S ulica Kabula i malo sire

Rujan 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (2)
Travanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (3)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (2)
Studeni 2008 (4)
Listopad 2008 (5)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (6)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (7)
Svibanj 2008 (3)
Travanj 2008 (9)
Ožujak 2008 (4)
Veljača 2008 (10)
Siječanj 2008 (6)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (7)
Listopad 2007 (6)
Rujan 2007 (6)
Kolovoz 2007 (14)
Srpanj 2007 (22)
Lipanj 2007 (2)

< travanj, 2008 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Zemlja rata i terorizma. Pakao. cesto su rijeci kojima opisuju ovu zemlju, ovaj grad. Afganistan. Kabul. Ima istine u vijestima koje cujete i koje citate, ali postoji i nesto vise. Gostoljubivi ljudi, dobra hrana i 5000 godina stara kultura.
Kabul i Afganistan, koji vam nikada nece pokazati sluzbeni mediji, pornadjite ovdje.

ZASTICENO Copyrightom ©

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
Dnevnik.hr
Kabulonline.com


Blogovi koje volim i
ljudi na koje sam ljubommorna

Malo drugacija Kina
Dogodovstine pijanih glazbenika
Ljekovito bilje kakvo niste znali
Baba uvijek mudro zbori
Veterinarski kutak
Poliperspektiva za sve umjetnicke duse
Bolje Paksu nego onaj supak
Bijele vrane ili crne ovce
Jednostavno volim biti protiv. Ovaj put, protiv nasilja.

Web Hrvatska


FOTO
Uglavnom: Samo Lah
Ponekad: Ivana S. Lah


Pise
Ivana S. Lah
ivanin.mail@gmail.com


Blogerica.com>


Ja sam...
Ja sam dvadesetdevetogodisnja novinarka. U Kabulu radim vec vise godinu dana. I dok vecina drugih stranaca svoje kabulske dane provodi u svojim skupocjenim kucama u elitnom dijelu grada ili u jednom od elitnih, "foreign pasportss only" restorana, moj suprug i ja pronalazimo djelove Kabula u koje stranac nije usao vec trideset godina. Mi zivimo u kuci daleko od sigurnog centra, sa susjedima afganistancima i po obicajima Afganistana. Zimi cijevi odledjujemo let lampom, a na plus 47 nemamo klimu, pa cak ni ventilator. Mi znamo razliku izmedju bazara ptica i pilece ulice, i gdje kilo marihuane mozete nabaviti za tri dolara i gdje ce vas vlanik radnjice pozvati na caj, a kuda trebate proci sa sto manje zadrzavanja.



24.04.2008., četvrtak

Adrese: kod smetlista desno

Kabul sa okolicom broji bijednih četiri do četiri i pol milijuna stanovnika. Većina živi u blatnim straćarama na periferiji grada. Neke od tih straćara nalaze se uz glavnu cestu, a do nekih vodi strmi puteljak u brdo na kojem se teško mogu mimoici dva odrasla čovjeka.

Photobucket

Nešto niže uz cestu, pored blatnih straćara, ima i mnogo improviziranih nastambi od kartona i odbaćenog kamenja, koje neka čudnovata sivkasta smjesa drži na okupu. Beskućnici grade ove vrste nastambi na svakom koraku, kako bi imali mjesto gdje mogu popiti čaj i ispružiti noge za poslijepodnevni drijemež.

Nasa kuća nalazi se u naselju pod brdom, Bagh Balla (visoki vrtovi). Kuće su tu uglavnom blatne, ali ih ima nekoliko novijih, sagrađenih od prave cigle. Na fasadama mnogih kuća naljepljene su keramičke pločice, koje kućama daju raskošan izgled. Unutrašnjost ovih kuća cesto neodražava lusuzni izgled fasade: krovovi su loši, pločice propuštaju vodu, te plafoni otpadaju i zimi i u proljeće zbog najmanje kapi kiše. Mnogobrojne bube, škorpione, pauke i žohare, necemo ni spominjati. Ove napasti i kroz mramorom popločanu fasadu nađu put u unutrašnjost kuće

Glavna cesta nas vodi dalje do naselja Karte Parwan, tu su kuće slične onima iz našeg naselja, ali zbog blizine glavne caste tu je i jako mnogo dućana. Uglavnom su uz ulicu krojačke radnje. Karte Parwan je poznat po odlicnim krojačima. Karte Parwan je poznat i po velikom kinu u kojem već dvije godine igra jedan te isti film. Tu je i nadaleko poznata Hakimi kemijska čistionica, koja mi je nedavno izgubila omiljenu zimsku jaknu.

