Support main, BTW

Iako se moja kuća nalazi nekih pola sata laganog hoda od centra, imam osjećaj da živim na drugom kraju zemlje.

U utorak, za vrijeme potresa, moram priznati da mi baš i nije palo na pamet da bih mogla umrijeti. U tom sam trenu bila u ranked gejmu i sjećam se da, isprva, nisam uopće mislila da će to toliko drugo trajati – prva misao koja mi je prošla kroz glavu je da ću dobit neku bančinu jer mi je krepao Internet te sam se koncentrirala na to da mi (novi, prije 2 tjedna kupljeni) laptop ne padne na pod. Kako je potres trajao, shvatila sam da nije samo moj krevet na kat taj koji se glasno ljulja – nego da se ljulja cijela kuća. I sjedim ja tako, držim laptop stisnut uza stol da se ne razbije i mislim si – Bože, pa ovo je fakat ozbiljno.

Moram priznati da na onaj potres dan prije, a i onaj u 3. mjesecu uopće nisam reagirala – doslovce se nisam ni ustala iz kreveta i samo sam nastavila spavati. Do tada mi niti u jednom trenutku nije palo na pamet da bi mi se ozbiljno nešto loše moglo dogoditi.

Ukratko, nakon potresa su svi susjedi istrčali van i, iako su svi bili dosta živčani, nitko nije stradao; u mom kvartu većina ljudi ima nove kuće, izgrađene nakon Domovinskog rata, te je najgora stvar bila što se srušilo par dimnjaka i crjepova. Iskreno, malo me bilo sram što sam u sebi tako reagirala s obzirom na to da je u tom trenutku izgledalo kao da nikome nije bilo ništa. I ništa, popodne samo provela javljajući se na telefon te se šetajući po susjedstvu i slušajući kako su susjedi preživjeli potres (nitko se nije htio vraćati u kuću u tom trenu).

Prva je naznaka da možda nije sve prošlo baš tako bezbolno bila kad me nazvala šefica (kojoj sam bila samo poslala SMS poruku da nemam struje ni interneta pa ne mogu raditi današnju popodnevnu smjenu) koja me je baš htjela čuti jer se, navodno, na vijestima vrte grozne snimke iz Petrinje. Nakon nje su uslijedili uspaničeni pozivi, neki i od ljudi na drugom kraju Hrvatske, svi govoreći da vijesti prikazuju potpuno uništen grad.

Tek sam navečer, oko 11, kad nam se vratila struja (a s njom i Internet) vidjela snimke centra, te mi je postalo jasno zašto me toliko ljudi, čak i onih s kojima nisam inače bila u kontaktu, javilo – cijenu noć, dok smo, obuveni i obučeni, na podu dnevne sobe (blizu izlaznih vrata) neuspješno pokušavali zaspati (jer paranoja), N1 je prikazivao reprize snimki uništenih kuća u centru.

S obzirom na to što se drugim ljudima desilo, nama zapravo nije bilo baš ništa – kuća nam je cijela, sve radi (grijanje, struja, svi uređaji, auti – samo vode još nema, ali donijeli su nam flaširanu vodu, tako na ne ćemo umrijeti od žeđi), doslovce su nam pala samo 2 crijepa s kuće (i dimnjak je malo napuk'o, ali ne izgleda kao da će se srušiti).

Istina, svi se cimamo kad se zatrese (jučer se treslo više nego danas, no svejedno, svi su još dosta nervozni), ali nama je zapravo, realno, odlično u usporedbi s ljudima koji imaju pravih problema. Čak bih rekla da nam se desilo i nešto pozitivno: moram priznati da sam iznenađena brojem ljudi (ne samo rodbine) koji su mi se javili te koji su zvučali kao da ih je istinski laknulo što sam, je l', živa i zdrava.

