26.11.2013., utorak

neke stare ali osvježene spoznaje

čini se da se stalno iznova i iznova treba vraćat u centar
um se nekad tolko rasplamsa
hvala bogu imala sam dan odmora i bivanja u sebstvu jučer i tako sam
(a i sad sam realno)
iznutra apsolutno stabilna i prazna tako mi je
toplo i fino kao da spavam bez snova savršena odmornost i tako
neopterećeno bilokakvim emocijama i reakcijama na stvari i ćudljivim energijama
i Mislima
isuse te misli pa to
nije normalno naši mozgovi nisu normalni
kak zabriješ nešto pa te to pere pa razmišljaš o tom pa se bojiš pa pokušavaš
nać način izlaz rješenje
na nepostojeć problem na problem koji postoji samo u tvom umu i uopće nije
materijaliziran i samim time si gradiš budućnost ciglama
tj ograđuješ sebe iz sadašnjeg trenutka a

shvatila sam danas ležući u shavasani da mogu biti svježa samo ako sam u
Sada
i nikako drukčije
ne možeš izmislit svježinu i ne možeš zabrijat svježinu.
opet nevjerojatno mi krenu misli letit u naizgled benignom smjeru-
"opusti se. zaboravi na sve." a jebote
kak da zaboravim na išta ak se podsjetim da trebam zaboravit onda se automatski i
podsjetim na to da imam nešto zaboravit

ne, nema smisla. nema smisla onda si govorit "e prestani razmišljat" jer je to isto
misao isto kao što nema smisla govorit zaboravi
sam treba- bit.

otkrivam toplu vodu al stvarno, e. nek dođu. nek te preplave koje god misli. koja
god panika. budi s tim i prepoznaj u tom trenutku
to je u tijelu, odvija se. samo bit. ništ. totalno bez ikakvog napora.
ono, nekad nastanu frustre jer nisi u situaciji u kakvoj bi htio bit. dođe gost i ti bi
radije da nije. šta ćeš mu reć- idi ća?
a zamisli da samo pustiš frustre, pusti ih da budu, štoviše, nek deru, nek dođu svi
neka dođe tko hoće.

možeš samo biti ovdje sada prisutan opet opet opet opet i opet i opet i opet jer
ti trenuci bog zna
se šaltaju staaaalno jebo ga ja i užasno brzo
opet i opet dok se ne stopiš i dok to ne postane
da ni ne moraš se vraćat-
a da, htjela sam reć da sam skužila da se stalno moraš vraćat
od tih vanjskih panika, pizdarija, sretneš nekog tko paničari oko nečeg (recimo
neke pizdarije na faksu) i odmah nervoza, nervoza odmah i ti počneš
titrat istom brzinom a dotad si bio apsolutno zen i nije ti padalo napamet
ILI
se sam ujebeš
panika ti izraste iz vlastitog mozga i opet odeš toliko daleko briješ i briješ i briješ i
majke mi mislim da smo svi sposobni
izbrijat se do smrti oko najmanjih gluposti
i stvarno,
vrati se u centar
iznova i iznova i iznova svaki dan jedno sedamtisuća puta ako treba (a treba)
meni se nekad znaju šaltat raspoloženja i misli sedamtisuća puta u minuti a kamoli
kroz dan

enivej. treba se pikat, nema druge.



iliti
nevjerojatno. nevjerojatno. koliko duboko odvede. kao da te primi za ruku i skoči i
povuče te u jamu bez dna
samo padaš
i padaš
nekad znam napisati na papirić neke stvari, lol
zapisala sam jučer uglavnom kako sam Neizmjerno zahvalna i
oduševljena činjenicom
da se svijest materijalizirala kroz nešto tako čisto da može sjajiti punim sjajem istine
žustro, prekrasno, u punini, glasno i jasno i ma, čemu riječi
ne mogu opisati to što mi daje ni da hoću...

p.s.
ehehe nije đabe
jokerlass
- 22:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

upute

dakle kad će bit apokalipsa
treba sjest na zemlju u lotus i staviti ruke pokraj sebe punih dlanova na zemlju
(baš zemlju ne asfalt)
i zatvoriti oči
bit će za desetak godina
počet će s hrpom nevremena
potresa
koji će se stalno ponavljati kontinuirano
nebo će se otvarati a iz njega će curiti vrlo vrlo tamni neprirodno tamni oblaci
i u trenutku kad počnu curiti već je prekasno ako si vani onda te sjebu
hrpa munja potresa vjetra tako jakih da ne možeš pobjeć da želiš
a ak si u zgradi tak se jako trese sve i munje deru po njima da se sve poruše
možda ne odmah ali nakon ono mjesec i nešto dana takvog vremena svi gradovi su sjebani
električni kablovi počupani
rijetko tko se kao u ratnim uvjetima usuđuje obavljat svakodnevne dužnosti ali ljudi se trude govore, proći će
dakle najbolje je bit na selu, najnajbolje usred livade gdje ti ništ nemre past na glavu, ili u nekom niskom čvrstom planinarskom domu
a većinom se ljudi skrivaju u podrumima
u kojima je klaustrofobično i ne vidi se kroz prozor kad se vrijeme popravi
a kad se popravi vrijeme, vrijeme je za migraciju, biciklima, ne autom
negdje izvan grada, jer gradovi najviše i privlače električne oluje
postoje oaze još na zemlji gdje to nije tak učestalo, daleke od civilizacije
i inače odsječene od civilizacije
ali većina ljudi se neće spasiti
pol će ih pomrijet u potresima
a masa će ih se samoubit
ne bojte se treba bit mudar i ne paničarit
a ako imaš predodžbe o životu poslije smrti- nastavlja se karmički krug
a dobro je, kad je apokalipsa, izbavit se od karmičkog kruga.

