|
Napokon, shvatih.
Uvidjeh da sam nesvjesno počela mijenjati svoj životni stil.
Ranije nisam previše marila ni za književnost ni za kazališta, a sada pomišljam na odlaske na predstave, a čak sam prisustvovala i nekim predavanjima na „Festivalu svjetske književnosti“ koji se održava u Zagrebu već neko vrijeme.
No, na tim predavanjima sam shvatila koliko sam ja zapravo ne-kultiran (da, smije se ovako pisati ako se želi posebno naglasiti ova negacija) čovjek. Koliko se nekulturno osjećam naspram drugih ljudi. U krajnjoj liniji, koliko malo znaja iz „opće kulture“ posjedujem.
I došlo mi je. Shvatila sam koliko sam ja u samoj svojoj srži primitivna osoba. Kultira mi je nešto što mi nije urođeno (zapravo, nije nikome, ali znate na što mislim, nadam se). Ne nastojim se distancirati od bilo kojih ljudi, nego o ljudi koji u meni pobuđuju „primitivne“ misli ili sjećanja. Zato što sam ja stvarno takva, a nastojim tomu pobjeći.
Iskreno, ne znam da li je moj „pothvat“ ispravan ili ne. Mislim da ne mogu studirati i u isto vrijeme biti primitivna. Nekako mi to ne ide zajedno. Možda je to sazrijevanje?
No, s druge strane, nisam sigurna jesam li spremna živjeti u tom „kulturnom“ svijetu. Ne snalazim se. Možda će mi, s vremenom, krenuti. Možda ne će.
Zašto uopće forsiram tu kulturu? Možda to jednostavno nije za mene. Možda moram prihvatiti da sam osoba koja ima ograničenja i koja ne može učiniti sve što želi. Zadovoljiti se manjim životnim ciljevima, poput obitelji. Nije svatko sposoban za diplomu.
No, ne mogu se zamisliti kako provodim dane kuhajući, perući, pospremajući i odgajajući djecu. U to bi se još teže uklopila nego u „kulturnu“ zajednicu.
Oduvijek sam se smatrala inteligentnom osobom, ali u zadnje vrijeme su zaredali događaji (i ljudi) koji su me naveli da preispitam koliko sam ustvari bila objektivna u svojoj prosudbi. Čini mi se da ne mogu zakoračiti ni u koju „kategoriju“ , a da u njoj ne budem ispodprosječna.
Znači li to da sam doista takva ili još nisam našla „ono nešto“ što mi ide?
 Oznake: Kultura, glupost
|