Ali eto, činjenica da me najviše zaokuplja taj „socijalni“ aspekt tragedije, a i da je prva stvar koji sam išla spašavati bio laptop, zbilja prikazuje koliko sam ja zapravo razmaženo derište koje nije baš u dodiru sa stvarnim svijetom. Ako ćemo iskreno, ne mogu se ni pretvarati da sam ne znam ni ja koliko potresena (no pun intended), jer, realno, to su sve samo živci – za doslovce tjedan dana se mogu (a i vjerojatno hoću) vratiti normalnom životu, što nije slučaj s ljudima koji su stvarno nastradali.

Oznake: potres, Petrinja

Nedavno sam, napokon, zakoračila u 21. stoljeće i kupila si nov, kvalitetan pametni telefon (prijašnji me dobro služio tih 5-6 godina, ali 2 Gige RAM-a u današnje vrijeme nisu ništa). Dok sam (praveći se da ću najednom postati produktivnija) skidala aplikacije za učenje jezika (*kežual flex na moj Memsire račun*), shvatila sam da si, napokon, mogu priuštiti instaliranje aplikacija koje nisu apsolutno neophodne.

I tako, tražim ja Wild Rift po Google Play Storeu, dok mi isti nije preporučio da probam aplikaciju Webtoon. Moram priznati da sam marginalno bila svjesna iste, uglavnom zbog stripa „Lore Olympus“ koji ima donekle zloglasnu reputaciju zbog toga što prikazuje vezu dvaju bogova (Hadesa i Persephone) između kojih postoji 2000 godina razlike. Ukratko, navukla sam se. Moram priznati da sam tek sad poslala svjesna koliko mi nedostaje čitanje (otkad sam počela gejmati na dnevnoj razini, nekako sam zapostavila čitanje), no to je priča za neki drugi put.

Jedan od stripova koji sam počela čitati je „True Beauty“ – premisa nije posebno spektakularna: glavnu junakinju smatraju neprivlačnom te ona zbog toga nauči kako prekriti svoje nedostatke šminkom do razine da ju više ni susjedi ne prepoznaju. Nadalje, radi se o (kvazi)ljubavnom trokutu, glavna je junakinja neiskusna i sramežljiva te do konflikta dolazi zbog nesporazuma u komunikaciji – dakle, klasična shoujo manga (ili manhwa u ovom slučaju). Moram priznati da je bolno očito kako nisam ciljana demografija u ovom slučaju, no, da sam deset godina mlađa, vjerojatno bi me se manhwa više dojmila. Ne znam, možda sam s godinama postala skeptičnija – u teenagerskim danima mi nikad ne bi palo na pamet razmišljati kako manhwa zapravo oslikava apsurdne standarde kojima se podvrgavaju k-pop zvijezde (i oni koji to pokušavaju postati) te kako se sve to prenosi i na „obične“ ljude (pogotovo teenagere) koji postaju sve iskompleksiraniji te se iživljavaju jedni na drugima (plus, protagonistica je baš stereotipna tiha ženskica (dobroćudna po prirodi) koja će se rijetko oglasiti kad joj nešto ne odgovara te će radnje sve istrpiti nego da uzrokuje da netko (pogotovo lik koji joj se sviđa) bude u neugodnoj situaciji).

Nakon svega što sam ovdje navela, čovjek bi se s razlogom mogao zapitati zašto sam, pobogu, krenula čitati tu mangu. Iskreno, razlog je poprilično glup – kad sam pročitala sinopsis, prva pomisao koja mi je pala na pamet je bila „Eh, ovdje se radi o šminkanju, nečemu o čemu nikad nisam imala pojma“. Shvatila sam, iako se često atribuiram kao feministica, zapravo uopće ne prepoznajem koliko još ima internalizirane mizoginije u meni.