tolko o mojim nostradamus noćnim morama koje imam već godinama i tolko često tipa dvaput mjesečno
da sam se već naučila nosit s tim uvjetima apokalipse i znam kak treba postupat
u snovima
sam mi je uvijek iznova problem šta da ponesem sa sobom, to što ne mogu zavezat cipele (jel to neka šema sa snovima) kolko god skoncentrirano i pravilno to obavila jednostavno se ne zavežu
i to što me nitko ne shvaća za ozbiljno a ja već znam kak to ide
i onda se uvijek na kraju moram sama spasit a drugi se sjebu
i to je bezveze

eto, što se više sve ubrzava, to smo bliže,
što smo sporiji to smo dalje,
a tehnologija ne poznaje usporavanje
(ni neoliberalni kapitalizam)

baš sam čitala neke mudrosti od indijanaca
špica su mi ti indijanci
pa kaže:

Indijanci vide dva puta s kojima se suočava bijeli čovjek kao put tehnologije i put duhovnosti. Mi osjećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj Zemlji. Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje, dok put duhovnosti predstavlja sporiji put kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže? Zemlja nije spržena na tim tragovima. Trava tamo još uvijek raste. - AP William Commanda, Kanada
- 11:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

22.11.2013., petak

boli me tibica, tv je dosadan


baš sam jučer navečer
srela nekog tipa za kojeg sam se iznenadila da me prepoznaje jer je iz drugog doba, drugog mjesta, nekog kojeg sam otpisala kao davno prosanjani san, koji je rekao
da kako on ne bi mene znao, da su "kružile takve priče..."
istina je, mislila sam si. zaboravila sam već koliko sam gluposti radila u svom mladom životu
kako sam preuranjeno prošla neke scene koje danas ni ljudi mojih godina ne prolaze jer pripadaju nekom
subverzivnom svijetu zadimljenih stanova i scene nekog prošlog vremena
zaboravila sam kako nekad nisam imala granica, kako sam tapkala daleko izvan istih da napipam što se radi, što se ne radi.
sve je bilo na eksperimentalnoj bazi... kud puklo, vidjet ćemo gdje nas voda odnese
a odnese te na nekad opasna i mračna mjesta, a nekad ti ispuni snove..

zanimljivo mi je kako to nema veze samnom danas, normalno da nema, mijenja se to iz dana u dan a kamoli kroz 6 godina, zato me ni ne zanima što je radila neka druga ličnost
zanima me samo kako ću provest ostatak večeri ove u kojoj bolujem pred laptopom
razmišljajući o elvisu i kennedyju i ljubavi
jer su te tri stvari bile na telki...
- 22:29 - Komentari (4) - Isprintaj - #

17.11.2013., nedjelja

ljubav u 20ima

1) georges perec



čitala sam njegovu knjigu i morala sam ju spustit dolje
jer sam previše se zaljubila u njega i bilo je preintenzivno i
to je bilo čudno
jako čudno
jer je on umro 80ih još
rođen 30ih

osjetila sam se malo nekromanski

a zanimljivo je što je ta osobna energija koja ti se dopadne
neovisna o kategorijama izgleda, godina, smrti, života
i kako riječi precizno filtriraju suptilnu srž ličnosti pisca kao neke
neuhvatljive niti temperamenta.
tako mi se dopadao taj čiča, svaka riječ je na svom mjestu i prekrasne
su analize duboke promišljene i inteligentne i maštovite
radi beskrajno puno listi vidi se da nije skroz normalan
priča o stvarima pažljivo i s puno ljubavi a to
je tako lijepa osobina, stvari su ipak materijalizirane misli ideje i ljudske energije.
kaže -

"u zgradama općenito:

promatrati ih;

podignuti glavu;

potražiti ime arhitekta, ime izvođača radova, datum izgradnje;

upitati se zašto često piše "plin na svim katovima";

kad je riječ o novoj zgradi, pokušati se sjetiti što je ondje prije bilo;

itd."

to je zadnje što sam pročitala i onda
me dosta to dirnulo i morala sam spustit eto.
ima dosta "itd-a" u ovoj knjizi.

2) the artist



film je tako prekrasan
imaju jednu nevjerojatnu estetiku nijemi filmovi, 1 ograničenje zbog kojeg kao da buknu
neke druge karakteristike
vizualne podražaje jedeš kao toplu juhu sa slovima a vizualno je ovaj film NADsavršen
glumci su Predobri i pitam se da li je to jer ih ne čujem
tako iskarikirano ali iskreno djeluju
fino snimljen, scene aludiraju na gegove, maštoviti situacionizam,,,

podsjetio me isto na perecova ograničenja, on dok je pisao bi si nametnuo neki challenge,
neki invaliditet, neko ograničenje
unutar kojeg je morao obitavati (malo crazy)

nego, i u žicu je pogođena nevinost 20ih i ranih 30ih, tih par godina kad je sve bilo kako treba i
budućnost se bljeskala kao odraz sunca na moru
i onda kriza pa drugi svjetski rat o kojem ne smijem razmišljat jer me previše puca

ali, na stranu sva mitologija,
ono što najviše u srce dira u ovom filmu je topla bezvremenska ljubavna priča
njihovi pogledi i čežnja i kako znaš od prvog trenutka
da ih je bog stvorio jednog za drugo
i da je samo pitanje vremena i okolnosti
kad će se njihova ljubav ostvariti, ali ne brineš se uopće
jer se vole od prvog puta kad su se vidjeli i to
snažno, neprekinuto i magnetski.

ne, e. prelijepo.

