Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)
< | travanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Nemam obicaj objavljivati linkove na tekstove koji nisu moji, ali mislim da bi ovu pricu trebalo procitati sto vise ljudi. Sta cu, danas sam ekoloski nastrojena. Molba jedne lincure |
Afganistan je zemlja koja povezuje juznu i centralnu Aziju. Zbog ovog "povoljnog" polozaja, Afganistan je kako sada, tako i nekad bio meta ovih ili onih okupatora, osvajaca ili osloboditelja. Tek povijest pobjednika odredila je epitete koje su vojskovodje dobijale za ratovanje na ovom uvijek nemirnom podrucju. Jedan od najsnaznijih vojskovodja koji je ikada harao Afganistanom bio je Dzingis Khan. Nakon sto je pod svoju kontrolu stavio nemirna plemena Afganistana, te se uputio u neka druga osvajanja, htio je osigurati svoju novu teritoriju. Zbog toga, legenda kaze, slavni je vojskovodja ostavio tisucu ratnika u tisucu vojnih logora sirom Afganistana. Tisuca se na oba lokalna jezika, dariju i pashtu, kaze "hazara", a danjasnje hazare potomci su hrabrih mongola koji su ostali kada je veliki vodja otisao dalje. Vremenom, hrabri ratnici Dzingis Kana i sami postaju afganistanci, a ime koje im je afganistanski narod nekada dao prati ih i danas. Hazare su ulijevale strah u kosti svakog prosjecnog afganistanca, bio on pastun, tadjik, uzbek ili turkmen. Vecinsko pleme afganistana, tradicionalni pastuni, bili su posebno pogodjeni novim poretkom. Nekada vladari, a sada gotovo robovi! Odlucili su stati u kraj novom poredku i povratiti sttus koji im je rodjenjem pripadao. U krvavim obracunima, pashtuni su ne samo pokorili hazare i ostala plemena, nego su zaveli pravu strahovladu. Tisuce hazara je ubijeno, a svi koji su se usudili braniti okrutno su muceni vatrom i odsjecanjem dijelova tijela. Pashtuni su ponovo dosli na vlast. Izabran je novi kralj iz porodice Durani i od tada na prestolju afganistana uvijek sjedi pashtun. Iako su hazare pokorene, pashtuni su nastavili osjecati strah i zazirati od njih. Kralj je, da li iz uvjerenja da li iz potrebe da se suzbije strah od hazara, zvanično objavio da su hazare bica nizeg reda, te da im se ne smiju povjeravati odgovorni poslovi. Od tada, pa sve do danas hazare rade tzv. "prljave poslove" kao cistaci, pralje ili smetljari. Ponosne hazare nisu se mogle pomiriti sa polozajem u kojem su se nasli. Podigli su ustanak koji je trajao tri dana. U ta tri dana, uspjeli su ponovo izboriti vlast. Osveta za stoljece ponizenja bila je uzasna. Posebno gadno prosli su pashtuni. Ratnici hazara vjesali su trudne zene po drvecu, cekajuci da se nerodjeno dijete rodi i smrska o prasnjavo tlo. Ulijevali su vrelo ulje u grla pastunskih ratnika. Zbog pokreta ocaja kojima su ratnici pokusali ohladiti svoje sprzena grla, ovu torturu nazvali su "ples pashtuna". Medjutim, nakon tri dana pashtuni su ovaj hazarski ustanak ugusili u krvi. Nestale su cijele porodice. Hazare su opet zauzele svoja mjesta na dnu socijalne ljestvice te od tada tiho zive svoje zivote. U kolektivnom pamcenju pastuna, jos uvijek su zivi uzasi koje sui m hazare priredile te se na svaki moguci nacin pokusavaju osvetiti za nepravdu koju su njihovi pradjedovi morali podnostiti. Prevoditelj Mustafa Nauroz kaze: "Pogledajih na sta lice. Nemaju ni oci ni nos. Glava im je pljosnata. To je znak da nisu pametni. Nikada, im se vise ne smije dozvoliti da dodju na vlast. Oni su okrutan narod. Ako im se dozvoli da rade dobre poslove, opet ce nas poklati." Upravo zbog toga su hazare, za vrijeme vladavine Talibana njgore prosle. Amida iz Herata kaze: „Moji su roditelji imali sest sinova i sest kceri. Samo sam ja prezivjela.