Naime, dok sam bila mlađa, često sam za sebe, u svojoj glavi, koristila onu toksičnu mantru „not like the other girls“. Veći dio tog performansa nesigurnosti sastojao se od izbjegavanja svega ženstvenog zbog toga što sam to percipirala kao nešto loše. Iskreno, kad sam tek svježe došla na faks, još sam bila toliko zatucana da sam u jednom trenutku čak smatrala da sam trans – jednostavno mi nije padalo na pamet da postoji više performansa ženstvenosti. S vremenom sam shvatila da nije sve crno-bijelo, nego je zapravo spektar te da sama mogu odrediti koliko mi je ugodno pomaknuti strelicu na jednu ili drugu stranu. No, da netko 16-ogodišnjoj meni kaže da ću igrati otome igre te sliniti za k-pop skinovima u gejmu, mislim da mu ne bih vjerovala.

No, šminka je jedna od tih boljki koju imam iz tog doba – s jedne strane, sram me je što u ovim godinama nisam sposobna ispravno staviti išta više od olovke za oči, no s druge strane, nekako još uvijek imam tu određenu netrpeljivost prema tom simbolu ženstvenosti. Nisam sigurna zašto se uvijek osjećam nekako tjeskobno kad razmišljam o nošenju šminke – ne smeta mi činjenica što ju drugi ljudi nose, samo mi, nekako, djeluje krivo da ju nosim ja (osim za cosplay, no u trenutku dok cosplayam sam zapravo neka druga osoba, a ne ja). Zapravo, cijeli taj koncept uljepšavanja sa ciljem isticanja klasične ženstvenosti me dosta, ne znam, odbija? Jednostavno, nemam dobar razlog zašto još uvijek imam te ograde prema tom aspektu ženstvenosti, pogotovo s obzirom na to da sam svjesna koliko je to zapravo glupo. Internalizirana mizoginija je jedna od onih stvari na kojima ću morati raditi do kraja života.

Ukratko, to je razlog zbog kojeg sam odlučila početi čitati navedenu manhwu - iz inata prema svojoj vlastitoj zatucanosti, rekla bih.

No, ne bih rekla je čitanje manhwe bilo gubljenje vremena - kao što već ranije rekoh, dosta se govori o lošem tretiranju k-pop idola (čak i od strane njihovih vlastitih fanova) i mislim da je prikazivanje kako šminka daje dozu samouvjerenosti i osobama muškog roda također osvježavajuće (u Koreji je koncept šminkanja muškaraca manje stran, no ipak je još uvijek više-manje rezerviran za k-pop i idol scenu).

Suma sumarum: očito je da mi kliktanje glava in-game ne daje onu količinu intelektualne stimulacije koja mi je potreba kad me strip namijenjen za teenagere može nagnati na razmišljanje o vlastitim karakternim manama. Ili to, ili me je napokon dohvatila tjeskoba zbog socijalnog distanciranja.

Oznake: šminka, webtoon, strip

Posljednjih godina, ljeto je (za mene) vrijeme između ispitnih rokova koje provodim na mjestu koje nazivam „domom“. Taj „dom“ je mjesto određenih konstanti, poput redovitih obroka i interneta, ali i nekih negativnih stvari.

Naime, vjerojatno već predugo živim sama (veći dio godine) i moram priznati da me to na neki način razmazilo. Zaboravila sam kako je to živjeti s drugim ljudima. Ne mislim na čišćenje i sliče stvari, nego na komentare i kritike. Jedna od trenutno „gorućih“ tema je moja težina.

Osobno, nisam imala nekih prevelikih problema sa svojom težinom. Smatram da je danas veoma teško biti zadovoljan s onim što imamo jer vjerujemo da zaslužujemo nešto bolje (na svim poljima), ali to smatram normalnim. Da, svjesna sam da sam se zadnjih godina udebljala zbog stresa i činjenice da svoje emocionalne probleme rješavam hranom, ali smatram da je potpuno nepotrebno nabacivati komentare vezane rečenu temu na dnevnoj bazi.

