Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/jednaidiotkinja

Marketing

Potres u Petrinji iz perspektive nekog relativno razmaženog

Iako se moja kuća nalazi nekih pola sata laganog hoda od centra, imam osjećaj da živim na drugom kraju zemlje.

U utorak, za vrijeme potresa, moram priznati da mi baš i nije palo na pamet da bih mogla umrijeti. U tom sam trenu bila u ranked gejmu i sjećam se da, isprva, nisam uopće mislila da će to toliko drugo trajati – prva misao koja mi je prošla kroz glavu je da ću dobit neku bančinu jer mi je krepao Internet te sam se koncentrirala na to da mi (novi, prije 2 tjedna kupljeni) laptop ne padne na pod. Kako je potres trajao, shvatila sam da nije samo moj krevet na kat taj koji se glasno ljulja – nego da se ljulja cijela kuća. I sjedim ja tako, držim laptop stisnut uza stol da se ne razbije i mislim si – Bože, pa ovo je fakat ozbiljno.

Moram priznati da na onaj potres dan prije, a i onaj u 3. mjesecu uopće nisam reagirala – doslovce se nisam ni ustala iz kreveta i samo sam nastavila spavati. Do tada mi niti u jednom trenutku nije palo na pamet da bi mi se ozbiljno nešto loše moglo dogoditi.

Ukratko, nakon potresa su svi susjedi istrčali van i, iako su svi bili dosta živčani, nitko nije stradao; u mom kvartu većina ljudi ima nove kuće, izgrađene nakon Domovinskog rata, te je najgora stvar bila što se srušilo par dimnjaka i crjepova. Iskreno, malo me bilo sram što sam u sebi tako reagirala s obzirom na to da je u tom trenutku izgledalo kao da nikome nije bilo ništa. I ništa, popodne samo provela javljajući se na telefon te se šetajući po susjedstvu i slušajući kako su susjedi preživjeli potres (nitko se nije htio vraćati u kuću u tom trenu).

Prva je naznaka da možda nije sve prošlo baš tako bezbolno bila kad me nazvala šefica (kojoj sam bila samo poslala SMS poruku da nemam struje ni interneta pa ne mogu raditi današnju popodnevnu smjenu) koja me je baš htjela čuti jer se, navodno, na vijestima vrte grozne snimke iz Petrinje. Nakon nje su uslijedili uspaničeni pozivi, neki i od ljudi na drugom kraju Hrvatske, svi govoreći da vijesti prikazuju potpuno uništen grad.

Tek sam navečer, oko 11, kad nam se vratila struja (a s njom i Internet) vidjela snimke centra, te mi je postalo jasno zašto me toliko ljudi, čak i onih s kojima nisam inače bila u kontaktu, javilo – cijenu noć, dok smo, obuveni i obučeni, na podu dnevne sobe (blizu izlaznih vrata) neuspješno pokušavali zaspati (jer paranoja), N1 je prikazivao reprize snimki uništenih kuća u centru.

S obzirom na to što se drugim ljudima desilo, nama zapravo nije bilo baš ništa – kuća nam je cijela, sve radi (grijanje, struja, svi uređaji, auti – samo vode još nema, ali donijeli su nam flaširanu vodu, tako na ne ćemo umrijeti od žeđi), doslovce su nam pala samo 2 crijepa s kuće (i dimnjak je malo napuk'o, ali ne izgleda kao da će se srušiti).

Istina, svi se cimamo kad se zatrese (jučer se treslo više nego danas, no svejedno, svi su još dosta nervozni), ali nama je zapravo, realno, odlično u usporedbi s ljudima koji imaju pravih problema. Čak bih rekla da nam se desilo i nešto pozitivno: moram priznati da sam iznenađena brojem ljudi (ne samo rodbine) koji su mi se javili te koji su zvučali kao da ih je istinski laknulo što sam, je l', živa i zdrava.

Ali eto, činjenica da me najviše zaokuplja taj „socijalni“ aspekt tragedije, a i da je prva stvar koji sam išla spašavati bio laptop, zbilja prikazuje koliko sam ja zapravo razmaženo derište koje nije baš u dodiru sa stvarnim svijetom. Ako ćemo iskreno, ne mogu se ni pretvarati da sam ne znam ni ja koliko potresena (no pun intended), jer, realno, to su sve samo živci – za doslovce tjedan dana se mogu (a i vjerojatno hoću) vratiti normalnom životu, što nije slučaj s ljudima koji su stvarno nastradali.





Post je objavljen 31.12.2020. u 20:32 sati.