Support main, BTW

Zašto se uporno uvjeravan da mi ne trebaju ljudi u životu, kada je toliko očito da to nije istina?

Iako sam prekinula odnos s nekim osobama, nisam se oglušila na njihove savjete ili komentare koji su izrazili, i to ne mislim na pozitivan način.

Na primjer, osjećala sam se baš spremno za zadnji ispit, na koji na kraju nisam izašla samo zato što mi je jedna osoba do koje mi je bilo stalo rekla da se moja priprema za taj ispit ne može nazvati učenje. U trenutku kada mi je to rečeno, nisam to shvatila ozbiljno, ali kad sam krenula učiti, neprestano su mi se po glavi vrtile njene riječi i sama sam sebe uvjerila da je u pravu, da nisam spremna i da se ne mogu spremiti za taj ispit.

Zašto sam se na to obazirala? Da mi to nije bilo rečeno, sigurno bih izašla na ispit i vrlo vjerojatno bih ga prošla. Ili sam možda samo podsvjesno tražila izliku da ne izađem na taj ispit?

Ne mogu se tome oduprijeti, jednostavno sam povodljiva, koliko god se trudila to opovrgnuti.

Budući da sam zatvorila profil na facebooku, a jučer mi je bio rođendan, iskreno me zanimalo tko će ga se sjetiti. Ne mogu reći da sam bila razočarana: ipak sam puno ljudi po kratkom postupku udaljila iz svog života. No, nisam očekivala da će mi se poslati SMS-poruka, a u javnosti me se gotovo ignorirati jer me se srelo dok se hodalo s društvom.

Nisam osoba koja je ikad bila dio nekog posebnog društva (osim ako se računaju neka gostovanja na kojima sam bila sa „svojim“ orkestrom ili zborom, ali mislim da razlog toga jednostavno nepoznavanje okruženja i/ili ljudi).

Sad, shvaćam da društva imaju neka svoja unutranja pravila, ali uvijek me iznenadi koliko ona utječu na pojedinca. Društvene norme postanu norme pojedinca, a ako pojedinac ima nekoga ili nešto što se ne uklapa, to se pred društvom treba zataškati ili ignorirati. Nemam dojam da se neka osoba može razviti dok je u nekom takvom društvu. Imam dojam da ta osoba nema svoje „ja“ koje prikazuje pred njima iz straha da ne bude izopćena.

Mislim da je jedan od razloga zašto nemam neko društvo upravo taj što ne volim biti „u kalupu“. No, iako ne želim da me društvo oblikuje, ono me ustvari ipak oblikuje, zbog mog nastojanja da mu se ne prilagodim. Očito, nema prihvatljivog rješenja ili sam ja preuskogrudna da ga vidim.

Moja kontradiktornost me ozbiljno razara. Osjećam se užasno usamljeno i ne želim biti sama, no s druge strane ne želim se družiti s bilo kime.

Jedan od razloga zašto imam sve manje prijatelja leži i u tome što se previše usredotočim na jednu osobu i naš odnos dok ga ne razorim. Ne znam koji me vrag tjerao da njegujem prijateljstvo za koje sam prilično sigurna da je počelo iz sažaljena (druge strane prema meni) dok me neka glupava stvar nije nagnala da ga okončam.

Ponekad mislim da se po pitanju prijateljstava ponašam kao zaljubljena školarka: želim samo tu osobu i želim ju stalno, jer samo o njoj mislim, samo s njom pričam i samo me ona zanima. Nije niti čudno što ili ja njoj dosadim ili ona meni.

No, stvar je u tome da kod završavanja prijateljstva ne razmišljam o tome kako drugu osobu to ne pogađa toliko koliko pogađa mene, upravo iz razloga što ona ima druge ljude s kojima se druži.

Utjehu, naravno, tražim u knjigama. A gdje drugdje? No, bojim se da ću završiti kao Madame Bovary ili Don Quijote koji su svoju sliku svijeta stvarali prema knjigama i nisu se baš najbolje nosili sa stvarnošću.

Oznake: misli, prekidanje prijateljstava, društvo

Ovo je trebao biti neki inteligentan post, ali stvari nikad ne ispadnu baš onako kako želimo, zar ne?