Ako nastavljate vožnju niz gorespomentu glavnu ulicu doći ćete do naselja Sahre Naw, po naški Novi grad. Novi grad je poznat po hotelima, restoranima i velikom parku. U ovom naselju uglavnom obitavaju stranci. Puno je prosjaka i prodavaonica mješovitom robom, koje su do tri puta skuplje nego u našem naselju pod brdom.

Kada se skrene desno na kruznom toku kod Safi landmark hotela, dođete do najluskuznijeg, najskupljeg, najelitnijeh i najboljeg naselja u cijelom gradu Wazir akhbar Khan. To je naselje ambasada, skupocjenih vila, restorana za strance... U tom naselju je i „baza“ Crvenog kriza koja se sastoji od nekoliko ogromnih vila, koje povezuju kroz nekadasnje dvorišne zidove, probijena vrata.

Ono što je zajedničko svim ovim naseljima, pa i naseljima Hair khana, Qalla e Fatullah, Taimani i ostalim je da nemaju adrese. Ulice nemaju ime, kuce nemaju broja. Posebno teško je objasniti prijateljima koje si pozvao u posjetu kako i gdje da nađu našu udaljenu rezidenciju. Dodatnu otežavajucu okolnost čini i činjenica da smo se preselili vec treći put.
Nasa prva adresa je bila: Karte Parwan, kod baharistani kina skreneš desno do džamije. Iza džamije skreneš desno, a na vrhu ulice lijevo, prema Massoudovoj (Masudovoj) kući. Nasa kuća je druga sa žutim vratima. Vjerovali ili ne, na ovu adresu su nam dolazili ne samo gosti nego i računi.

Nasa druga adresa bila je slična: Karte Parwan, jednu ulicu prije baharistani kina skreneš desno. Kad dodjes do smetlišta gdje pasu koze, skreneš lijevo. Ides ravno prema Massoudovoj kuci. Nasa kuća je prva sa žutim vratima.
Kada smo se treći put preselili postalo je teško: Ides onom cestom prema hotelu Interconti. Na kružnom toku ne ides uzbrdo nego skreneš desno prema Karimi marketu. Kada dođeš do Karimija, ideš ravno do džamije.

Tu je raskrižje. Ideš uzbrdo do kuće Generala Fahima. Na desnoj strani vidjet ćes kuću sa ogradom od plavog stakla. Iza te kuće skreneš desno. Na vrhu ulice skreneš lijevo i kada vidis na uglu ogromnu kućerinu sa zlatnim lavovima na terasi i broncanim orlom na krovu, skreneš desno prije te kuće i voziš se do prvih svijetlozelenih vrata sa zlatnim šiljcima. Ako dodjes do smetlišta vrati se nekoliko metara nazad i nazovi telefonom pa ćemo mi izaći na ulicu.

Dobro nam došli!

- 10:18 - Komentari (14) - Isprintaj - #

22.04.2008., utorak

Nesto drugacije

Nemam obicaj objavljivati linkove na tekstove koji nisu moji, ali mislim da bi ovu pricu trebalo procitati sto vise ljudi.

Sta cu, danas sam ekoloski nastrojena.

Molba jedne lincure
- 10:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

19.04.2008., subota

Telefoniranje na afganistanski nacin

Svako jutro našom ulicom prođe pastir sa omanjim stadom ovaca. Vodi ih na obližnje smetlište gdje jadne ovce pokušavaju napuniti želuce otpacima iz susjedstva.

