.09.2008., četvrtak

Afganistanska pita zeljanica

Znam da je ovo vec drugi post o hrani, ali ja sam tako ponosna na vesnino i moje dostignuce da se moram pohvaliti: napokon nam je poslo za rukom napraviti zeljanicu.
Izdrzite jos jednu gastronomsku pricu, pateci u sebi a diveci se na glas.

Da bismo dosle do zeljenog cilja morale smo svaladati mnogobrojne prepreke: nedostatak odgovarajuceg sira, nedostatak odgovarajuceg brasna, nedostatag odgovarajuceg zelja, nedostatak odgovarajuce rerne, nedostatak odgovarajuce tepsije te nedostatak znanja i vjestine.

Recepet smo naravno skinule sa interneta, te su se time nase spoznaje o zeljanici povecale za 90%.

Priblizno odgovarajuci sir smo uspjeli naci u Karimi super marketu. Bio je basnoslovno skup. Kutijica od 100 grama kostala je 4 dolara. Kupili smo deset kutijica. Bacile smo dvije, jer je sir u njima bio zelen. Od deset jaja, bacile smo 6, jer su i ona bila zelena. Zeleni spinat nismo bacile.

Spinat smo nasle ali je vec bio proprilicno star. Nikada do tada nisam vidjela spinat u cvatu.

Zamjesile smo dva puta vise tjesta nego sto nam je trebalo. Polovicu tjesta smo bacile jer smo ga upropastile, ali onaj dio koji nismo upropastile pretvorili smo u najdivniju zeljanicu ikada. I buregdzije iz sarajevskog Fiorina bi nam pozavidjele.

Evo dokaza:

Jufka se razvila i spremna je za filovanje

Photobucket

Gotova pita nakon cetiri sata truda, dvije kile prosutog brasna i zivcanog sloma
Photobucket

Spremno za konzumiranje uz jogort iz Herata
Photobucket

Dokaz da je bilo fino
Photobucket

- 06:11 - Komentari (23) - Isprintaj - #

14.09.2008., nedjelja

Afganistanski persin

Ono što će vam pomoći da preživite u Afganistanu, kao u ostalom i u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu, je hrana. A hrane je u Afganistanu malo. Ona hrana koja postoji je ili potpuno drugačijeg ukusa ili neprepoznatljiva.

Jedan od razloga nedostatka hrane je i to što se na većini obradivih polja uzgaja mak
Photobucket

Nakon što osmotrite barake sklepane od kartona, najlona i dvije daske, a koje u našem susjedstvu zovu mesnica, voćarna i pekarnica odlučite se hraniti isključivo konzerviranom hranom i instant juhama. Konzerve i juhe nisu zadovoljile naše potrebe te smo nakon mjesec dana odlučili napraviti salatu.

"Trebaju mi mrkva, rajčica, mladi luk i peršin", rekla sam Ehsanu koji me je zbunjeno gledao. Amin je stajao u blizini također pokušavajući odgonetnuti moj tajanstveni spisak.

"Što je peršin", pitali su zbunjeno. Uzela sam list papira i pokušala nacrtati listić peršina. Nisu shvatili. Nije ni čudo. Nacrtani listić ličio je vise na ginko bilobu. Nikada nisam znala crtati. Pokušala sam im opisati tu čudnovatu biljku: "Ima korijen kao zardak (mrkva) ali je bijel, a gornji listići su malo drugačiji. Idu ovako." Tu sam rukama napravila neki čudnovati pokret koji bi trebao označavati bujnost i rastresitost. Nisu shvatili.

Tada je moj suprug, koji ima nešto vise talenta za crtanje pokušao nacrtati peršin. Amin je shvatio: "Mrkvin brat, gashnish" pobjedonosno je uzviknuo. Uskoro se vratio iz dućana noseći pored peršina i brdo svježe nane. "Zaboravila si napisati nana. Salata se ne može praviti bez nane."

Nisam znala što da uradim sa svežnjem od dvije kile nane. Jedno je bilo sigurno. Nisam je namjeravala upotrijebiti u salati. Uzela sam peršin i počela ga sitno sjeckati. Neobičan smrad se raširio kuhinjom. "Čudnog li peršina", mislila sam, dok sam ga u obilnim količinama ubacivala u svoju divnu salatu. Obroke uvijek tempiramo prema pekari kako bismo jeli vruć kruh. Naan, afganistanski kruh koji podsjeća na pizza tijesto osuši se već nakon sat vremena i tada postaje u potpunosti neupotrebljiv. Ni ptice ga neće.