3) san kojeg sam imala noćas

da smo bili cura i dečko- prevrtilo se ubrzano sve što je potrebno da dovede do toga i odjednom
sam brinula za tebe kao za nikog prije a ti si me često zvao;
san me podsjetio na neke stvari koje sam svojedobno osjećala prema tebi ali onda
potisnula tj izignorirala tj ne znam koji je to proces
prešaltala se iz viših ciljeva radi višeg dobra
svojeg, tuđeg.
i onda sam se uvjerila da to nikad nije postojalo, da ne postoji, da mislim druge stvari sad,
da ne želim ništa,
da su želje glupe,
da je bolje, sigurnije, više kul i realno, odjebat zaljubljenost, otpisat ju kao iluziju,
bit frendli sa svima,

zanimljivo što me snovi moraju zalit vodom da uopće Pomislim na takve scenarije
frigidnost vlastitog srca prema vlastitom životu

isplati li se sanjariti ikad?

nemam pojma...
- 12:30 - Komentari (1) - Isprintaj - #

16.11.2013., subota

teško se vratit među aute

danas sam bila na jednoj prekrasnoj stazi koja je baš čista uživancija. radi se o
stazi 9,
ide od mikulića do P.D. Risnjaka, ni preduga ni prekratka, ni lagana ni teška,
ali cijela obavijena
listopadnom šumom i bajkovitim prolazima, brežuljcima mahovine,
gorskim kristalićima u tlu
tolko sam ih skupila da su mi postali teret po džepovima
uglavnom, staza je čisti UŽITAK kao što je šuma uvijek užitak
dom je presladak, nikad nisam bila tamo, sjest i popiti čaj i lice prepustit suncu,
stvarno je bio prekrasan dan, oko nas samo nekolicina Guardiana (=stariji planinari
brijači koji ful dobro poznaju šumu i sve njene tajne)
pojest bučnicu za doručak umjesto jedva se budit nakon propijene noći i od
mamurluka nemoć mrdnut prstima na nogama a sad
si već prehodao svoje i iznojio toksine..

totalno ću križat sve staze i planinarske domove dok ih sve ne pronađem tako me
uzbuđuju
tako volim šumu osjećam se kao da me dobro poznaje
kao da se kužim sa šumom
kao da me grli, voli, kao da dođem svojoj obitelji
drveću i lišću, kao da sa svakim udahom punim bateriju u pleksusu utopljujem žile
a izdahom ispuštam smog duševni i fizički urbani
htjela bi jedan dan zarast u neko stoljetno deblo i utonut u vječni san i da mi suze
okristale i niče cvijeće iz lica
... christ
joj ma toliko je prekrasno na toliko razina ne mogu ne mogu ne postoji bolje stvari
na svijetu od prirode, haha

čovjek je zamišljen u njoj! pa ljudi ona zrači nevjerojatno puno. zvijezde gole zrače
po našoj glavi,
kamene kugle i piramide, lude gljive i samoniklo jestivo bilje pa to
nema nigdje e... pa mi smo
pa ljudi pa mi smo
porođeni iz utrobe zemlje pa

točno znam ovu fazu dok se nabrijem na nešto u ovom slučaju planinarenje i
onda sišem iz toga nektar inspiracije i u nekom trenutku se to integrira u život i
prestaneš bit "mlad" oko toga i postaneš mudar i star oko toga i sam ono
prestaneš primjećivat uopće da to radiš i ne cvrkučeš ko ptičica nabrijano nego
to Postaneš ti i onda
čuješ nekog drugog da to otkrije i pomisliš si eee tak sam i ja kad sam to tek otkrila...
najbolje tek slijedi
...ko s biciklom kad sam tek kad sam ga dobila vozila ko manijak jebeni brzo
sad me niš ne jebe, plovim po asfaltu

htjela bi proć sve staze izvidit di šta raste i krenut skupljat samoniklo jestivo bilje,
kestene i gljive i brijačina

ova staza je većinski ljudskim nogama prorovana i zato mi je još draža,
čista šuma i čisti putić

pogled iz PD, od srca preporučam dok je još raznobojnog lišća
- 15:32 - Komentari (1) - Isprintaj - #

14.11.2013., četvrtak

"Walk in life without any pockets. Don't keep anything."

danas mi je brijem bio jedan od najljepših dana u posljednjih.. jedinicu vremena
osjećam kako me zapuhnuo povjetarac sreće, ljubavi, lijepih osjećaja, unutarnjeg
mira i istovremeno uzbuđenja oko života; u svemu što sam radila sam bila
prisutna i osjećala sam veliku ljubav prema svemu što radim
osjećala sam nekakvu samilost, empatiju, suosjećanje sa ljudima, u zadnje
vrijeme dok vidim životinje me isto ful pere nekakva razdraganost i slatkoća

a izravnije iskušavam stvari što sam manje vezana za njih,
ako radiš sve bez strasti i vezanosti,
rađa se velika strast, na neku foru
pa tako je puno veći užitak i puno se više množe ako si nevezan za ove pozitive
to je nevjerojatno
osjećaj kao da sjediš na ćilimu iznad svega toga i što više gledaš ljepše ti je

i znam da se ovi osjećaji trebaju pustiti da proteku kao da ih držiš u koritu rukama
a oni protječu kroz tebe silinom rijeke a ne mogu stajati kao
zatvoreno jezerce u bonaci

moraš ih predat dalje jer se ljubav množi kad ju dijeliš (kao i sve ostalo
suprotno uvriježenom mišljenju) (to su ti neki smiješni svemirski oksimoroni)

no, osjećala sam da ih počinjem stiskat u šaci
na početku sata joge zaželila sam da mi se pozitivne emocije smire, da mi se
žar iz utrobe smiri i da ga predam zemlji u ovoj praksi, istočim u pod. osjećala sam se
kao vrč prepun koji se naginje prema dolje i iz njega curi u pod.
nakon joge, ležući na podu u savasani hrpa misli mi je prolazila kroz glavu
dogodi se to
kao da kad si najtiši, najbolje čuješ
a inače se provuku neopaženo