Glupo mi je pisati o banalnim stvarima, ali naravno, ne mogu ih zaobići.

Naime, danas (točnije, sada već jučer) sam zatvorila profil na poznatoj društvenoj mreži zvanoj „Facebook“.
Napokon sam si priznala da sam postala ovisna o njemu. Zapravo, postala sam previše ovisna o ljudima.

Ljudi su postali predostupni. Više se nitko ne mora posebno truditi da bi se mogao „čuti“ s drugom osobom. Iskreno me zanima koliko će se ljudi sjetiti mog rođendana.

Zapravo, još me više zanima koliko će ljudi željeti komunicirati sa mnom, sada kada sam im „uskratila“ najjednostavniji način komunikacije. Baš mi i ne pomažu napadaji u vidu „naglih prekidanja prijateljstava“ koje prakticiram u zadnje vrijeme, bez ikakvog reda i smisla.

Istina je da uvijek postanem razdražljiva prije rođendana. Možda je to povezano s mojim osjećajem beskorisnosti, jer je prošla još jedan godina, a da ja apsolutno ništa nisam postigla?

U zadnje vrijeme mnogo upotrebljavam prefiks „kvazi“. Ne znam kada mi je on postao najdraži prefiksoid, ali mislim da to govori mnogo o meni.

Isprva sam mislila da razlog leži u mojim kontradikcijama, ali mislim da je pravi razlog taj da nikako ne uspjevam. Nisam dovoljno intenzivna ni u čemu da se mogu time označiti bez tog prefiksoida.

Volim o sebi misliti kao o glazbenici, no ako mogu proći i do dva tjedna bez da sam taknula svoj instrument, kako se mogu tako nazivati?

Također, volim se smatrati i kroatisticom. No, ako sam stvarno kroatistica, zašto mi je toliko teško natjerati se da učim? Zbog količine gradiva ili zbog male zloćeste misli koja mi ponekad samo proleti glavom, navodeći me na zaključak da možda ne volim kroatistiku onoliko koliko smatram da volim?

Zatim, volim se smatrati i punkericom. Volim punk te ga često slušam, no ne izgledam kao punkerica, a nemam niti ideale koje punkeri imaju. Uz to, slušam i mnoge grupe koje su proglasili „previše komercijalnima“ (zapravo, razlog leži i u mojoj neinformiranosti o situaciji na glazbenoj sceni bilo koje vrste). Znači li to da ustvari vrijeđam čitavu kulturu punka smještajući sebe u njegove okvire?

Posljednja riječ kojom se volim opisivati je „snažna“. Ljudima koji me manje poznaju možda djelujem kao snažna osoba, ali bilo kome tko me poznaje malo bolje očito je koliko sam plačljiva i slaba osoba. Uz to, nisam se spremna pokrenuti da to konačno promijenim, što objašnjava činjenicu da sam ovisna o ljudima. Drugi mi trebaju jer kroz njih gledam i oblikujem sebe (sjetih se Lacana i njegovog „drugog“ u ogledalu – ah, teorija književnosti).

Stoga, u mojoj situaciji, jedini prikladan izraz za sve gore navedene je sa prefiksom. On označava da se ili ne trudim ili ne marim dovoljno da postanem kompletna osoba.

Iako trenutno mislim da nisam sposobna sama sebe dovesti u red, to mi uopće nije palo na pamet dok mi druga osoba nije rekla da bih trebala otići psihijatru (ili psihologu?). No, time samo potvrđujem ranije navedeno.

Eto, nemam pojma kako sam sa svoje „fejs-apstinencije“ došla do ovoga, ali to valjda tako ide kada ti se puno gluposti mota po glavi.





Pucaju me Pistolsi zadnjih dana, valjda zbog knjige o povijesti punka koju nedavno pročitah.

Oznake: prefiksoid

Mislim da je došlo vrijeme da sama sebi priznam zašto sam upisala kroatistiku: želim biti pisac.

Da, evo, priznajem. Poigravam se tom idejom već duže vrijeme, ali ne znam jesam li ju ikada ozbiljno razmotrila.