Pastiru je gotovo nemoguće odrediti dob. Ljudi zbog teškog načina života, ovdje jako brzo stare. Uvijek je obučen u ofucanu afganistansku tuniku, preko koje i ljeti i zimi ima ogrnut patu (vunenu dekicu) koja je pun rupa. Cesto hoda bos, a kada je kišno ili snijeg obuce gumene natikače sa izlizanim đonom. Kao i svaki pastir, i ovaj afganistanski primjerak uvijek uz sebe ima i jedan dugački, kvrgavi štap.

Svako jutro nas veseli afganistanski ovčar raspamećeno laje na ovce koje prolaze pokraj naših vrata ulijevajući im strah u kosti. Bilo je samo pitanje vremena kad će se dogoditi i zaista dogodilo se. Naš pas je uspio pronaći izlaz iz dvorišta, te je počeo naganjati ovce po susjedstvu. Sirote ovce su u paničnom bijegu počele bosti jedna drugu rogovima, ozlijeđujući se. Promet je stao, pa su vozači počeli nervozno trubiti dok su moj suprug, Ehsan, Amin i nekoliko susjeda pokusali bezuspješno uhvatiti psa. Luna je jurila oko ovaca očigledno uživajući u njihovom strahu.
Odjednom, pasitr je posegnuo u dubinu svoje tunike, tražio je nešto neko vrijeme u njenim naborima, a tada se ispod prašnjavpg patua ukazao jedan od namodernijih mobitela koje sam ja ikada vidjela. Zastidjela sam se bijedne spravice koju sam ja u tom trenutku imala u ruci, te sam je brzo spremila u stražnji džep hlača.

U naborima tradicionalnih, ofucanih tunika kriju se super mobiteli!
Photobucket

Afganistan je zemlja talibana, burki, neznanja, nepismenosti i mobitela. Svi, ali ama baš svi imaju mobitel. I to dobar mobitel. Kako, gdje i čime kupuju te super-ultra-hiper moderne uređaje za mene predstavlja pravu misteriju.
I Amin i Ehsan i Farid imaju mobitele. Vrlo cesto mijenjaju mobitele sa susjedima i ostalim članovima rodbine, pa mi se čini da svaki dan imaju neki drugi aparat. Ehsan ima dva mobitela, a jedan od naših susjeda ima pet komada. Po jedan na svakoj mreži u Afganistanu: Roshan, AWCC, Afghan Telecom, Areeba i Etisalat.
Ono cemu, usprkos modernim telefonima, Afganistanci nisu uspjeli pobjeći je tradicija.
Tradicija pozdravljanja. Kada se dva Afganistanca sretnu, sočno se poljube tri puta u obraz a zatim slijedi razmjena pozdrava. Prilikom razmjene pozdrava svi govore u isto vrijeme, ne trudeći se odgovoriti. Bitno je samo postaviti sto više uljudnih pitanja: „Chetor asti? Hub asti? Dzan dzorasti? Familiy shma hub ast? Tashakoor."
U prevodu: "Kako si, da li si dobro, da li si zdravo, kako ti je obitelj. Hvala."
Razmjena pozdrava može trajati i po nekoliko minuta, ukoliko se neki od učesnika odluči odgovoriti na ova pitanja. Ukoliko se dvojica bolje poznaju, pitat će za svakog pojedinačnog člana obitelji, a ovdje su obitelji ogromne: „Ahmad hub ast? Padar (otac) shma hubast? Daghtar (kći) shma hubast? Bacha (sin) shma hubast" i tako u nedogled.
U zemlji, gdje unatoč broju mobitela, nitko i nikada nema dovoljno kredita na kartici telefoniranje moze biti prilično skup sport, ako se tradicija pozdravljanja poštuje kako treba. Ovo se odnosi i na sve poslovne razgovore koje morate obaviti u toku radnog vremena, a njih je zaista puno. Vremenom naučite svladati ove recenice nevjerovatnom brzinom, jer veza moze puknuti, mobitel ostati bez kredita ili baterija, a kad se to dogodi razgovor kreće početnim obaveznim uljudnostima.
I tako je jedne prilike Aminu zazvonio telefon i pozdravljanje je počelo: „Chetor asti? Hub a..." Pozivatelju je nestalo kredita. Sada je na Aminu bio red da nazove, osoba s druge strane se javila i pozdravljanje je pocelo: „Chetor asti? Hub asti? Dzan dz…" I Aminu je nestalo kredita.
On je samo slegnuo ramenima. Nije se trudio nabaviti novu karticu. Valjda će onaj s druge strane opet nazvati. I zaista kroz nekoliko minuta, Aminu je opet zazvonio telefon i pomovo je pocelo pozdravljanje: „Chetor asti? Hub asti? Dzan dzorasti? Familiy shma hub ast? Tashakoor."
Nakon podužeg uvoda i pozdravljnja, Amin je rekao dvije rijeci i poklopio slušalicu.