hrpa nekakvih nebuloznih scenarija znate one neke scenarije koje si samo vrtite
u glavi bez ikakve poante a čak ni iz nekog predviđanja ni ništa... samo idu te misli
same od sebe kao neki neprestan razgovor koji vodiš sam sa sobom (ili u mislima,
s nekim drugim)

i primijetim tu buku u mislima i ono udahnem i dosta mi je tog uma.
i osjetim tu Žudnju,
sjetim se jedne sufi molitve koju oni nazivaju "highest prayer", glasi:
"replace me with you" a često je se sjetim jer je to zaista najveća Žudnja

zapravo mehanizam toga brijem nije ono da ti sad moliš ni sebe ni nikog
nego je to ta Žudnja materijalizirana u riječima, znači ti izjašnjavaš tu žudnju
preko tih riječi a svako pitanje
u sebi sadrži i odgovor pa tako nekako što ti je veća žudnja to ti je veći
kapacitet da osjetiš plodove onoga za čim žudiš koji su čisto u tebi samom

i u idućem trenutku sam ono milost čista milost preplavi sveee misli

a iz zvučnika krene izlaziti ova stvar od tog trenutka i PAF
koda me skeljila
za mog moojija
moojija u meni i tako sam joj e
ga se sjetila i to je nevjerojatno kako žestoko mi se zažari srce i onda je to najveći
mogući high neusporedivo ogromniji s ikojim materijalnim highem i ljubav u kojoj
se utopiš, nestaneš, zamijeni te

i došlo mi je neko toliko iz vedra neba shvaćanje u cijelom biću da treba uvijek bit
dobar i pun razumijevanja i ljubavi sa svima. znači- uvijek. sa svima.
i tako mi je to bilo kristalno jasno, pa da UVIJEK. i SA SVIMA. čak i s ljudima
koji ti idu na živce i ljudima koji su možda loši prema tebi i s kojima ti je neugodno
i kad sam se malo kasnije ustala sam se sjetila nekih ljudi koji me znaju piknut i
tako sam imala razumijevanja i shvatila sam da čak i u tim trenucima ne treba
pokleknut egu e, to je takav šit
pravo oslobođenje leži samo u potpunom predanju, potpunom prihvaćanju
ne možeš polovično prihvatiti jer to onda nije prihvaćanje.
i to je e jedino bitno znači, Jedino bitno, jedina bitna stvar je čak i kad zaboraviš
i kad nisi u tome i kad misliš da je to glupost- Znat da nije negdje pohranjena
memorija i svejedno furat i držat glavu iznad vode
naš ego je jedina stvar koja nas vuče dolje u mračne dubine kao olovo za ronjenje



a mooji ovako to kaže-

walk in life without any pockets.
don't keep anything.

a gundulić kaže-

O lijepa, o draga, o slatka slobodo


dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je daô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!
- 22:54 - Komentari (5) - Isprintaj - #

11.11.2013., ponedjeljak

Baš sam nešto zabrijala na ovo tipkanje u blog editor lejtli. Ne znam da li da idem sutra u 7 na misu, zvala me majčina frendica. Reko, gle, navit ću budilicu al vjerojatno ću prespavat.
Koji mlak karakter, odmah sam se posramila iako mi zdrav razum na pitanje da li da idem na misu samo kaže- "dvoumiš se? Razriješit ću ti muke- NE."
A jebiga osjećam da moram nekako obilježiti sutrašnji dan i to nekom žrtvom, mora bit nešto posebno što inače ne radim, vezano uz majku mi, meni izazovno..a najizazovnija stvar na svijetu mi je dić se rano ujutro. Ma ne znam, otišla bi samo jer je izazovno, a to je ipak glupo.
I još je problem što ne volim kršćane, s njima mi je uvijek tako neugodno, osjećam koda me judgaju cijelo vrijeme. Ono, ko kad bi te policija trebala štitit, a ipak je se malo bojiš.
(A da ne spominjem da nemam veze s Crkvom nikakve, al svejedno mi unutra nekad zna bit ugodno, meditativno i mirišljavo. Znaju napravit atmosferu)
Možda da odustanem od tih usiljenih rituala i napravim neki bliži meni i njoj, nešto što smo zajedno radile. Stvarno moram razmislit i ne profulat taj dan.
Htjela sam u biti pisati o 5 tibetanaca, kako su genijalni i kako sam našla još jednu stvar za radit ostatak života.

popis zadnji put dok sam ga ažurirala je glasio:
Tražit boga
boksat
fotografirat
trekkat (fensi riječ za hodat po prirodi/planinama)
vozit bajk za transport

sad kad gledam popis vidim da je pretežno sportski pa evo u revijalnom tonu dodajem +tibetance

ne, stvarno genijalan stvar, podsjeća na jogu, ali nije statična tj ne drže se položaji pa da dišeš kroz njih nego dah prati pokret, to je glavna i probably jedina razlika, jer ti čisti iste stvari kao i joga.

sam šta je format pristupačniji i kompaktniji, max 20 min na dan i vozi.
Dok radiš jogu to su pripreme pa dok odvježbaš pa post-yoga..
Nisam se bolje opustila dugo vremena, nego s tibetancima. Dublje i temeljitije.

