nema smisla ić u mediku
|
od trenutka kad sam kročila u krivi put jučer kao da sam upala u noćnu moru loop koji traje jedno 2 dana prvo 6 sati koje ćeš požalit i onda 24 sata oporavljanja od tih 6 sati za kojima žališ ja ne znam spavala sam cijeli dan i još se ne osjećam normalno u glavi nit sam se osjećala normalno u glavi od jučer negdje u ovo doba. užasno je, nesposobna sam raditi išta, mogu samo gledati simpsonse, htjela bi gledati moojija ali nemam dovoljno koncentracije jedva i ovo izdržavam. u vintageu, zamišljala sam stalno da ulaziš kroz vrata, tako mi je to prikladan kontekst za tebe mislila sam da ćeš mi se motat po mislima ostatak večeri kao što mi se zadnjih dana, ispreplući se oko svakog slobodnog trenutka ali prekinulo se sve i prekinuo se normalan tijek događaja s prvom pivom nakon prve dvije i 3 koje su joj uslijedile... preslatki micek koji mi je objašnjavao da za lydiju trebam puno više stylinga a za početak bit ekstremno mršava i pričao kako se digao u 6 ujutro da slika pa si pravio kajganu pa gledao sanju doležal na dobro jutro hrvatska i kako mu se gadio život a u meni srce kuca za svu nježnu toplu braću svijeta i njegovog dečka socijalnu kurvu ...to je bio vrh. slušam rodrigueza i vraćaju mi se emocije po prvi put u danu, stvarno, osjećam se normalnije od njega. danas sam tako loše djelovala, da me stari pitao šta mi je. razvalila sam se ko konj jučer oce, trebalo mi je sat vremena da dođem do doma od frendice od koje mi realno treba deset min. isuse. osjećala sam se kao da putujem kroz cijelu rusiju puževim koracima. nisam znala vozit bicikl. nisam. znala. vozit. bicikl. koliki to pomak mora bit, neki osobni evolucijski korak unazad u vrijednosti od 15 godina (ako sam sa 6 naučila) čemu. noćna mora, ta jebena medika. i jebeni krivi put pa jebena medika s jebenim ljudima koje obožavaš ali vonj i loša energija tog mjesta kao da gutaju svaku ljepotu pretvaraju ti srce u iskrivljeni hotel prepun glasina sa 16satnim prijateljstvima a ujutro, ja ne znam. mislim da mi se nešt pomaknulo u psihi, zaista nisam još normalna. špricano je bilo potpuno sam sigurna glava mi je potpuno prazna mislim da ću se okupati i možda ići na tribal jam da me vibracije isperu od ovih otrova ma da mi nije bog poslao slamku spasa, posljednji poziv za očuvanje dostojanstva u vidu mudrog prijatelja koji je kao anđeo svijetla iskoračio iz grešnog zagrljaja te moderne sodome i upozorio me da nema ništa unutra za mene "popiješ još jednu pivu, i šta onda?" rekao je rekao je da radije odem doma spavati, da je unutra nagi čovjek koji pleše na pozornici a ja sam ko zadnja lapača uskliknula !moram to vidjeti! i zanemarila njegovo proročanstvo iako sam znala da je u pravu, u srcu. spoznaja da će me karma šibnut oko 6 ujutro sjedeći nepomično na stepenicama u nemogućnosti za išta drugo pripremila me djelomično za nedostatak događaja i života koji je uslijedio ali pitam se da li će ovaj dan ikad završiti |