Kada je došao naan, svečano sam iznijela salatu na stol. Prvu salatu u mjesec dana. Zamišljala sam sočni ukus rajčice sa prodornim ukusom luka i onim finim šmekom peršina koji svakom jelu daje određenu punoću. Zagrabila sam što sam više mogla i punu žlicu uvalila usta. Moji snovi su se raspršili. "Što je ovo", uzrujano sam povikala jedva pokušavajući suzbiti gađenje. S jezika sam skidala ono sto sam smatrala peršinom. Salata je bila grozna.

Kupovina mesa bila je poseban napor. Mesarnica je ustvari daščara ispred koje vise dvije raskomadane lešine pune muha i osa. Ispod lešina je otvorena kanalizacija u kojoj osim životinjske krvi ima i nekog zelenog mulja i raznih otpadaka. Ukoliko je vrijeme vrlo vruće na mesu se napravi mala zaštitna skrama, te je dobro od mesara zahtijevati da istu otkloni.
Ubrzo sam prestala biti gadljiva, te me ni kanalizacija ni skrama ni muhe nisu smetale. Ono sto me i dan danas buni je anatomija krave sa koje je prava sreća izabrati pravi komad mesa.

Nakon nekog vremena, naučili smo što treba kupovati a privikli smo se i na nove ukuse: rižu sa grozdjicama i mrkvom ili šafranom i brusnicama, palačinke sa prosom i mango na roštilju. Probali smo čak i inđeru, čudnovato tijesto sa umakom od zebre koje nam je servirao prijatelj Etiopljanin. Sve originalne sastojke mu je poslala žena od kuće.

Za razliku od nas, Afganistanci se na našu domaću hranu nikada nisu navikli. Naučeni na rižu uz povremeni dodatak mesne ili povrtne kurme, vrlo su teško probavljali moje uspjele i neuspjele kulinarske eskperimente. Nedavno sam obojici izazvala želučane tegobe salatom od graha i bijelog luka. Dok su se nemoćni oporavljali od tog groznog jela, zamolili su me za malo Coca Cole. "Coca Cola lijeci sve želučane tegobe", objasnili su mi.

Rucak na afganistanski nacin
Photobucket

Pokušala sam ih nagovoriti da popiju malo čaja od nane. Objasnila sam im da se kod nas taj čaj koristi u slučaju želučanih tegoba. Nevoljko su pristali. Zadovoljno sam im donijela čaj. Tu ne mogu pogriješiti. Gledala sam ih kako oprezno uzimaju guc vruće tekućine, očekujući njihovo oduševljenje i djelovanjem i ukusom. Opet sam pogriješila. I Amin i Ehsan tvrde kako je čaj od nane nešto najogavnije sto su ikada probali.

S obzirom da naan nije zadovoljio naše apetite odlučila sam se na novi eksperiment: domaći kruh. Neuspjele eksperimente sam potajno bacala u smeće. Poneki eksperiment smo se odlučili i pojesti, ali smo odustali kada smo na zagorenoj kori kruha slomili dva noža. Već sam odlučila dići ruke od svega, kada mi je kruh napokon uspio.

Ponosno sam odnijela komad kruha Aminu i Ehsanu na degustaciju. Mojoj sreći nije bilo kraja: napokon im se nešto svidjelo!

- 06:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

04.09.2008., četvrtak

Ramazanske muke

Prije dva dana stigao nam je Ramazan. Ramazan je najvažniji mjesec u islamskom kalendaru. To je mjesec samopročišćenja u kojem se vjernici posvećuju ostvarenju unutarnjeg mira te mira u obitelji i šire. Ramazan je mjesec pomirenja u kojem se zaboravljaju sva neprijateljstva, gdje se sve nepravde opraštaju a neprijatelji postaju prijatelji.