Pipsi ne da su razvalili neg ono. Najjači bend u hrvatskoj(regiji?) trenutno, bez pretjerivanja i publika ih prekrasno snažno podržava, kao da jedni druge držimo
U toplini energije mase
i pjevamo zajedno i smješkamo se jedni drugima i
Kladim se da je tako bilo i u kulušiću na legendarnim jugoslavenskim bendovima
novi album, novo doba!

p.s.
ispravak netočnog navoda. nije da Ne volim kršćane per se,
samo u mom bližem okruženju koje sam zapravo referirala s ovo "ne volim" obično nailazim na jako "konzervativno" (iako to ne bi baš nazvala pravom konzervativnošću, više praćenjem dogme) nastrojene ljude i čini mi se da bi se u nekoj fiktivnoj situaciji gdje ja dijelim svoj unutarnji život i generalni život s njihovim uvjerenjima vrlo kosio
s tim da jasno to nije do mene i ništa ne radim krivo (kako kad) nego je do te dogme i onda jebiga
se ne osjećam u neku ruku pozvano slobodno govorit. al to je glupost, jer ak si zaista slobodan govoriš slobodno i pred krvnicima, sokrat se ubio i to. a to mi je neko vjerovanje još od srednje kad sam počela s jogom i onda je moja stara to skrivala pred frendicama zato kaj su bile tolko aktivne u antijogi da su dijelile letke protiv joge, haaaaaaaaa. ha. ha. pa se danas to vjerojatno nastavlja u vidu dijeljenja letaka protiv njonjoa u bumbi (bumbi?).
duhovnost spaja ljude, a religija razdvaja.
to je krishnamurti rekao, totalno je stavio prst na problematiku.

ma mislim da se to sve lagano otvara i mijenja bez obzira na ove zadnje kikseve, to se oni malo sporiji boje jer shvaćaju da se diže svijest... kao što je bob dylan opjevao u times they are a-changin'

"Your old road is
Rapidly agin'
Please get out of the new one
If you can't lend a hand
For your times they are a-changin'"
- 01:15 - Komentari (6) - Isprintaj - #

09.11.2013., subota

štapići i dedica

večeras je bila tak divna oslobađajuća energija prisutna. pere me družit se s martinom jer ju ja mislim ne poznajem još dovoljno nekak koda ima dignut lagano neki obrambeni stav ali neću to prebacivat tamo neg zapravo kao da mi ukazuje na neke stvari u meni koje spriječavaju to Moje oslobođenje. kao da je učiteljica (naravno nije tog svjesna) nego joj je to neka karmička uloga. i uvijek me pere družit se s njom, nije mi normalna stvar, nekako je off the grid i ne osjećam se skroz slobodno ali to je zato jer me izbacuje iz comfort zone i to ego ne voli
i zato te i pere al to NIŠ ne zNAČI to sam baš pričala kak čudno što mi je tak draga i sve ali pere me nešto svejedno
no da zato ni nisam bila na vrijeme, bila sam smorena, ostajalo mi se doma,
a ipak naravno sam poštovala dogovor i znala sam da je to onaj last-minute umor, kad ti realno nije smor
ali u zadnji tren ga ispercipiraš
tako da sam ošla i dogodile su se neke divne stvari
tip nam je pokazivao trikove s kartama
GENIJALNE i kupila sam od njega mirisne štapiće koje uvijek uzmem dok ga vidim jer su
najjeftiniji, dobiješ ih najviše i pravi su znači debela masna sandalovina ne onaj otrovni šit kemija
kako znam pa rade ih od kravljeg govna
:)
i onda je pokazivao te trikove koji su bili fenomenalni a prije tog
smo osnovale teatar (treba to s vremena na vrijeme)
a poslije tog
smo glumile i ulazile u razne uloge i pričale o glumi

neka ptica nam se javila ista ona s brane dok smo hodale pored šume
ja sam rekla da nam je očito ona totem jer smo svojedobno
ju zazivali pa je odgovorila i to je bilo urnebesno
i onda je ta ptica došla ful blizu nas sve glasnija je bila i bliže a nismo ju mogle uočit
i onda smo pobjegle ko pičke.

karlin san koji je bio znači toliko uznemirujuć da sam se naježila od glave do pete
kad sam se vozila doma, tramvaj je stao

da pusti najslađeg starčeka na svijetu s pesekom
najsporijeg imao je štaku
i tako je bio sladak i tipičan
i tako me
zagrijalo oko srca
kad sam vidjela kak voda tog psića

i tramvajca koji je stao pokazao mu da pređe a on je stajao čekao na zebri
i njegovo sporo prelaženje ceste

svijet je na trenutak stao

i jebeno pričekao da starac ne prođe.

tako me umila ljubav i imala sam osmijeh od uha do uha
ostatak puta.

(u nekom trenutku sam pomislila kako se isus ukazao u obliku starca)
(kažu da dolazi u puno oblika)
- 00:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #

08.11.2013., petak

ovo bi si istetovirala prek face

let duality be the dream,

you be the awake.

:)

- 19:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.11.2013., četvrtak

gledala sam konačno melankoliju.
razmišljala sam kako bi svijet reagirao da doista shvati da mu je za 5 dana kraj.
jako me uzbuđuje takva situacija i priželjkujem ju- zamislite svijet koji je svjestan svoje smrti
ja mislim da bi 1) bili najbolji partiji na svijetu (End of the World Party, zamisli koliko droge bilokakve i sva je besplatna i možeš uzet kolko hoćeš i ako se predoziraš, nije bed, štoviše, pukni brate.)
2) da bi se svi kolektivno prosvijetlili u tih 5 dana
ego=paf!
više ne bi bi morao nad nikim ostavljati dojam
ne bi morao raditi ko konj jer ne bi imao breme izgradnje budućnosti na plećima
ne bi više bio s ljudima s kojima ne želiš biti nego bi odmah pohrlio u zagrljaj onima koje voliš
političari ne bi imali povoda lagati nam više
nitko se ne bi ni trudio isprati nam mozak jer od mozga našega nikakve koristi nema.

i tak. neka apokalipsa bi mi zapravo bila vrlo uzbudljiva stvar za proživjeti.

a kad bolje razmislim, sve nas čeka apokalipsa. svi smo mi mali svjetovi i svatko od nas ima rok trajanja.
a tako smo nesvjesni toga. nesvjesni smo jedine stvari koja je sigurna. neizbježna. jedine stvari koja te ubija od trenutka kad si rođen.