Naime, nisam imala problema sa svojom težinom dok ljudi oko mene nisu počeli imati problema s njom. Shvaćam da su neke od tih primjedaba izgovorene nazovišaljivim tonom, ali to ih i dalje ne opravdava. Nakon što sam upozorila na to kako me takvi komentari ne zabavljaju, situacija se malo popravila, ali se zato proširila na druga polja.

Naime, kad god se vratim „doma“, teško mi se osjećati kao „potpuno“ ljudsko biće. Znam da sam financijski ovisna i da zapravo ne bih trebala imati neka prava prilikom donošenja nekih odluka, ali s obzirom na količinu negativnih komentara koje čujem u danu (vezanih uz moju nesposobnost prilikom obavljanja neke radnje ili općenitu nespretnost) stvarno se osjećam poput nekog ne-čovjeka: nekoga tko još nije sposoban živjeti u „stvarnom svijetu“. Ne kažem da su komentari neutemeljeni, samo sam umorna tolike količine negativnih kritika u tamo malom vremenskom periodu.

Često pomislim da sam možda samo preosjetljiva, ali onda pogledam obitelji svojih prijatelja i primjećujem tendenciju njihovih roditelja da ih podupiru u stvarima koje njima nešto znače. Imam samo pokojeg prijatelja kojemu roditelji eksplicitno govore da su njegovi snovi samo gluposti, da su za njega nedostižni i da se ne bi trebao zamarati takvim glupostima. Znam da je to realno, nije svatko poseban, ali ako se čovjeku godinama govori da nije sposoban za nešto, nakon nekog vremena će i sam povjerovati u to te stvarno postati nesposoban (a uz to i nemotiviran).

Kako vrijeme prolazi, dok sam zarobljena u tom razdoblju između djetinjstva i odrasle dobi (koje će trajati dok ne završim faks i/ili ne nađem posao), osjećam se sve manje sposobnom za „život“. Ako se već sad uzrujavam oko takvih komentara, što će biti sa mnom kasnije?

Očito, ne ću odrasti dok me život ne lupi u glavu (sad već i zvučim poput svojih roditelja – ovakve frazetine najviše mrzim, ali trenutno su mi ih uši pune).

Zapravo, nemam ništa pametno za reći. Ljeta više nisu vrijeme opuštanja, nego samo vrijeme koje provodim životareći između ljetnih i jesenskih ispitnih rokova.

Oznake: Komentari na život

Već stvarno dugo ništa nisam pisala. Ne mislim samo na pisanje na blogu, nego općenito, u životu. No, pišući dnevnik neki dan (još uvijek ga vodim jer mi je on jedini doticaj sa samim pisanjem, koliko god ono krnje bilo) uvidjela sam da mi je nekako lakše (ponekad).

Po prirodi sam pesimist pa svoj život nikad nisam mogla nazvati sretnim, ali mislim da ga nikad ne ni nazivala ni nesretnim. Danas je „nesretno“ jedina riječ kojom ga mogu opisati. Znala sam da će mi ova „tretvrta“ godina teško pasti, ali nisam znala da će biti toliko teško. Imam dojam da sam veoma erodirala kao osoba. Ne znam gdje mi je nestala sva ambicija, sav žar koji sam imala u životu. Dane provodim jedući, spavajući i samosažalijevajući se.

Prije nekog sam vremena uvidjela da ne mogu više nastaviti životariti na taj način pa sam se odlučila početi intenzivnije družiti s kolegicama s japanologije. Napokon, pozivale su me na razna druženja, zašto ne bih došla? Nije da imam pametnijeg posla.

Stvarno sam si dala truda da se uklopim: počela sam s njima izlaziti iako realno nemam novaca za to, počela sam upoznavati glazbu koju one slušaju iako me ne zanima, sve da bih imala nekih zajedničkih interesa s njima. Istina je, zapravo, da me razgovori s njima ne zadovoljavaju. Teme o kojima najčešće pričaju mi se čine trivijalnima, ali nije stvar u temama samim (napokon, i sama pričam o trivijalnim stvarima poput Pokemona s takvim oduševljenjem da je to strašno za nekog mojih godina). Njihove teme me jednostavno ne zanimaju. Trudim ih se pratiti i sve, ali to nisu stvari o kojima ja želim pričati.