Mislim, željela sam biti i glazbenica, točnije dirigentica, ali je ispalo da nemam ono što je potrebno. Ne znam radi li se o nedostatku talenta ili upornosti (možda oboje?), no važno je da sam naučila da u glazbenom svijetu nemam što raditi (iako se tamo očajnički nastojim zadržati – ah, glupa, glupa ljubav prema glazbi!). Čini mi se da je situacija ista i sa pisanjem: jednostavno sam previše naivna.

Zadnjih nekoliko dana puno (previše) vremena provodim tražeći neke savjete pomoću kojih mogu unaprijediti svoje pisanje (umjesto da ih pametno trošim na recimo, Jezične vježbe, tako da se ne moram dvoumiti npr. kaže li se “savijeti“ ili „savjeti“). Jedan univerzalni zaključak koji na neki način izvlačim iz svih tih silnih stranica po kojima tražim zrnca mudrosti je taj da čitam krive knjige.

Knjige koje sam čitala ili, u nekim slučajevima, još uvijek čitam, spadaju u onu (ne znam kako da se izrazim bez vrijeđanja, ali realno, to je istina) najnižu kategoriju knjiga. Takvima se obično smatraju ljubići ili krimići – ne svi, naravno, ima vrlo kvalitetnih djela iz obje kategorije koje sam navela, ali generalno, čini mi se da na tim područjima ima i najviše loših knjiga, napisanih radi brze zarade.

E sad, ja sam sama sebe zavaravala da ne čitam ni jedne ni druge, da čitam tzv. mladenačke knjige, no kad ih malo objektivnije pogledam, što se drugo u njima može naći, osim nekim neriješenih misterija i naravno, ljubavi.
Ponavljam, ne mislim da su sve mladenačke knjige takve, ali budimo realni: koliko li je samo knjiga s vampirskom tematikom izašlo nakon uspjeha „Sumraka“ (pročitala sam cijeli serijal i mislim da ga imam pravo kritizirati, za razliku od mnogih koji bez pardona samo pljuju po njemu). Ne govorim samo o vampirima, nego i o vilama, anđelima, vukodlacima, vješticama i svim tim čudesnim bićima koja su od strašnih i odvratnih postali nevjerojatno privlačni te odlučni ljubavnici.

A ja sam to sve gutala. Bez problema (dobro, doduše, bila sam skeptična prema nekima, ali to sam pripisivala umoru ili nekoncentriranosti dok sam čitala, jer sam smatrala da mi je nešto promaklo). Što je najgore, sebe sam smatrala „načitanom“ osobom (dobro, možda ne baš načitanom, ali osobom koja puno čita te voli čitati, u najmanju ruku).

Zapravo, nisam sigurna kada sam točno uočila da me te knjige ne ispunjavaju (kasnom otkrivanju je možda kumovala i osobna odluka da sve knjige i/ili serijale koje započnem moram pročitati do kraja, iz nekog kvazipoštovanja prema piscu). No, tijekom ovog ljeta postalo mi je očito da se više ne mogu zadovoljiti tim knjigama i da moram preći na nešto „konkretnije“.

No, baš neki dan sam završila sa čitanjem knjige koju sam kupila na „Festivalu svjetske književnosti“ i moram priznati da mi je bila prilično nerazumljiva. Tek sad počinjem shvaćati koliko sam nerealna bila kada sam smatrala da sam spremna napisati nešto konstruktivno, te koliko je nepostojeće moje poznavanje knjiga. Ne mogu reći da ne znam ništa o reprezentativnim djelima za pojedina razdoblja: redovito sam čitala obvezna lektirna djela te sam sama (bez Interneta i sažetaka) nastojala dokučiti o čemu se u njima radi (naravno, na satu sam saznala koliko sam blizu/daleko bila od odgovora – iako me na faksu uče da je svaka interpretacija dobra).

Što da kažem, nastojat ću popuniti te rupe u svom čitateljskom iskustvu, pa ću vidjeti što će se dalje zbiti.

Oznake: savjeti za pisanje, knjige, čitanje

Mislim da mi treba pomoć.

Ne, ne čini mi se da je ovo tipično tinejđersko prenemaganje, nego ozbiljan problem.

