od trenutka kad sam kročila u krivi put jučer kao da sam upala u noćnu moru
loop koji traje jedno 2 dana
prvo 6 sati koje ćeš požalit i onda 24 sata oporavljanja od tih 6 sati za kojima žališ
ja ne znam spavala sam cijeli dan i još se ne osjećam normalno u glavi
nit sam se osjećala normalno u glavi
od jučer negdje u ovo doba.
užasno je,
nesposobna sam raditi išta, mogu samo gledati simpsonse,
htjela bi gledati moojija ali nemam dovoljno koncentracije
jedva i ovo izdržavam.
u vintageu, zamišljala sam stalno da ulaziš kroz vrata, tako mi je to prikladan kontekst za tebe
mislila sam da ćeš mi se motat po mislima ostatak večeri kao što mi se zadnjih dana, ispreplući se oko svakog slobodnog trenutka
ali prekinulo se sve i prekinuo se normalan tijek događaja s prvom pivom nakon prve dvije
i 3 koje su joj uslijedile...
preslatki micek koji mi je objašnjavao da za lydiju trebam puno više stylinga a za početak bit ekstremno mršava i pričao kako se digao u 6 ujutro da slika pa si pravio kajganu pa gledao sanju doležal na dobro jutro hrvatska i kako mu se gadio život a u meni srce kuca za svu nježnu toplu braću svijeta i njegovog dečka socijalnu kurvu
...to je bio vrh.
slušam rodrigueza i vraćaju mi se emocije po prvi put u danu, stvarno, osjećam se normalnije od njega.
danas sam tako loše djelovala, da me stari pitao šta mi je. razvalila sam se ko konj jučer oce, trebalo mi je sat vremena da dođem do doma od frendice od koje mi realno treba deset min. isuse.
osjećala sam se kao da putujem kroz cijelu rusiju puževim koracima. nisam znala vozit bicikl.
nisam. znala. vozit. bicikl. koliki to pomak mora bit, neki osobni evolucijski korak unazad u vrijednosti od 15 godina (ako sam sa 6 naučila)
čemu.
noćna mora, ta jebena medika. i jebeni krivi put pa jebena medika
s jebenim ljudima koje obožavaš ali vonj i loša energija tog mjesta kao da gutaju svaku ljepotu
pretvaraju ti srce u iskrivljeni hotel prepun glasina
sa 16satnim prijateljstvima
a ujutro, ja ne znam. mislim da mi se nešt pomaknulo u psihi, zaista nisam još normalna. špricano je bilo
potpuno sam sigurna
glava mi je
potpuno prazna
mislim da ću se
okupati i
možda ići na tribal jam da me vibracije isperu od ovih otrova
ma da mi nije bog poslao slamku spasa, posljednji poziv za očuvanje dostojanstva
u vidu mudrog prijatelja koji je kao anđeo svijetla
iskoračio iz grešnog zagrljaja te moderne sodome
i upozorio me da nema ništa unutra za mene
"popiješ još jednu pivu, i šta onda?" rekao je
rekao je da radije odem doma spavati, da je unutra nagi čovjek koji pleše na pozornici
a ja sam ko zadnja lapača uskliknula !moram to vidjeti!
i zanemarila njegovo proročanstvo iako
sam znala da je u pravu, u srcu.
spoznaja da će me karma šibnut oko 6 ujutro sjedeći nepomično na stepenicama u nemogućnosti za išta drugo
pripremila me djelomično za nedostatak događaja i života koji je uslijedio
ali pitam se
da li će ovaj dan ikad završiti
Post je objavljen 01.11.2013. u 17:47 sati.