"Pa tko je to bio?", pitala sam ga radoznalo.
"Netko je pogriješio broj", rekao je Amin.

Nema vode, nema struje, nema hrane ali mobitela ima
Photobucket

- 05:52 - Komentari (16) - Isprintaj - #

15.04.2008., utorak

Legenda o hazarama - okrutni i obespravljeni potomci Dzingis Kana

Afganistan je zemlja koja povezuje juznu i centralnu Aziju. Zbog ovog "povoljnog" polozaja, Afganistan je kako sada, tako i nekad bio meta ovih ili onih okupatora, osvajaca ili osloboditelja. Tek povijest pobjednika odredila je epitete koje su vojskovodje dobijale za ratovanje na ovom uvijek nemirnom podrucju.
Jedan od najsnaznijih vojskovodja koji je ikada harao Afganistanom bio je Dzingis Khan. Nakon sto je pod svoju kontrolu stavio nemirna plemena Afganistana, te se uputio u neka druga osvajanja, htio je osigurati svoju novu teritoriju. Zbog toga, legenda kaze, slavni je vojskovodja ostavio tisucu ratnika u tisucu vojnih logora sirom Afganistana.
Tisuca se na oba lokalna jezika, dariju i pashtu, kaze "hazara", a danjasnje hazare potomci su hrabrih mongola koji su ostali kada je veliki vodja otisao dalje.
Vremenom, hrabri ratnici Dzingis Kana i sami postaju afganistanci, a ime koje im je afganistanski narod nekada dao prati ih i danas.
Hazare su ulijevale strah u kosti svakog prosjecnog afganistanca, bio on pastun, tadjik, uzbek ili turkmen. Vecinsko pleme afganistana, tradicionalni pastuni, bili su posebno pogodjeni novim poretkom. Nekada vladari, a sada gotovo robovi! Odlucili su stati u kraj novom poredku i povratiti sttus koji im je rodjenjem pripadao.
U krvavim obracunima, pashtuni su ne samo pokorili hazare i ostala plemena, nego su zaveli pravu strahovladu. Tisuce hazara je ubijeno, a svi koji su se usudili braniti okrutno su muceni vatrom i odsjecanjem dijelova tijela.
Pashtuni su ponovo dosli na vlast. Izabran je novi kralj iz porodice Durani i od tada na prestolju afganistana uvijek sjedi pashtun.
Iako su hazare pokorene, pashtuni su nastavili osjecati strah i zazirati od njih. Kralj je, da li iz uvjerenja da li iz potrebe da se suzbije strah od hazara, zvanično objavio da su hazare bica nizeg reda, te da im se ne smiju povjeravati odgovorni poslovi. Od tada, pa sve do danas hazare rade tzv. "prljave poslove" kao cistaci, pralje ili smetljari.
Ponosne hazare nisu se mogle pomiriti sa polozajem u kojem su se nasli. Podigli su ustanak koji je trajao tri dana. U ta tri dana, uspjeli su ponovo izboriti vlast. Osveta za stoljece ponizenja bila je uzasna. Posebno gadno prosli su pashtuni.
Ratnici hazara vjesali su trudne zene po drvecu, cekajuci da se nerodjeno dijete rodi i smrska o prasnjavo tlo. Ulijevali su vrelo ulje u grla pastunskih ratnika. Zbog pokreta ocaja kojima su ratnici pokusali ohladiti svoje sprzena grla, ovu torturu nazvali su "ples pashtuna".
Medjutim, nakon tri dana pashtuni su ovaj hazarski ustanak ugusili u krvi. Nestale su cijele porodice. Hazare su opet zauzele svoja mjesta na dnu socijalne ljestvice te od tada tiho zive svoje zivote.
U kolektivnom pamcenju pastuna, jos uvijek su zivi uzasi koje sui m hazare priredile te se na svaki moguci nacin pokusavaju osvetiti za nepravdu koju su njihovi pradjedovi morali podnostiti.
Prevoditelj Mustafa Nauroz kaze: "Pogledajih na sta lice. Nemaju ni oci ni nos. Glava im je pljosnata. To je znak da nisu pametni. Nikada, im se vise ne smije dozvoliti da dodju na vlast. Oni su okrutan narod. Ako im se dozvoli da rade dobre poslove, opet ce nas poklati."
Upravo zbog toga su hazare, za vrijeme vladavine Talibana njgore prosle. Amida iz Herata kaze: „Moji su roditelji imali sest sinova i sest kceri. Samo sam ja prezivjela.“
I danas, hazare jos uvijek rade "najprljavije" poslove u drustvu, a nitko se ne bavi njihovim kolektivnim pamćenjem. Za razliku od pashutuna sunita, hazare su šiiti. To im je danas jedini znak otpora. Nikada nisu dobro placeni, a citave obitelji su na samom rubu egzistencije. "To su i zasluzili", rekao je Mustafa, iako danasnje hazare nemaju puno slicnosti sa svojim dalekim precima.
Uglavnom mirna, cista i radisna bica jedno su od najsirokogrudnijih i najgostoljubivijih ljudi u Afganistanu. U selima i gradovima Hazaristana (Bamiyan i okolica) vjera i tradicija nisu osnovne vrijednosti. Zene hodaju bez marama i pokazuju lice. Sve vise i vise malih hazara je krenulo u skolu, a na celu provincije Bamiyan je postavljena zena - jedina guvernerka afganistana.
I kuhar Gulam je hazar i radi jedan od najciscih poslova na svijetu - hrani ljude. Njegovo smireno, često nasmiješeno lice, daleko je od svog pretka koji je sluzio Dzingis Khanu. Odrazava vise vijekovno strpljenje omalovazenih predaka s oduzetim pravom na pobunu, uz uvjerenje da se predrasude pobijaju napretkom.