“ I danas, hazare jos uvijek rade "najprljavije" poslove u drustvu, a nitko se ne bavi njihovim kolektivnim pamćenjem. Za razliku od pashutuna sunita, hazare su šiiti. To im je danas jedini znak otpora. Nikada nisu dobro placeni, a citave obitelji su na samom rubu egzistencije. "To su i zasluzili", rekao je Mustafa, iako danasnje hazare nemaju puno slicnosti sa svojim dalekim precima. Uglavnom mirna, cista i radisna bica jedno su od najsirokogrudnijih i najgostoljubivijih ljudi u Afganistanu. U selima i gradovima Hazaristana (Bamiyan i okolica) vjera i tradicija nisu osnovne vrijednosti. Zene hodaju bez marama i pokazuju lice. Sve vise i vise malih hazara je krenulo u skolu, a na celu provincije Bamiyan je postavljena zena - jedina guvernerka afganistana. I kuhar Gulam je hazar i radi jedan od najciscih poslova na svijetu - hrani ljude. Njegovo smireno, često nasmiješeno lice, daleko je od svog pretka koji je sluzio Dzingis Khanu. Odrazava vise vijekovno strpljenje omalovazenih predaka s oduzetim pravom na pobunu, uz uvjerenje da se predrasude pobijaju napretkom. |
Gulam u kuhinji I detalj iz kuhinje: JJA je pogodila! U plavo bijeloj kutiji je sol - i to koja sol! |
Čaj se u Afganistanu konzumira stalno i svugdjeNeke blagodati civilizacije, čovjek uzima zdravo za gotovo. Zbog toga, prosječni se zapadnjak u Afganistanu najprije nauči zahvalnosti. Zahvalna sam što nam krov od kuće nije propustio prilikom jučerašnjeg pljuska, iako je pun pukotina. Zahvalna sam i na pljusku zahvaljujući kojem ćemo imati struju i vodu koji dan duže. Zahvalna sam što je jutros, kada sam potegla polugu na vodokotliću potekla voda. Još zahvalnija sam što se vodokotlić ponovo napunio. Klokotavi zvuk punjenja vodokotlića, postao je jedan od omiljenih zvukova naše svakodnevnice. Suprug i ja smo naučili nuždu obavljati sinkronizirano, kako bi vodu puštali samo jednom, štedeći je i za slijedeći put. Čovjek se u Afganistanu na te sitne neudobnosti navikne, te ih prihvaća svakodnevno bez prevelikih drama. Ono na što se nikako nismo mogli naići je nedostatak kave. Afganistan je naime, zemlja čaja. Preciznije, zemlja crnog i zelenog čaja. Ove dvije vrste čaja konzumiraju se kontinuirano cijeli dan. Na buhariju (peći na drva) ili na plinskom kuhalu, neprestano se nalazi čajnik sa vrućom vodom. Ako čaja slučajno nestane, odmah se može napraviti novi. Na ulicama se nalaze i prirucne „chai khane", ili po naški, kuće čaja. Ove kuće čaja se sastoje od tanka za vodu ispod kojeg se naloži vatra, jednog jeftinog ćilima prostrtog na neku ruševinu i desetak čajnika. Tu za 10 afghana, možete popiti čaj po želji: zeleni ili crni. Uz čaj će vam za doručak servirati i komad afganistanskog kruha naan-a. Čaj i komad kruha uobičajen je doručak za većinu Afganistanaca, a za mnoge predstavlja i jedini obrok tog dana. Čaj se pije, otprilike, svakih sat vremena, a pauze između dva čaja mogu biti i kraće ukoliko vam dođu gosti. Čaj