Nedavno mi je jedna prijateljica rekla da ne razumije zašto sam ja nestretna: nisam bez novaca (tj. moji nisu), studiram ono što volim i živim sama u Zagrebu.

Ponekad se i sama zapitam zašto ja tražim kruha kraj pogače. Mislim, ne moraju svi ljudi postići samoostvarenje, ali problem je u tome što sam zapela na trećoj stepenici - dalek mi je put do pete.

Dakle, ono što mi je trebalo pomoći da nađem sebe itd. ustvari se iznimno negativno odražava na moju psihu. Odlično tempirana kriza identiteta – baš u sred ispitnih rokova.

Zapravo, mislim da je tu nešto drugo posrijedi. Mislim da sam postala nostalgična za svojim ranim tinejđerskim danima, kada sam mogla biti ono što jesam. Život ne funkcionira tako. Očito ne želim prihvatiti da su krinke neophodan dio odraslog života. Također, tu spadaju i ljudi. Nerealno se družiti samo s onim ljudima koji mi pašu i kojima pašem ja, jer takvih nema mnogo. Ako me je već netko spreman prihvatiti, sa svim mojim manama, trebam mu dati priliku.

No, trebam biti spremna prihvatiti da i drugoj osobi ja nisam baš najdraža na svijetu. Trebam prihvatiti da se prema meni ne će odnositi pažljivo niti nježno, jer me ne vide kao takvu osobu. Trebam prihvatiti to da me ne će shvatiti ozbiljno kada kažem da imam neku vrstu krize, jer su jednostavno navikli na moju bezosjećajnost. Ne mogu ih kriviti.

No, događaj koji me najviše potresao danas je ustvari prilično glupav. Bio je to samo jedan pogled, ali pogled osobe koja mi je nešto značila, možda. Taj me je pišljivi pogled, obojen tolikom netrpeljivošču doslovce natjerao da me zaboli trbuh. Nisam o njemu mislila, niti sam ga toliko doživjela, koliko je moje tijelo reagiralo na njega. Kolega s faksa (koji je, začudo, danas učio sa mnom, to je možda drugi put da smo dogovor stvarno i održali), koji je bio prisutan, čak je komentirao kako sam se naglo presavila i kakav sam užasnut izraz lica imala.

To stvarno ne mogu shvaiti. Čemu takva fizička reakcija? Ja tu osobu ne volim. Ne osjećam ništa prema njoj. Niti ikad nisam, bar tako mislim. Dapače, natjerala sam se da ju počnem mrziti, samo da bih lakše mogla podnjeti to što sam bila višak u njenom životu koji je ona bez problema odrezala. Nešto što ja, očito, nisam u stanju učiniti.

Drugi kolega s faksa, kojem se inače jadam (ali me i dalje ne vidi kao slabu osobu, bar mi je to dao do znanja) mi je rekao da bih možda trebala potražiti profesionalnu pomoć. Mislim, nije normalno da netko odlazi u menzu ili u knjižnicu samo zato da se ne osjeća sam kao prst. Ustvari, grupe ili parovi studenata koji zajedno jedu ili uče mi samo odmažu. Tješe me ljudi koji su također sami, ali mi se čini da su oni takvi svojom voljom. U krajnjoj liniji, svojim glupavim ponašanjem i ja sam se sama dovela u ovu situaciju.

I što sad učiniti? Pa, potražiti pomoć. Samo me strah da me ne stave na tablete, iako bi mnogi ljudi likovali jer su konačno došli na svoje: neki su odavno predvidjeli da će me to dočekati.

Oznake: misli

Napokon, shvatih.

Uvidjeh da sam nesvjesno počela mijenjati svoj životni stil.

Ranije nisam previše marila ni za književnost ni za kazališta, a sada pomišljam na odlaske na predstave, a čak sam prisustvovala i nekim predavanjima na „Festivalu svjetske književnosti“ koji se održava u Zagrebu već neko vrijeme.

No, na tim predavanjima sam shvatila koliko sam ja zapravo ne-kultiran (da, smije se ovako pisati ako se želi posebno naglasiti ova negacija) čovjek. Koliko se nekulturno osjećam naspram drugih ljudi. U krajnjoj liniji, koliko malo znaja iz „opće kulture“ posjedujem.