sjetim se isto, da sam jednom vidjela tu apokalipsu. i sjetim se isto, da je prolaznost ovog materijalnog svijeta ono što je oslobađajuće u cijeloj priči- zamisli svijet lišen svoje materijalnosti
nije više bitno da li si bogat ili siromašan, smrtno bolestan ili mlad i perspektivan,
sve želje se gase kao šibica na led jer.. nemaš vremena više

to je to, dragi moj, 5 dana da stigneš gdje trebaš stić s kim želiš stić i ćao...

da bar bude smak svijeta. vratio bi ljudima, i meni, srce na mjesto.

slušala sam puno elliotta smitha, shvatila sam isto,
da sam zaljubljena u njega
da ima nevjerojatno prekrasnu dušu
i da to prodire kroz sve njegove nježne pore,
da sam tužna što je umro.

ne bedira me više. kao što me bedirao dok sam ga slušala kao mlada tinejđerka od 15
umjesto fiksa droge, fiks samozlostavljanja, uz glazbenu pozadinu elliotta smitha
nije više tako.

sad samo slušam i bivam dirnuta njegovim izričajem
(odlučila sam prestati govoriti "energija". ikad. ima jedan tip na mom faksu
nekad te na suptilnim nivoima postojanja traži da ga lupiš šakom
svaka druga mu je "energija")

još nešto kod elliotta- Svaka pjesma mu je dobra. sve do jedne.

elliott, razumijem te više nego što bi htjela. šta da radim s tim.
- 01:52 - Komentari (1) - Isprintaj - #

04.11.2013., ponedjeljak

desetak kapi čiste sreće

spustilo mi se niz obraze

kad mi je pogled do svijesti doveo

jednu informaciju

tako malu ali svetiju od svih drugih na internetu

u mejlu jednog od braće iz sanghe,
od istog oca ponovno rođenog-

referirajući na moojijev dolazak:

"...postoje velike šanse da se to dogodi. "


a šta je najbolje od svega,
znam da se ovaj tip ne zajebava i da je to zapravo ublažena verzija istine,
da mi ne bude preveliki šok sreće i nevjerice koji bi se materijalizirao u vidu
nekakvog prsnuća žile sreće u srcu

ili da se ne ubijem slučajno od sreće jer sama pomisao na to me navodi da
posegnem za biločim u dohvatu ruke i opalim se po glavi i vrištim
eeeej majo probudi se pa ti sanjaš

!



volimo te mooji, dođi nam!
- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

doorsi i život

gledala sam večeras dokumentarni o doorsima
(muzički doxevi gdje članovi objašnjavaju kako je koja pjesma nastala i sviraju svaki svoju dionicu su valjda najfinija delicija na svijetu za prste polizat)
no, teško je pobrojati sve emocije koje su doorsi pobudili u meni, davno zaboravljene
kao da me nečija fantomska ruka protresla primivši me za rame i šapnula mi- sjeti se.
jimova smrt koja je zapravo time što je tolko rana bila ja mislim
pokazala kolko je on imao nakalemljene karme i u kojoj mjeri ju je odradio
ono, da je tolko debelo jebeno odradio svoj dio
da je zagrebao žlicom vrlo vrlo duboko,
u kratkom vremenu puno toga.
kao da je njegovo lice skrivalo cijeli ocean ispod sebe i tako dobro razumijem uvijek
sve o čemu pjeva i tako prekrasno zvone i slažu se sve riječi kao da se drže ruku pod ruku
a znaš da misli za ozbiljno sve što pjeva. ne šali se i ne laže,
kao stari blues pjevači koji su brali pamuk svaki dan da prehrane djecu
oni koji su pjevali svojim obiteljima i prijateljima nešto što samo oni međusobno razumiju a ne njihovi robovlasnici
u tom je stvar. doorse razumije samo profilirani sloj ljudi, drže specifičnu energiju koja rezonira
s ljudima u kojima se isto nalazi
kao da u srcima nose svijetlo koje pali sva ista svijetla u srcima ljudi
svi zasjaje kao krijesnice

a taj veo životne tajne, šamanizma i psihodelije, nikad neće proć, čini se u mom životu...

our life will never end

sanjala sam s.,
da sam išla na more i bila u splitu (daj bože) i da još nisam skontala gdje ću dalje, da sam ga taman mislila nazvati da provjerim jel u kojem od svojih jedriličarskih pohoda i gdje i onda da sam ga Srela na nekoj planini gdje sam ćilala, vidjela ga izdaleka i dotrčala do njega, misleći da me oko prevarilo i da je to samo netko s istim kupaćim, ali sam ga okrenula i doista je bio on.
bila sam tako sretna, grlila sam ga i rekla sam mu- sad moraš samnom, nema druge
on se spustio po stvari a ja sam ga čekala
i bila sam tako sretna.
ah s., gdje li si, tako često si mi u mislima.
toliko prijatelja s kojima ne znaš da li su neki davno zaboravljeni san, neki bolji dan, pun smija i vica, di su sretni ljudi i njihova dica
ili su još uz tebe, makar u snovima, makar ih ne vidiš i ne čuješ i makar se potpuno izgubila nit razgovora..

a doista preslikava ovaj san situaciju gdje ga zbilja i jesam srela pred koji tjedan ___ ___, pa smo se sreli ___, pa je on rekao- eto vidiš da smo se ipak vidjeli
a da. tri minute tvoje vibre ko tri sata,___...
- 00:05 - Komentari (0) - Isprintaj - #