Photobucket

Zadaća svakog muslimana je da tijekom ramazana posti. Post traje od izlaska do zalaska sunca, a podrazumijeva ne uzimanje hrane, vode i zabranu pušenja. Kada sunce napokon zađe započinje gozba. U Afganistanu, ovaj striktni post je obavezan za svakog odraslog muslimana, a kad padne u vrijeme nesnosnih vrućina, žeđ je ono što se najteže podnosi.

Zbog dehidriranosti, gladi i slabosti, Ramazan je mjesec slabih živaca, svađa, tučnjava te mnogih neprijateljstava.

Kada sam jučer otišla u voćarnu prisustvovala sam tuči mesara i njegove mušterije. Mesar, široko otvorenih, izbuljenih očiju, poludio je od gladi i napao kupca zbog 10 afgana (manje od 10 centi). U tuču su se uključili i slučajni prolaznici koji su sirotog kupca spasili mesarovog bijesa. U voćarnu sam odlučila otići neki drugi put. Poludjeli mesar bi mogao zamjeriti i piljaru, pa je bolje ne riskirati.

Zbog obaveznog posta, produktivnost u vrijeme ramazana naglo pada. Što zbog gladi i žeđi, što zbog naglo povećanih obiteljskih problema i iznenadnih bolesti.

Hedayat, moj asistent već tri dana ne dolazi na posao. Kaže da ga bole bubrezi. Liječnik, polubrat žene njegovog strica, mu je propisao bolovanje, koje bi trebalo trajati do Bajrama. Ono što ja znam je da Hedayat laže. Također znam da su njegovi bubrezi sasvim u redu.

Laže i Najibullah Taki. On nije uzeo bolovanje. Nakon nekog vremena, Taki jednostavno nestane, te se u kancelariju vrati sa zadovoljnim osmjehom na licu. On se zaključa u zahod pa jede, pije i pusi.
I ovdje vrijedi ona izreka: zakon je tu da se krši.

Kako je Afganistan islamska država, na snazi su i islamski zakoni. Zbog toga su svi dućani koje prave ili prodaju hranu prije podne zatvoreni. Otvaraju se negdje oko pola dva, kada se mirisi sa štandova sa bolanijem sire po gradu,još više nervirajući gladne stanovnike.

Ukoliko te policajac uhvati da jedeš na ulici prije nego zađe sunce, riskiraš odlazak u zatvor te ozbiljnu kaznu, a ako se s tim izvučeš dobro si prošao. Gladna rulja je opasnije od policajaca. Bijes gladne rulje sam, zbog neopreznosti, prošlog ramazana i ja zamalo iskusila.

Suprug i ja smo otišli u putnu agenciju da rezerviramo karte za put kući. Uskoro sam osjetila da mi je pao šećer. Hipoglikemije su relativno normalne kada bolujete od diabetesa. Pokušala sam se strpiti dok ne obavimo posao, ali počeo me oblijevati znoj, uhvatila me panika, ruke su mi se tresle. Klasični simptomi solidne hipoglikemije.

Izvadila sam spravicu za mjerenje šećera. Šećer mi je pao toliko da sam morala pod hitno nešto jesti. Sinulo mi je da je ramazan i da ništa ne radi, ali je suprug ipak pronašao neki dućanćić iz kojeg je donio kekse i sok. Bez razmišljanja sam počela panično jesti, a onda sam osjetila hladne poglede putnika u agenciji.

Dva bradata Paštuna sa crnim turbanima su me gledala sa otvorenim bijesom u očima. Tri žene su se okrenule prema zidu i zatvorile oči. Trojica mladića su pohlepno gledala u sok na mom krilu.

Pokušala sam im objasniti da imam šećer, ali nisam znala kako. Prestala sam jesti. Sjedili smo u agenciji još nekoliko minuta. Činilo se kao da im trebaju tri sata za izdavanje karata. Čim smo dobili karte izletili smo iz agencije.

Photobucket

Naučila sam lekciju. Sada se prije svakog pojavljivanja na ulici dobro najedem u skrovitosti svoje kuhinje, pazeći da mirisi kroz prozor ne dospiju u susjedstvo, dozirajući pažljivo inzulin da mi šećer bude radije nešto viši nego da padne.

Tako se vjerovatno snalaze i šećeraši Afganistanci, jer još nikog nisam srela da jede na ulici za vijeme Ramazana.


- 10:34 - Komentari (32) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>