Možda me najviše od svega muči činjenica da sam izgubila sebe kako bih se družila s njima: znam da se one ne će prilagođavati meni, a ako bih počela forsirati neke meni zanimljive teme, ne bih se još dugo družili. Dakle, zašto se uopće družim s njima? Iskreno, ne znam. Nisu one loše, svaka je zanimljiva na svoj način, ali one jednostavno nisu društvo za mene.

Istina je da sam nevjerojatno usamljena i to me razdire. Mrzim ne imati razlog da izađem iz stana (a ove akademske godine nemam ih puno). Ako nemam razloga za izlazak, znam da ne ću izaći. Ako dane provodim sama u stanu, nisam u stanju ni za što, nego samo trunem još brže nego inače.

I tako, počinje peti mjesec, ispitni rokovi su na vidiku, a ove godine se ranije vraćam doma, već krajem šestog mjeseca. Nakon toga ću trunuti doma, ali barem ne ću biti u ovom odvratnom stanu.

Htjela sam pisati o još mnogočemu drugom, ali trenutno nemam snage za to. Iscrpi te kad pobrojavaš svoje neuspjehe. Mislim da je razlog zbog kojeg ovo objavljujem upravo to što nemam nikoga za razgovor o njima (a i dalje se skanjujem psihologa zbog prijašnjeg iskustva) pa se nadam nekom odgovoru. Čitavši ovaj tekst od početka do kraja, uviđam koliko mi je pisanje zakržljalo. Točno se vidi da sam nazadovala (a nisam ni bila nešto posebno dobra na početku). Možda bih se stvarno trebala više posvetiti pisanju, počevši od dobivenog zadatka do oživljavanja ovog bloga.

Oznake: tretvrta godina, jad i bijeda, demotivacija

Lagala bih kad bih rekla da me feminizam „odnedavno“ zanima. Ne znam koja je definicija „nedavnog“, ali mislim da se moja zainteresiranost za feminizam počela pojavljivati još negdje u drugom semestru, kada smo ga spominjali u sklopu jednog teorijskog kolegija.

Uglavnom, nisam ni sama bila svjesna toga koliko zapravo o njemu pričam dok mi kolega nije rekao da mu je prva asocijacija na riječ „muf“ bila ova stranica.

Osobno, čituckanje gore navedene i nekih sličnih stranica ne smatram feminizmom, no imam dojam da me moji kolege (posebice muški) zbog toga smatraju feministicom (sad, i sama definicija feministice nije baš tako jednostavna). Uglavnom, u ovom se postu ne želim baviti definicijama feminizma i feministica, nego činjenicom da je (koliko god mala) izloženost tim stranicama utjecala na način na koji vidim neke stvari kojih ranije nisam bila svjesna.

Započela bih s prepričavanjem jedne anegdote koja mi se dogodila neki dan. Bijaše to veoma normalan dan na faksu te veoma normalan odlazak na večeru u studensku menzu nakon faksa. Pridružila mi se kolegica koju ne vidjeh već neko vrijeme (nismo se baš viđale za vrijeme ispitnih rokova) te me počela bombardirati s pitanjima vezanim uz jednog kolegu s naše godine (dakle, klasika).

Sve u svemu, to su bila vrlo tipična „ženska“ pitanja koja su završila s onim očito neizbježnim: „Zašto vas dvoje niste u vezi?“. Eh, nakon ovoga sam počela uviđati koliko se moj pogled na stvari promijenio.