se pije prije obroka i poslije obroka, prije spavanja, i čim se probudite. Čaj se pije i onda kada želite zavarati glad. Zeleni čaj najčešće piju žene, djeca i bolesni. On je lagan i, kažu, blagotvoran za sve tegobe, od želučanih do menstrualnih. Crni čaj uglavnom piju muškarci. Rijetko koja žena će posegnuti za tim tamnim i jakim pićem. Obje vrste čaja se piju i bez mlijeka i bez šećera. Afganistanski čaj je vrlo blag, bio crni ili zeleni: jednu žličicu čaja zaliju sa pola litre prokuhale vode, a zatim pričekaju desetak minuta dok se voda jednolično ne oboji. Voćne čajeve Afganistanci smatraju odvratnim, a za kamilicu nisu nikada ni čuli. Nanu prosječan Afganistanac konzumira u ogromnim količinama, ali ne u formi čaja, nego u formi salate. Kako se u Afganistanu konzumira isključivo čaj, kavu je gotovo nemoguće nabaviti. Tražili smo je po velikim trgovačkim centrima i po malim zabitim radnjicama. Bezuspješno. I Ehsan i Amin i Farid, vidjeli su koliko žudimo za tim napitkom, iako nisu nikako razumjeli zašto. Jedan dan, na naše veliko iznenađenje, Ehsan se ponudio da nam skuha kavu. Iznenađeno smo pristali. Sjeli smo na terasu i čekali. Uskoro, Ehsan je došao sa čajnikom i dvije šolje u rukama. Pitali smo ga želili nam se pridružiti, ali odlučno je odbio. Afganistanci ne piju kavu. Bez nekih velikih sumnji, nasuli smo si po šalicu Ehsanove kave. Bila je žućkasta i prozirna. Kroz tekućinu si mogao vidjeti i dno šalice. Pitali smo ga kako je napravio ovu kavu, a on nam je pokazao teglicu instant kave koju su Amin, Farid i Ehsan kupili specijalno za nas i objasnio: „Pa kao i čaj. Zar se ne pravi tako?" Nismo ga htjeli razočarati. Svu kavu koju je napravio, mi smo i popili. |
Od kako sam otisla u Afganistan moja strina Amra pocela je intenzivno citati o ovoj zemlji. Nedavno je procitala knjigu "U Afganistan Bog dolazi jos samo plakati", autorice Shirin Gol. Knjiga ju je potresla, zgrozila i odusevila u isto vrijeme. Posudila ju je svojim prijateljicama s posla. Knjiga je i na njih ostavila slican dojam. Knjigu je procitala i moja rodica, Vedrana Stipic . Strina Amra i Vedrana donijele su odluku: "Moramo uciniti nesto za zene Afganistana". Receno - ucinjeno. Kada sam u ozujku stigla u Rijeku, pokazale su mi desetak paketica, velicine kutije od cipela, koje su uspjele prikupiti od zena iz Rijeke. U paketima su bile igracke, higijenske potrepstine, malo odjece, slatkisi, kozmetika i nakit. Sve paketice smo zapakirale i odnijele na postu. Poslati paket u Afganistan nije bas jednostavno. Zato bih htjela zahvaliti i sluzbenici poste, Selmi, koja je ucinila sve kako bi paket sigurno stigao na svoje odrediste. I jutros, nakon gotovo mjesec dana cekanja, paket je napokon ovdje! Iako sam obecala jos jedan recept, ja sam toliko sretna sto je paket napokon stigao, da sam se morala pohvaliti! Svaki dan, otkako sam se vratila u Kabul, maltretirala sam osobu zaduzenu za postu jednostavnim pitanjem: "Ima li nesto za mene". Jadni je covjek cim bi me ugledao poceo vikati: "Nema nista, nema nista." Nisam ni morala postavljati pitanje. Jutros po prvi put nije pobjegao kada me je ugledao. Ponosno mi je donio veliki paket i svecano mi ga urucio: "Evo ga, napokon ima nesto!" Paketice cu zenama uruciti osobno, cim se malo vrijeme proljepsa. Pronasla sam susjedstvo u kojem zive pretezno hazare. Nedavno je nekoliko ljudi iz ovog naselja izgubilo zivote. Mnoge poredice su ostale bez hranitelja. Po zelji moje strine uskoro cu objaviti i pricu o Hazarama, najaugnjetavanijem, najsiromasnijem i po legendi najokrutnijem plemenu Afganistana. |