- 06:49 - Komentari (16) - Isprintaj - #

13.04.2008., nedjelja

Fotke!

Gulam u kuhinji
Photobucket

Photobucket




I detalj iz kuhinje:
JJA je pogodila! U plavo bijeloj kutiji je sol - i to koja sol!

Photobucket
- 10:28 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.04.2008., četvrtak

Što piju Afganistanci?

Čaj se u Afganistanu konzumira stalno i svugdjeNeke blagodati civilizacije, čovjek uzima zdravo za gotovo. Zbog toga, prosječni se zapadnjak u Afganistanu najprije nauči zahvalnosti.

Zahvalna sam što nam krov od kuće nije propustio prilikom jučerašnjeg pljuska, iako je pun pukotina. Zahvalna sam i na pljusku zahvaljujući kojem ćemo imati struju i vodu koji dan duže.

Zahvalna sam što je jutros, kada sam potegla polugu na vodokotliću potekla voda. Još zahvalnija sam što se vodokotlić ponovo napunio. Klokotavi zvuk punjenja vodokotlića, postao je jedan od omiljenih zvukova naše svakodnevnice. Suprug i ja smo naučili nuždu obavljati sinkronizirano, kako bi vodu puštali samo jednom, štedeći je i za slijedeći put.

Čovjek se u Afganistanu na te sitne neudobnosti navikne, te ih prihvaća svakodnevno bez prevelikih drama.

Ono na što se nikako nismo mogli naići je nedostatak kave. Afganistan je naime, zemlja čaja. Preciznije, zemlja crnog i zelenog čaja.