I došlo mi je. Shvatila sam koliko sam ja u samoj svojoj srži primitivna osoba. Kultira mi je nešto što mi nije urođeno (zapravo, nije nikome, ali znate na što mislim, nadam se). Ne nastojim se distancirati od bilo kojih ljudi, nego o ljudi koji u meni pobuđuju „primitivne“ misli ili sjećanja. Zato što sam ja stvarno takva, a nastojim tomu pobjeći.

Iskreno, ne znam da li je moj „pothvat“ ispravan ili ne. Mislim da ne mogu studirati i u isto vrijeme biti primitivna. Nekako mi to ne ide zajedno. Možda je to sazrijevanje?

No, s druge strane, nisam sigurna jesam li spremna živjeti u tom „kulturnom“ svijetu. Ne snalazim se. Možda će mi, s vremenom, krenuti. Možda ne će.

Zašto uopće forsiram tu kulturu? Možda to jednostavno nije za mene. Možda moram prihvatiti da sam osoba koja ima ograničenja i koja ne može učiniti sve što želi. Zadovoljiti se manjim životnim ciljevima, poput obitelji. Nije svatko sposoban za diplomu.

No, ne mogu se zamisliti kako provodim dane kuhajući, perući, pospremajući i odgajajući djecu. U to bi se još teže uklopila nego u „kulturnu“ zajednicu.

Oduvijek sam se smatrala inteligentnom osobom, ali u zadnje vrijeme su zaredali događaji (i ljudi) koji su me naveli da preispitam koliko sam ustvari bila objektivna u svojoj prosudbi. Čini mi se da ne mogu zakoračiti ni u koju „kategoriju“ , a da u njoj ne budem ispodprosječna.

Znači li to da sam doista takva ili još nisam našla „ono nešto“ što mi ide?

Oznake: Kultura, glupost

Sve bi bilo u redu da nisam počela razmišljati o tom glupom rođendanu.

Naravno, to je veoma naivno od mene, jer on ovisi prvenstveno o mojoj prolaznosti ispita te, time vezanom, mom financijskom stanju.

No, znate kako to ide: počnete razmišljati o vremenu, prostoru, što sve treba nabaviti i, naravno, ljudima koje planirate pozvati.

Samo, kad ja krenem razmišljati o naoko banalnim stvarima, uvijek se duboko ukopam u neke nepotrebne analize. U ovom slučaju, počela sam razmišljati o tome koliko mi ljudi koje okvirno planiram počastiti ustvari znače? I naravno, ne znam zašto sam se time uopće iznenadila, došla sam do zaključka da uopće ne znam zašto održavam kontakte s nekima. S njima me spojila jedino neka životna činjenica, kao npr. škola, mjesto stanovanja i sl. te uopće ne znam što nas još drži.

Možda navika?

Ukratko, naši se interesi i pogledi na život toliko razlikuju (te mi se ponekad čini da me imaju kao neku rezervu) da sam odlučila poslušati savjet jedne (bivše - ironično) prijateljice i ohladiti svoje odnose s njima.

Nažalost, to se pokazalo veoma lošim. Mislim da se moje stanje može mjeriti sa količinom kupljenih knjiga na dnevnoj bazi (danas su to bile tri – stvarno ne znam što bih da nema onih štandova kod Glavnog).

Uvijek sam sebe smatrala jakom osobom. Izgleda da ustvari nije tako. Ili sam se jednostavno promijenila i počela oslanjati na ljude koji su se nalazili svuda oko mene. Nije da nisam bila svjesna te „plitkosti“ u našim odnosima, ali ipak sam uvijek imala nekoga koga mogu pozvati u popodnevnu šetnju ili na ranojutarnji jogging (dok sam to nadobudno prakticirala).

Prije sam mislila da se ne mogu izgraditi kao osoba sa svim tim ljudima oko sebe, a sada mi se čini da bez ljudi ja više niti nisam osoba.

Oznake: prekidanje prijateljstava

U ponedjeljak bijah nešto tužna, pa si kupih knjigu.

Jučer također bijah tužna, pa si kupih još jednu knjigu.