Proljeće je stiglo u Kabul. Preciznije rečeno, ovdje je već ljeto. Moj suprug i ja, kao i svi naši susjedi, bacilli smo se na popravljanje štete koju je cijelom susjedstvu nanijela zima. Stropovi otpadaju, kit sa prozora se ljušti, a na mnogim mjestima, drveni okviri prozora su uništeni. Pločice koje nam prekrivaju terasu propuštale su vodu cijele zime, pa smo i njih odlučili staviti pod kontrolu. Pozvali smo majstore koji su cijelu terasu ulijepili nekom bijelom masom. Navodno, se ova masa moze isprati vodom. Kako će ta masa, koja se vodom otapa, zadržati vodu slijedeće zime, još mi nije potpuno jasno. Sobe su okrečene kao i kuhinja. Na kuhinji se doduše ponovo pocela ljustiti boja zahvaljujuci mom dragopcjenom "pretis loncu". Namjeravam ovaj put okriviti loše cijevi, kako bi gazda opet okrečio o svom trošku. I sve kupaonice u kući su okrečena. Iz gornje kupaonice smo izvadili i tri gnijezda koje su vrijedne grlice vec počele savijati za svoje brojne potomke. Jedno se nalazilo u umivaoniku, drugo je bilo na polici ogledala, a treće se skrivalo u uglu prozora. Popravili smo i vrata koja se nisu dala zatvoriti i kroz koja su nestašne grlice našle put u unutrašnjost kuce. Zbog ovih vrata, koja su cijele zime klepetala na vjetru, na Ehsanovo veliko zadovoljstvo, povjerovala sam u duhove. Ono što još uvijek nismo sredili su prozori. Nekako uporedo sa pričom o popravku prozora, moj suprug je postao opsjednut ćuftama. Non stop priča o njima. U naših sedam godina poznanstva, nikada nije izrazio želju za ovim obrokom od mljevenog mesa koje se savršeno slaže sa pire krompirom, a sad mi je odjednom počeo ličiti na trudnicu koja silno želi bas određenu vrstu hrane i koja o toj hrani neće prestati razmišljati sve dok je se napokon ne najede. Ćufte. Kako uopce napraviti takvo nešto? Čvrsto sam odlucila da ću skinuti recept sa interneta i jedne prilike obradavoti supruga svojim kulinarskim umijećem. Tajno sam pravila ćufte po različitim receptima. Neuspjesno. Proizvode svojih eksperimenta sam potajno davala psu ili ih pretvarala u umak bolognese. Glupe okruglice redovno bi se raspale u nedovoljno gustom umaku. Moj suprug jos uvijek nije prestao govoriti o ćuftama. Priču je ponovo započeo jučer, zaključivši kako ce sutra kupiti sedam metara ćufti. “Ma šta ćeš sa sedam metara ćufti”, panično sam upitala, iznenađeno zaključivši kako se u Afganistanu ćufte prodaju na metre. “Pa za prozore.”, zbunjeno je odgovorio. „Ma sto ce ti ćufte na prozorima?“, upitah plašeći se za njegovo duševno zdravlje. Bila sam uvjerena da je od teškog afganistanskog načina života potpuno prolupao. „Da pričvrstim stakla“, odgovorio je, sada već pomalo iznerviran mojim glupim pitanjem. Već sam zamišljala svog pomahnitalog supruga kako ćuftama lijepi prozorska stakla. I to ćuftama napravljenim od sedam metara mljevenog mesa. Na kraju se ispostavila istina. Ni ja ni moj suprug nismo ludi. „Ćufta“ na lokalnom jeziku dariju znaci „letva“. Tekst je objavljen i na Nacional.hr i zato klikni i TU |