Ove dvije vrste čaja konzumiraju se kontinuirano cijeli dan. Na buhariju (peći na drva) ili na plinskom kuhalu, neprestano se nalazi čajnik sa vrućom vodom. Ako čaja slučajno nestane, odmah se može napraviti novi.

Na ulicama se nalaze i prirucne „chai khane", ili po naški, kuće čaja. Ove kuće čaja se sastoje od tanka za vodu ispod kojeg se naloži vatra, jednog jeftinog ćilima prostrtog na neku ruševinu i desetak čajnika. Tu za 10 afghana, možete popiti čaj po želji: zeleni ili crni. Uz čaj će vam za doručak servirati i komad afganistanskog kruha naan-a. Čaj i komad kruha uobičajen je doručak za većinu Afganistanaca, a za mnoge predstavlja i jedini obrok tog dana.

Čaj se pije, otprilike, svakih sat vremena, a pauze između dva čaja mogu biti i kraće ukoliko vam dođu gosti. Čaj se pije prije obroka i poslije obroka, prije spavanja, i čim se probudite. Čaj se pije i onda kada želite zavarati glad.

Zeleni čaj najčešće piju žene, djeca i bolesni. On je lagan i, kažu, blagotvoran za sve tegobe, od želučanih do menstrualnih. Crni čaj uglavnom piju muškarci. Rijetko koja žena će posegnuti za tim tamnim i jakim pićem. Obje vrste čaja se piju i bez mlijeka i bez šećera. Afganistanski čaj je vrlo blag, bio crni ili zeleni: jednu žličicu čaja zaliju sa pola litre prokuhale vode, a zatim pričekaju desetak minuta dok se voda jednolično ne oboji.

Voćne čajeve Afganistanci smatraju odvratnim, a za kamilicu nisu nikada ni čuli. Nanu prosječan Afganistanac konzumira u ogromnim količinama, ali ne u formi čaja, nego u formi salate.

Kako se u Afganistanu konzumira isključivo čaj, kavu je gotovo nemoguće nabaviti. Tražili smo je po velikim trgovačkim centrima i po malim zabitim radnjicama. Bezuspješno.

I Ehsan i Amin i Farid, vidjeli su koliko žudimo za tim napitkom, iako nisu nikako razumjeli zašto. Jedan dan, na naše veliko iznenađenje, Ehsan se ponudio da nam skuha kavu. Iznenađeno smo pristali. Sjeli smo na terasu i čekali.

Uskoro, Ehsan je došao sa čajnikom i dvije šolje u rukama. Pitali smo ga želili nam se pridružiti, ali odlučno je odbio. Afganistanci ne piju kavu. Bez nekih velikih sumnji, nasuli smo si po šalicu Ehsanove kave. Bila je žućkasta i prozirna. Kroz tekućinu si mogao vidjeti i dno šalice.

Pitali smo ga kako je napravio ovu kavu, a on nam je pokazao teglicu instant kave koju su Amin, Farid i Ehsan kupili specijalno za nas i objasnio: „Pa kao i čaj. Zar se ne pravi tako?"

Nismo ga htjeli razočarati. Svu kavu koju je napravio, mi smo i popili.

- 10:35 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.04.2008., srijeda

HUMANITARNA AKCIJA: Zene Rijeke za zene Kabula

Od kako sam otisla u Afganistan moja strina Amra pocela je intenzivno citati o ovoj zemlji.

Nedavno je procitala knjigu "U Afganistan Bog dolazi jos samo plakati", autorice Shirin Gol. Knjiga ju je potresla, zgrozila i odusevila u isto vrijeme. Posudila ju je svojim prijateljicama s posla. Knjiga je i na njih ostavila slican dojam.

Knjigu je procitala i moja rodica, Vedrana Stipic .

Strina Amra i Vedrana donijele su odluku: "Moramo uciniti nesto za zene Afganistana". Receno - ucinjeno.

Kada sam u ozujku stigla u Rijeku, pokazale su mi desetak paketica, velicine kutije od cipela, koje su uspjele prikupiti od zena iz Rijeke.

