Afganistan je zemlja koja povezuje juznu i centralnu Aziju. Zbog ovog "povoljnog" polozaja, Afganistan je kako sada, tako i nekad bio meta ovih ili onih okupatora, osvajaca ili osloboditelja. Tek povijest pobjednika odredila je epitete koje su vojskovodje dobijale za ratovanje na ovom uvijek nemirnom podrucju.
Jedan od najsnaznijih vojskovodja koji je ikada harao Afganistanom bio je Dzingis Khan. Nakon sto je pod svoju kontrolu stavio nemirna plemena Afganistana, te se uputio u neka druga osvajanja, htio je osigurati svoju novu teritoriju. Zbog toga, legenda kaze, slavni je vojskovodja ostavio tisucu ratnika u tisucu vojnih logora sirom Afganistana.
Tisuca se na oba lokalna jezika, dariju i pashtu, kaze "hazara", a danjasnje hazare potomci su hrabrih mongola koji su ostali kada je veliki vodja otisao dalje.
Vremenom, hrabri ratnici Dzingis Kana i sami postaju afganistanci, a ime koje im je afganistanski narod nekada dao prati ih i danas.
Hazare su ulijevale strah u kosti svakog prosjecnog afganistanca, bio on pastun, tadjik, uzbek ili turkmen. Vecinsko pleme afganistana, tradicionalni pastuni, bili su posebno pogodjeni novim poretkom. Nekada vladari, a sada gotovo robovi! Odlucili su stati u kraj novom poredku i povratiti sttus koji im je rodjenjem pripadao.
U krvavim obracunima, pashtuni su ne samo pokorili hazare i ostala plemena, nego su zaveli pravu strahovladu. Tisuce hazara je ubijeno, a svi koji su se usudili braniti okrutno su muceni vatrom i odsjecanjem dijelova tijela.
Pashtuni su ponovo dosli na vlast. Izabran je novi kralj iz porodice Durani i od tada na prestolju afganistana uvijek sjedi pashtun.
Iako su hazare pokorene, pashtuni su nastavili osjecati strah i zazirati od njih. Kralj je, da li iz uvjerenja da li iz potrebe da se suzbije strah od hazara, zvanično objavio da su hazare bica nizeg reda, te da im se ne smiju povjeravati odgovorni poslovi. Od tada, pa sve do danas hazare rade tzv. "prljave poslove" kao cistaci, pralje ili smetljari.
Ponosne hazare nisu se mogle pomiriti sa polozajem u kojem su se nasli. Podigli su ustanak koji je trajao tri dana. U ta tri dana, uspjeli su ponovo izboriti vlast. Osveta za stoljece ponizenja bila je uzasna. Posebno gadno prosli su pashtuni.
Ratnici hazara vjesali su trudne zene po drvecu, cekajuci da se nerodjeno dijete rodi i smrska o prasnjavo tlo. Ulijevali su vrelo ulje u grla pastunskih ratnika. Zbog pokreta ocaja kojima su ratnici pokusali ohladiti svoje sprzena grla, ovu torturu nazvali su "ples pashtuna".
Medjutim, nakon tri dana pashtuni su ovaj hazarski ustanak ugusili u krvi. Nestale su cijele porodice. Hazare su opet zauzele svoja mjesta na dnu socijalne ljestvice te od tada tiho zive svoje zivote.
U kolektivnom pamcenju pastuna, jos uvijek su zivi uzasi koje sui m hazare priredile te se na svaki moguci nacin pokusavaju osvetiti za nepravdu koju su njihovi pradjedovi morali podnostiti.
Prevoditelj Mustafa Nauroz kaze: "Pogledajih na sta lice. Nemaju ni oci ni nos. Glava im je pljosnata. To je znak da nisu pametni. Nikada, im se vise ne smije dozvoliti da dodju na vlast. Oni su okrutan narod. Ako im se dozvoli da rade dobre poslove, opet ce nas poklati."
Upravo zbog toga su hazare, za vrijeme vladavine Talibana njgore prosle. Amida iz Herata kaze: „Moji su roditelji imali sest sinova i sest kceri. Samo sam ja prezivjela.“
I danas, hazare jos uvijek rade "najprljavije" poslove u drustvu, a nitko se ne bavi njihovim kolektivnim pamćenjem. Za razliku od pashutuna sunita, hazare su šiiti. To im je danas jedini znak otpora. Nikada nisu dobro placeni, a citave obitelji su na samom rubu egzistencije. "To su i zasluzili", rekao je Mustafa, iako danasnje hazare nemaju puno slicnosti sa svojim dalekim precima.
Uglavnom mirna, cista i radisna bica jedno su od najsirokogrudnijih i najgostoljubivijih ljudi u Afganistanu. U selima i gradovima Hazaristana (Bamiyan i okolica) vjera i tradicija nisu osnovne vrijednosti. Zene hodaju bez marama i pokazuju lice. Sve vise i vise malih hazara je krenulo u skolu, a na celu provincije Bamiyan je postavljena zena - jedina guvernerka afganistana.
I kuhar Gulam je hazar i radi jedan od najciscih poslova na svijetu - hrani ljude. Njegovo smireno, često nasmiješeno lice, daleko je od svog pretka koji je sluzio Dzingis Khanu. Odrazava vise vijekovno strpljenje omalovazenih predaka s oduzetim pravom na pobunu, uz uvjerenje da se predrasude pobijaju napretkom.
Post je objavljen 15.04.2008. u 06:49 sati.