Neka istrazivanja pokazuju kako prosjecan covjek provede vise od jedne godine zivota cekajuci u raznim bankama, supermarketima, zracnim lukama, stanicama te prometnim guzvama.
Sigurna sam da prosjecan afganistanca cekajuci potrosi puno vise zivota.
Zato se strpljenju i "inshallah" filozofiji svaki afganistanac uci od malih nogu. Mi smo, kako bismo sacuvali zivce, morali proci brzi tecaj.
Pocinje se sa prometnim guzvama. Prometne guzve u Kabulu su svakodnevnica. Ulice ovog grada pravljene prije trideset godina nisu sanirane niti jedan jedini put. U medjuvremenu se broj vozila udesetostrucio. I to kakvih vozila. Pored vas u guzvi mirno stoji magarac. Ulicu, izmedju vozila, prelazi stado ovaca. Pored vas je sareno oslikani pakistanski kamion, a desno od vas vojno vozilo sa vojnicima naoruzanim do zuba, koji se bezuspjesno pokusavaju probiti rubom plocnika, pravdajuci se glasnom sirenom.
Neki vidovi transporta:
Pakistanski kamion i kabulski taksi
A moze i ovako
Bicikli - pouzdani drugovi svakog Afganistanca
Kao ustalom i magarci
Svi vozaci trube, tako da glasnu sirenu vojnog vozila mogu cuti samo oni najblizi susjedi. Nekoliko vozaca dovikuje pastiru da pozuri sa prelaskom ulice. Djeca prosjace oko vozila glasno vicuci "bakshish, bakshish". U tom momentu motocikl ispred vas se pomakne za dva metra. S obzirom da je sa vase strane upravo dosao prodavac sa malim standom na tockovima ne uspijevate se pomaknuti, nego to ucini vas lijevi susjed koji sada zadovoljno blokira prolaz i vama i svima iza sebe.
Prometne guzve u Afganistanu prati strahovita neizvjesnost. Nekim cudom, ovakve se guzve znaju rascistiti za desetak minuta, dok drugi put morate cekati dva do tri sata.
Nakon mjeseci nerviranja, potpuno smo se opustili. Cekanje u prometnoj guzvi ne izazva nam vise blage slomove zivaca.
Kada smo svaladali prometne guzve, prelazimo na visi nivo: zracni prevoz.
Zaboravite na sve predstave o tome koje ste stekli na zapadu. Vrijeme je za probijanje u zracnu luku. Da biste usli na Kabulski internacionali aerodrome morate prvo proci pregled torbi. Skener za torbe ponekad radi, a ponekad i ne. Naravno, radi se o jednom jedinom skeneru. Bez obzira na to da li skener radi, savjesni redari ce otvoriti svaku torbu i detaljno je pregledati. Na pregledanje torbi u zenskom redu, znatno se manje ceka. Zbog toga smo suprug i ja razvili strategiju: sve torbe na pregled nosim ja. Zene putuju rjedje, pa sam u zenskom redu cesto sama.
Kada prodjete prvu kontrolu torbi, dolazite do velike ograde i betonskog zida gdje cekate da vam se novi strazar smiluje i pusti vas naprijed. Zbog cega tu stojimo, ne zna se. Nakon nekog vremena, dogadja se i ta radost pa napredujete dalje ka novim strazarima koji vas zadrzavaju na neko vrijeme. Zbog cega, takodjer se ne zna. Sa te pozicije vec mozete vidjeti aerodromsku zgradu i dugacak red do drugih strazara koji pregledavaju torbe. Sluzimo se istom tehnikom, te opet odnosim sve stvari u zenski red. Prolazimo relativno brzo do aerodromske zgrade. Iako kazu da je nedavno obnovljena, zgrada jois uvijek potsjeca na rusevinu koju su sagradili rusi nekoliko desetljeca ranije. Na ulazu pretresaju muskarce pa baterijsku lampu i upaljac skrivamo u moju torbu. To cesto zna biti jedini prosvercovani upaljac pa pusaci stoje u redu kako bi dosli do dragocjene spravice.
Dolazimo do treceg reda. Tu placamo aerodromsku taksu. Tu ce onima slabijih zivaca za desetak dolara pomoci vojnik. Provesce vas preko reda u prostoriju u kojoj cete opet cekati kako biste se cekirali na let. Mi smo strazara potplatili samo jednom. Veselje koje osjecate prilikom naguravanje je nesto sto ne zelimo propustiti.
U redu za cekiranje na let primjecuju da nam nisu umotali torbe u neku foliju. Pokusavaju nas nagovorit da izadjemo iz reda jer je umotavanje u foliju obavezno. Odlucno odbijamo i idemo dalje. Umotavac torbi u foliju ne odustaje te nas slijedi do samog saltera. Tu nam daju komadic papira i torbe, neumotane, odlaze na let.
Doalzimo do pretposljednjeg reda. Tu cekamo da nas jos jednom ispipaju i pregledaju rucni prtljag. Ne dozvoljavaju nam ponijeti kablove za fotoaparat te ih suprug potplacuje sa deset dolara a ja radim laganus scenu pokazujuci svoju press karticu te bitno preuvelicavajuci cijenu fotoaparata. Galamim kako ce mi strazari osobno platii stetu ako se bilo sto dogodi mojoj cijenjenoj opremi.
Cetvrti red je sala. Tu nam kratko osmotre putne dokumente i idemo dalje.
Tek tada pocinje pravo cekanje. Da li ce zrakoplov doci ili ne, ne zna se. Misterija je i koliko dugo cemo cekati.
Ukoliko imamo srece, te zrakoplov doista poleti taj dan, cekaju nas jos dva reda. Prvi red je zapravo stampedo putnika koji se pokusavaju sto prije probiti do autobusa koji nas treba odvesti do naseg zrakoplova.
Drugi red je gori. Cekate na strasnoj zegi ili strasnoj zimi, dok strazar pusta putnike u avion. Jednog po jednog. Kada se napokon ukrcate u letjelicu pitate se hoce li ta skalamerija uopce moci poletjeti. Ali, nevjerovatno, skalamerija leti i, za razliku od svih ostalih avioprevoznika, ima najbolju hranu na svijetu. Nekoliko puta sam posumnjala da se kod pilotove kabine krije pakistanski pretis lonac koji lagano krcka na malenom plinskom kuhalu. Zahvaljujuci tradicionalnoj afganistanskoj gostoljubivosti i postovanje prema gostu putnici mogu dobiti i repete, a mi tu divnu mogucnost nerijetko iskoristavamo.
|
>