Danas si kupih dvije knjige.

Sva sreća što knjige koštaju 10 kuna (rasprodaja, jej), inače bih već bankrotirala. Takva sam: kada se ne osjećam baš dobro, kupim si knjigu da me razveseli. Samo, problem je u tome što mi to baš i ne pomaže zadnjih dana.

Ne mogu navesti točan razlog zašto se osjećam tako loše (možda je stvar u tome što nemam vremena za čitanje, ha, ha).

Možda je stvar u ispitima, koji se bliže (iako za njih učim veće dijelove dana, svejedno se ne osjećam spremnom).

Ili je stvar u međuljudskim odnosima sa osobama kod kuće? Mislim, iako nisam u gradu, do mene nekako moraju doprijeti drame koje se tamo odvijaju. Iskreno, nemam sange za to. Možda mi jednostavno nije dovoljno stalo do tih osoba da se trudim? Ili me samo živcira činjenica da s njima uvijek moram vagati što ću kome reći, na koji način i slično. Također, od mene se očekuje i da stajem na nečiju stranu (stvarno ne znam kada su zadnji put sve osobe bile međusobno dobre). Nisam takav tip (ili sam samo lijena?).

A možda je stvar u odnosima s ljudima na faksu? Moram priznati, oko tih odnosa se stvarno trudim, ali neke osobe me jednostavno nastavljaju odbijati. Mislim, ne razumijem: do nedavno sam bila sasvim dobra, a sada, najednom, više ih nisam dostojna?

Možda je stvar u tome da se trenutno niti ne trudim oko slike sebe kao neke mirne i dobre osobe. Kad krenu predavanja, morat ću ponovno nosititu tu krinku (nažalost, zbog smijera, to je neophodno), ali sada stvarno nema potrebe za tim. A i ako me te osobe poznaju, kako to da ne znaju da sam ja ustvari ovakva?

Ne bih znala u čemu je točno stvar, no samo se nadam da će me ovo kvazidepresivno (joj, kako obožavam taj prefiksoid!) stanje prestati „prati“ do ispita. Treba mi puna koncentracija!

Oznake: knjige, odnosi

Može li mi nešto što toliko volim ujedno biti i zastrašujuće?

Smatram da nije normalno izbjegavati voljene stvari zbog straha da ne ću biti dovoljno dobra u njima. Volim li ih stvarno ili se samo zavaravam?

Ne mogu reći da moj strah nije opravdan. Mislim, kada vam veći dio života ljudi oko vas govore da niste dovoljno dobri, iako im pokušavate dokazati suprotno, na kraju popustite i počnete im vjerovati. Barem je takav slučaj sa mnom.

Nekako mi se čini da nemam hrabrosti ponovno se suočiti s njima. Dosadilo mi je neprestano slušati kako mi ljudi govore da napokon odustanem. Konačno, ja to volim, ali ljubav, očito, nije dovoljna. Ili moja ljubav nije dovoljno snažna?

Uvijek sam smatrala da sam osoba koja zna što želi u životu i od života, no nisam više sigurna. Mislim, ako sam u nečemu loša, zašto to toliko forsiram? Iz prkosa?

Zatim mi padne na pamet pomisao da ustvari još nisam našla nešto u čemu sam dobra. No, ne smatram da mogu biti dobra u nečemu što ne volim, a prilično sam sigurna da sam do sada shvatila što preferiram.

Mislim da je moj najveći problem jednostavna činjenica da ne mogu prihvatiti to da sam u nečemu prosječna ili čak ispodprosječna. Po prirodi težim tome, ili bolje rečeno, navikla sam biti najbolja te se nikako ne snalazim u situacijama u kojima nije tako.

Možda me je napokon pogodila doza realnosti koju sam nekako uspjevala izbjeći svih ovih godina?

Odlučih ponovno oživjeti blog kao neku vrstu dnevnika misli (misaonog dnevnika?), jer nisam baš osoba za prave dnevnike, a i ne pomaže mi baš držanje svojih problema samo za sebe. Ironično je to koliko mi je ranije bilo stalo do toga da dosegnem taj magični stoti post, a sada sam to jedva primjetila.

Oznake: misli