Naime, rečena kolegica me pokušavala uvjeriti da bih trebala biti u vezi sa spomenutim kolegom iako sam joj veoma razumno objasnila da se s njim samo družim te da nema „onog nečeg“ zbog čega bi htjela produbiti naš odnos. Mislim da je moj argument više nego dostatan da opravda moje (i samo moje) postupke u vezi navedene situacije.

I sve bi bilo u redu da kolegica nije počela inzistirati na tome da MORAM biti u vezi s tim kolegom jer to ljudi s naše godine od nas OČEKUJU. Nastojala sam joj objasniti da ja ne želim biti ni sa kim u vezi zato što to netko možda od mene očekuje jer ja u toj vezi ne bih bila sretna.

Bilo bi u redu da je tu stala, ali ne, morala je ona „nabaciti“ još jednu tvrdnju: da ja NE MOGU biti sretna osim ako nisam u vezi (nije čak ni specificirala radi li se o tom kolegi ili o vezi općenito). Sad, vidite li na što ciljam? Sama činjenica da bih „trebala“ biti sretna samo ako sam u (heteroseksualnoj) vezi veoma mi se smučila.

Shvaćam da kolegica dolazi iz manje sredine u kojoj je doslovce svaka aktivnost na ovaj ili onaj način vezana uz crkvu (bilo da je riječ o zboru ili sportskom natjecanju) te da nju možda usrećuje činjenica da dragog može dočekati njen domaći ručak kad dođe s posla, no ne mislim da je to razlog zbog kojeg bi moja definicija sreće trebala biti ista kao i njezina.

Svjesna sam da ona nije mislila ništa loše, ali ne mogu reći da me ne žalosti činjenica da je ona toliko uronjena u taj patrijahalni sustav da uopće ne želi ni pogledati van njega (što je još čudnije ako se uzme u obzir da naš faks slovi kao jedan od najliberalnijih).

Možda je najgora stvar što kolegica nije jednina osoba koju znam koja je „zatočena“ u tom sustavu. Na moji veliku žalost, primjećujem da je još nekoliko mojih prijateljica upravo u toliko „intenzivnim“ vezama (što će reći, toliko su intenzivno vezane za svoje „muške polovice“) da me boli gledati kada moraju „tražiti dopuštenje“ da odu sa prijateljicama na kavu, a ne daj Bože da pozdrave nekog (muškog) poznanika na cesti – pod uvjetom da im već nije u potpunosti zabranjen kontakt s njim. Znam da ovo „na papiru“ zvuči veoma ružno (no s druge strane, i ja sam, a tako i moje prijateljice, iz manje sredine), ali zabrinjavajuća je istinitost navedenih obrazaca ponašanja.

Kao što rekoh na početku, ne smatram se feministicom, no također ne smatram da bih trebala pratiti određene obrasce ponašanja koji se toliko protive mojoj percepciji veza i međuljudskih odnosa. Možda stvari vidim gore nego što to one ustvari jesu, možda ljudi stvarno vole biti u takvim odnosima (to im dokazuje da je njihovim boljim polovicama „stalo“ do njih?), ali ja sebe sad ne mogu zamisliti u takvom odnosu. Prije nekoliko godina možda bih i mogla, ali samo zato što nisam mislila da postoji išta „bolje“ (i tad je začuđujuće velik broj mojih prijatelja/poznanika bio u veoma sličnim vezama), ali mislim da i onda nakon nekog vremena ne bih bila sretna. Već sada znam da barem jedna od mojih prijateljica nije zadovoljna njenim stanjem veze, ali ne može učiniti ništa da to promijeni (zbog ljubavi?).

Ukratko (da ovaj post pokušam nekako „zamotati“), bilo zbog mog interesa za (jedan oblik) feminizma ili ne, drago mi je što sam uvidjela činjenice koje neki možda uzimaju zdravo za gotovo i što si ne ću dopustiti da me se „zatoči“ u neki sličan odnos u bližoj (a vjerojatno i daljoj) budućnosti.

Oznake: veze, feminizam