Dzibrail. Ime ovog sela uljeva stravu svim pripadnicima plemena hazara u okolini Herata i Hertu samom. Dzibrail – pogubljenje. Dzibrail – rat. U dzibrailu su talibani 2001. godine pogubili 300 ljudi u sat vremena.
Dzibrail: veliko turbe je u pozadini, a zastave oznacavaju grobove pogubljenih u 2001.
Talibanski vodje su pozvali ljude i njihove obitelji kod “starog turbeta” kako bi razgovarali o buducnosti i novim pravilima. Kada su se ljudi, zene, djeca i straci skupili na platou ispred turbeta, talibani su poceli pucati na masu. Nitko od prisutnih nije ostao ziv.
Seoce Dzibrail smjestilo se u dolini nedaleko od centra grada. Kada se prodju stari minareti, skrenete lijevo prema hotelu Paindz setare (pet zvijezda). Ovaj hotel je sagradio za sebe i svoje sinove guverner provincije. Iz drzavnog proracuna je uzeo novac namijenjen odrzavanju sirotista. Kada, dakle, prodjete taj hotel, krenete sirokom cestom koja vodi prema granici s Iranom. Uskoro, siroka cesta postaje uski makadam. Nakon desetak minuta voznje ugledat cete niske blatne kucice okruzene zelenilom. Dzibrail.
Selo je jedno od naprednijih u okolini. Imaju vodovod i kanalizaciju, a i struju dvadeset i cetiri sata dnevno. Dzibrail ima svoju skolu, policijsku stanicu, bazaar pa cak i poljoprivrednu zadrugu.
Skola u dzibrailu je blatna kucica u koju se, ako se jako stisnu, moze nagurati desetak djaka. Bazar je blatni plac gdje je na dekicama izlozena roba. Poljoprivredna zadruga su dva stara covjeka dugih brada i kolica sa grozdjem, a policijska stanica je kontejner sa dva zaspala policajca i starom toyotom sa koje su otpala sva cetiri tocka. Jedino vozilo „u voznom stanju“ ispred policijske stanice je privatni motocikl mladjeg policajca.
Stanovnici Dzibraila imaju i nesto o cemu vecina mjesta u provinciji Afganistana ne smije ni mastati. Dzibrail ima puno vecu slobodu.
O plemenu hazara kruze strasne price. O njihovoj okrutnosti napisane su legende. Njihovo „gostoprimstvo“ su ostala plemena Afganistana osjedila duboko na svojoj kozi. Potmoci Jingis Khana, grizli su zivo meso sa vratova svojih protivnika. Hazare su spremne uciniti sve za svoju slobodu.
Zene hazara, za razliku od ostalih zena u Heratu ne nose burke. Njihova odjeca je zivih boja, pa ih mnogi muskarci u gradu nazivaju zavodnicima. Mnoge zene hazara ne pokrivaju glave maramom. Zbog tog razvratnog ponasanja mnoge su zatvarane i mucene. Ipak, ovo pleme vec stoljecima uspijeva odbraniti svoj identitet.
U Dzibrailu, na mjestu najveceg pokolja u povijesti heratskih hazara, desava se nesto nezamislivo. Pored grobova sehida i „starog turbeta“ upoznaju se mladi muskarci i zene. Obuceni lezerno, bez okova tradicionalnosti, razgovaraju i zaljubljuju se.
Mladi iz ostalih plemena pridruzuju se hazarama. Na ovom ih mjestu nitko ne sudi. Muskarce nece baciti u tamnicu jer im je brada prekratka, a zene bez sala nece biti kamenovane.
Tu se biraju mlade i mladozenje. Kada se upoznaju kod “turbeta”, par obavjestava roditelje, pa se organiziraju zaruke i vjencanje.
U provinciji gdje 5 od 20 zena pokusava iz braka pobjeci samoubojstvom, brakovi iz ljubavi napokon su moguci.
|
>