U paketima su bile igracke, higijenske potrepstine, malo odjece, slatkisi, kozmetika i nakit. Sve paketice smo zapakirale i odnijele na postu.

Poslati paket u Afganistan nije bas jednostavno. Zato bih htjela zahvaliti i sluzbenici poste, Selmi, koja je ucinila sve kako bi paket sigurno stigao na svoje odrediste.

I jutros, nakon gotovo mjesec dana cekanja, paket je napokon ovdje! Iako sam obecala jos jedan recept, ja sam toliko sretna sto je paket napokon stigao, da sam se morala pohvaliti! Svaki dan, otkako sam se vratila u Kabul, maltretirala sam osobu zaduzenu za postu jednostavnim pitanjem: "Ima li nesto za mene". Jadni je covjek cim bi me ugledao poceo vikati: "Nema nista, nema nista." Nisam ni morala postavljati pitanje.
Jutros po prvi put nije pobjegao kada me je ugledao. Ponosno mi je donio veliki paket i svecano mi ga urucio: "Evo ga, napokon ima nesto!"

Paketice cu zenama uruciti osobno, cim se malo vrijeme proljepsa. Pronasla sam susjedstvo u kojem zive pretezno hazare. Nedavno je nekoliko ljudi iz ovog naselja izgubilo zivote. Mnoge poredice su ostale bez hranitelja.

Po zelji moje strine uskoro cu objaviti i pricu o Hazarama, najaugnjetavanijem, najsiromasnijem i po legendi najokrutnijem plemenu Afganistana.
- 06:14 - Komentari (7) - Isprintaj - #

08.04.2008., utorak

Ekskluzivni recept u fotkama: kabuli palaw ala Gulam

Gulam je otac devetoro djece i djed 23 unuka. Gulam je i kuhar
Gulam u kuhinji radi od svoje seste godine. Tada je poceo pomagati svom starijem bratu koji je kao kuhar radio u jednoj obitelji diplomata.

Sa 12 godina je uz bratovu pomoc prvi put napravio kabuli palaw. Sa 14 godina, poceo je kuhati samostalno.

Kuhao je ekskluzivno za dilomate u Kabulu. Za vrijeme rata kuhao je za afganistasku vojsku. Poslije rata kuhao je za UN, a sada radi kao kuhar u kuci moje prijateljice Vesne.

Gulam ljubomorno cuva svoje recepte, pa cak ni vesna i njen suprug ne znaju njegove tajne. Ipak, Gulam je odlucio podjeliti nekoliko svojih recepata sa mnom: kabuli palaw, banjana borani, gulpi kurma i dressing za salatu.

Savjet 1:
Riza za kabuli palaw mora biti iznimno dugog i velikog zrna

Savjet 2:
Meso za kabuli je bolje kuhati nego peci. Skuhajte Yahni (juhu) od janjetine, celera, mrkve i djumbira. Meso mora biti meko ali se nesmije raspadati

Savjet 3:
Rizu nemojte skuhati do kraja. Mora biti malo tvrdja.

Savjet 4.Mrkvu za kabuli narezite na stapice dan ranije, kako bi se malo osusila.

Upozorenje: Kolicine sa slika dovoljne su za 5 ili 6 ljudi

1. Malo tvrdje skuhana i procijedjena riza vrlo dugog zrna uz dodatak klincica u prahu

Photobucket

2. Yahni
Photobucket

3. Priprema mrkvi badema i pistacija za posipanje i dekoriranje

Dinstati mrkvu dok malo ne omeksa
Photobucket

Dodati grozdjice
Photobucket

i bademe
Photobucket

i malo pistacija
Photobucket

Karamelizirati secer

Prvi korak
Photobucket

Drugi korak
Photobucket

I gotovo
Photobucket

Karamelizirani secer ukloniti s vatre, da se ohladi. Zatim ga pomijesati sa malo juhe. Kada se secer rasopi u juhi, preliti preko tvrdo kuhane rize. Rizu na vatri drzati oko desetak minuta, da se dodatna voda ispari ili upije.