03.11.2013., nedjelja

ima smisla ić na... mokre gljive

još jedan u nizu serije ima smisla ić na postova, ovaj put o našim dragim dečkima koje svi poznajemo i volimo, mokrim gljivama.
zapravo nije o njima nego o mom večerašnjem izlasku u kojem mi je uletilo
pun k čudaka zapravo jedno četiri, pet i u kojem se desilo
pun k čudnih stvari.
od bliskih mi i dragih prijatelja koji se skidaju goli i valjaju ispod bora
do čudnovate i slatko simpatične situacije da sam upoznala i rukovala se s više ljudi nego sveukupno u zadnjih... pa, realno... par mjeseci
a da ne spominjem ovog tipa
~vikinga~
oko kojeg smo imale zajebanciju internu na motovunu jer doista baca na tehno viking tipa (ako niste vidjeli viralni video na jubitou, svakako pogledajte)
i nekako već se pošalile s tim
(a za kojeg sam brijala da je kul i alternativan iz profila ali kad se okrenuo sam tek dobila puni vizual dosta ostarjelog tipa koji očito pije premalo vode... jojjjj stvarno inače nikad ne komentiram ljude ovako ružno i površno i aps razumijem iz čega dolazi to predatorsko muško ponašanje, ali jedna od čudnih stvari večeras je trend brutalne iskrenosti oko ljudi znači besramno okarakteriziravanje slučajnih prolaznika u tvom životu i srce me boli samim time što tipkam ovo al jebiga tak je energetski podešena večer i šta sad istrpit će se karma)
e, taj tip večeras stane ispred mene i uleti s
"držiš ovu pivu kao dijete, to ti je jasan obrambeni stav, ja ti se kužim u psihologiju"
ma nemoj e, reci mi onda
ako dignem srednji prst tebi pred nosom jel to malo jasniji obrambeni stav ili
se moram još malo potrudit... al dobro
zanimljivo mi je u tim situacijama
si iznutra mislim ono isuse jel ti ozbiljno misliš da ti je spika tak super kak djeluješ da si misliš
ali izvana se ponašam kao simpatična lagano opijena djevojka
sam da vidim kud to vodi jer me živo zanima
kako će se nastavit ta blamaža.
ali jasno je ko bijeli dan da nema kruha jer čim uletavaju= gotovo je, možeš bit neznamkak drag i prekrasan, nema šanse na ovom svijetu da ti udijelim djelička ičega što tražiš (a često traže puno više nego što bi čovjek rekao da imaju pravo tražit)
smiješan mi je bio tip prije dva dana u medici s nekakvim metafizičko filozofskim uletom kako
njemu paše i njega zabavlja ako ja ne reagiram na njegove ulete i da ja ne mogu ni zamisliti koliko ja njemu pružam zadovoljstva svojom nezainteresiranošću
reko, ajde, kreativno. al to se naravno nastavilo na neku nebuloznu spiku koju nemreš iskorijenit
da imaš neznamkakav alat za vrtlarenje, jednostavno, ne odustaju
to je valjda nekakav test muškosti.
ma, ti tipovi, presmiješno, stvarno
jednom je stara moja rekla da idu gdje god im penis uperi
živa istina.

al zapravo sam htjela reć kak su super gljive i kak su izbrusili zanat službeno
ih preporučujem bez obzira na moje odnose i neodnose (više ne nego da) s njima i kolko su mi dragi (a pun k su mi dragi), ovaj put preporučujem
jer su muzički nadmašili većinu scene u zgu i probudili gradsku progresivu i psihodeliju iz mrtvih
i oko sebe okupili cijelu jednu malu scenu prekrasnih, inteligentnih i perspektivnih mladih ljudi dobrih ukusa
koji znaju čagat i znaju popit i znaju se zekat
to je to, stvarno
rasturaju i baš sam jako sretna s tom muzikom, bolje od ozric tentaclesa a za njih platiš upad 80 kuna

ovaj blog se lagano pretvara u kronike izlazaka što mu nikad nije bila svrha
ali da li je uopće svrha ikada postojala
i što je uopće svrha ičega pitam se ja
pa tako i ovog...

p.s.
"Ono što danas zovu zdravljem to je više slično tjelesnom fitnesu za photoshoot donjeg rublja nego cjelovitom zdravlju koje je, nazovimo ga, unutarnja postojanost prenesena na vanjsku postojanost."
genijalan tekst na atmi- u zdravom duhu zdrav čovjek

p.p.s. nedjelje navečer
trenutno bi toliko htjela da si ovdje, da mi puštaš glazbu i da te gledam, a još mnogo više od toga, neke druge stvari. i onda mi sam dođe da se napijem ili da... odem trčat? konstruktivnije, primjetila sam da je to učinkovita terapija, pomogne prebroditi ove simptome (a oni se zapravo dost često i periodično ponavljaju, u prosjeku 1-2 put tjedno, a nekad i na dnevnoj bazi pa manjeg intenziteta).
droga. jebena droga. ili virus pa se zaraziš. glupo i neoprezno...
kao što kaže miladin- srce sjedi za volanom, ne pada mi pamet napamet... dragi problemi, problemi, problemi, za vas nemam vremena :) ...