Kada je riza suha, izvadite je na oval za serviranje i pospete mrkvom grozdjicama i bademima.

Meso iz juhe servirati ili na odvojenom ovalu ili u rizi.

Photobucket

Uzivajte!
- 06:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

03.04.2008., četvrtak

Afganistanske ćufte - prava poslastica

Proljeće je stiglo u Kabul. Preciznije rečeno, ovdje je već ljeto. Moj suprug i ja, kao i svi naši susjedi, bacilli smo se na popravljanje štete koju je cijelom susjedstvu nanijela zima.

Stropovi otpadaju, kit sa prozora se ljušti, a na mnogim mjestima, drveni okviri prozora su uništeni.

Pločice koje nam prekrivaju terasu propuštale su vodu cijele zime, pa smo i njih odlučili staviti pod kontrolu. Pozvali smo majstore koji su cijelu terasu ulijepili nekom bijelom masom. Navodno, se ova masa moze isprati vodom. Kako će ta masa, koja se vodom otapa, zadržati vodu slijedeće zime, još mi nije potpuno jasno.

Sobe su okrečene kao i kuhinja. Na kuhinji se doduše ponovo pocela ljustiti boja zahvaljujuci mom dragopcjenom "pretis loncu". Namjeravam ovaj put okriviti loše cijevi, kako bi gazda opet okrečio o svom trošku.

I sve kupaonice u kući su okrečena. Iz gornje kupaonice smo izvadili i tri gnijezda koje su vrijedne grlice vec počele savijati za svoje brojne potomke. Jedno se nalazilo u umivaoniku, drugo je bilo na polici ogledala, a treće se skrivalo u uglu prozora.

Popravili smo i vrata koja se nisu dala zatvoriti i kroz koja su nestašne grlice našle put u unutrašnjost kuce. Zbog ovih vrata, koja su cijele zime klepetala na vjetru, na Ehsanovo veliko zadovoljstvo, povjerovala sam u duhove.

Ono što još uvijek nismo sredili su prozori. Nekako uporedo sa pričom o popravku prozora, moj suprug je postao opsjednut ćuftama. Non stop priča o njima.

U naših sedam godina poznanstva, nikada nije izrazio želju za ovim obrokom od mljevenog mesa koje se savršeno slaže sa pire krompirom, a sad mi je odjednom počeo ličiti na trudnicu koja silno želi bas određenu vrstu hrane i koja o toj hrani neće prestati razmišljati sve dok je se napokon ne najede.

Ćufte. Kako uopce napraviti takvo nešto? Čvrsto sam odlucila da ću skinuti recept sa interneta i jedne prilike obradavoti supruga svojim kulinarskim umijećem. Tajno sam pravila ćufte po različitim receptima. Neuspjesno. Proizvode svojih eksperimenta sam potajno davala psu ili ih pretvarala u umak bolognese. Glupe okruglice redovno bi se raspale u nedovoljno gustom umaku.

Moj suprug jos uvijek nije prestao govoriti o ćuftama. Priču je ponovo započeo jučer, zaključivši kako ce sutra kupiti sedam metara ćufti.

“Ma šta ćeš sa sedam metara ćufti”, panično sam upitala, iznenađeno zaključivši kako se u Afganistanu ćufte prodaju na metre.

“Pa za prozore.”, zbunjeno je odgovorio. „Ma sto ce ti ćufte na prozorima?“, upitah plašeći se za njegovo duševno zdravlje. Bila sam uvjerena da je od teškog afganistanskog načina života potpuno prolupao.

„Da pričvrstim stakla“, odgovorio je, sada već pomalo iznerviran mojim glupim pitanjem. Već sam zamišljala svog pomahnitalog supruga kako ćuftama lijepi prozorska stakla. I to ćuftama napravljenim od sedam metara mljevenog mesa.

Na kraju se ispostavila istina. Ni ja ni moj suprug nismo ludi. „Ćufta“ na lokalnom jeziku dariju znaci „letva“.

Tekst je objavljen i na Nacional.hr i zato klikni i TU
- 11:09 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>