- 02:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.11.2013., subota

ima smisla ić u koprivu

tj. na tribal jam.
rijetko što me uzbuđuje ovih dana kao tribal jam. oni su prioritet
kad je tribal jam, otkazuju se svi planovi, jer je to prebitno da se propusti i prerijetko su za šalu.
sjećam se prvog puta kad sam bila i kad nisam znala tko su što su
kako sam ja bila iznenađena šokirana osupnuta nevjerojatno začuđena i oduševljena
što takvo što postoji
(a tad sam još mislila da mi treba alkohol za čagu- koje je otkriće spoznati da nije tako, kad se ustaneš pa prvo stojiš ko trupac drveta i onda sama od sebe krene nožica jedna druga pa ručice pa skakutanje pa na kraju koncerta ne znaš više di si razbacao sve dijelove tijela)
ma nevjerojatni su, tako iskonski, kad krenu te đembe ja ne znam, lansiram se u drugi svijet, drugo doba, drugu mene
kad krenu diđevi i frulice, kao da čujem zov svog plemena i sve duše preminulih i ne još rođenih kako slave s nama živima, ukupnost ljudskog postojanja digne se na noge
pa skačeš da te tabani bole idućih tjedan dana a svako godišnje doba
sa sobom nosi druge plodove
na zimu te zagriju dimom i vatrom i znojem koji te umiva
na proljeće te probude iz mrtvih
prvi put kad sam bila, bilo je proljeće, sjećam se te zvučne kupke i koliko mi je otvorila vrata u neke prostore nebeske koje još nisam dosegla
oblačenje jakne u svlačioni i komentiranje s nepoznatim djevojkama
kako nikad nismo bile na nečem toliko intenzivnom..
a prekrasni dečki preslatki koji na kraju sjednu pa zapjevaju- peace comes from within, freedom at last

a oni su takva neizreciva tajna
kao i kopriva
voćka dostupna samo onima koji sami posegnu za njom i zagrizu
nešto o čem možeš pričati drugim ljudima i govoriti im- e brate, ne možeš ni zamisliti koliko je to dobro, znači nema boljeg
ali ne možeš opisati svim riječima snagu ritma koja te obuzme i pršteće mladenačke energije koja se digne kao oluja i razdrma te na staničnoj razini
stvarno, odite. ako iole imate afinitet prema...životu

koja razlika, neki izlasci te ispiju na slamku i isišu kao da ti iglama vade krv a neki
saliju božansku milost nazad u tvoje biće kao da ti iz kante ulijevaju u glavu
slapove milosti

točnije, tribal jam. ah, kako je dobro znati
da...

sretna sam i slobodna
cijelo moje srce je predamnom i konačno vidim
ono što je uvijek bilo.
potreba za mirom dolazi iznutra
pa ostavljam sve što imam vjetru
i gotova sam s time da ikad želim išta.
i mogu umrijeti zadovoljna
ne skrivam nijednu želju
ne danas, ne danas
niti u idućih tisuću života,,,
- 01:23 - Komentari (1) - Isprintaj - #

01.11.2013., petak

nema smisla ić u mediku

od trenutka kad sam kročila u krivi put jučer kao da sam upala u noćnu moru
loop koji traje jedno 2 dana
prvo 6 sati koje ćeš požalit i onda 24 sata oporavljanja od tih 6 sati za kojima žališ
ja ne znam spavala sam cijeli dan i još se ne osjećam normalno u glavi
nit sam se osjećala normalno u glavi
od jučer negdje u ovo doba.
užasno je,
nesposobna sam raditi išta, mogu samo gledati simpsonse,
htjela bi gledati moojija ali nemam dovoljno koncentracije
jedva i ovo izdržavam.
u vintageu, zamišljala sam stalno da ulaziš kroz vrata, tako mi je to prikladan kontekst za tebe
mislila sam da ćeš mi se motat po mislima ostatak večeri kao što mi se zadnjih dana, ispreplući se oko svakog slobodnog trenutka
ali prekinulo se sve i prekinuo se normalan tijek događaja s prvom pivom nakon prve dvije
i 3 koje su joj uslijedile...
preslatki micek koji mi je objašnjavao da za lydiju trebam puno više stylinga a za početak bit ekstremno mršava i pričao kako se digao u 6 ujutro da slika pa si pravio kajganu pa gledao sanju doležal na dobro jutro hrvatska i kako mu se gadio život a u meni srce kuca za svu nježnu toplu braću svijeta i njegovog dečka socijalnu kurvu
...to je bio vrh.
slušam rodrigueza i vraćaju mi se emocije po prvi put u danu, stvarno, osjećam se normalnije od njega.
danas sam tako loše djelovala, da me stari pitao šta mi je. razvalila sam se ko konj jučer oce, trebalo mi je sat vremena da dođem do doma od frendice od koje mi realno treba deset min. isuse.
osjećala sam se kao da putujem kroz cijelu rusiju puževim koracima. nisam znala vozit bicikl.
nisam. znala. vozit. bicikl. koliki to pomak mora bit, neki osobni evolucijski korak unazad u vrijednosti od 15 godina (ako sam sa 6 naučila)

čemu.
noćna mora, ta jebena medika. i jebeni krivi put pa jebena medika
s jebenim ljudima koje obožavaš ali vonj i loša energija tog mjesta kao da gutaju svaku ljepotu
pretvaraju ti srce u iskrivljeni hotel prepun glasina
sa 16satnim prijateljstvima

a ujutro, ja ne znam. mislim da mi se nešt pomaknulo u psihi, zaista nisam još normalna. špricano je bilo
potpuno sam sigurna

glava mi je
potpuno prazna
mislim da ću se
okupati i
možda ići na tribal jam da me vibracije isperu od ovih otrova

ma da mi nije bog poslao slamku spasa, posljednji poziv za očuvanje dostojanstva
u vidu mudrog prijatelja koji je kao anđeo svijetla
iskoračio iz grešnog zagrljaja te moderne sodome
i upozorio me da nema ništa unutra za mene
"popiješ još jednu pivu, i šta onda?" rekao je
rekao je da radije odem doma spavati, da je unutra nagi čovjek koji pleše na pozornici
a ja sam ko zadnja lapača uskliknula !moram to vidjeti!
i zanemarila njegovo proročanstvo iako
sam znala da je u pravu, u srcu.

spoznaja da će me karma šibnut oko 6 ujutro sjedeći nepomično na stepenicama u nemogućnosti za išta drugo
pripremila me djelomično za nedostatak događaja i života koji je uslijedio
ali pitam se
da li će ovaj dan ikad završiti
- 17:47 - Komentari (0) - Isprintaj - #

< studeni, 2013 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv