|
Mislim da je došlo vrijeme da sama sebi priznam zašto sam upisala kroatistiku: želim biti pisac.
Da, evo, priznajem. Poigravam se tom idejom već duže vrijeme, ali ne znam jesam li ju ikada ozbiljno razmotrila.
Mislim, željela sam biti i glazbenica, točnije dirigentica, ali je ispalo da nemam ono što je potrebno. Ne znam radi li se o nedostatku talenta ili upornosti (možda oboje?), no važno je da sam naučila da u glazbenom svijetu nemam što raditi (iako se tamo očajnički nastojim zadržati – ah, glupa, glupa ljubav prema glazbi!). Čini mi se da je situacija ista i sa pisanjem: jednostavno sam previše naivna.
Zadnjih nekoliko dana puno (previše) vremena provodim tražeći neke savjete pomoću kojih mogu unaprijediti svoje pisanje (umjesto da ih pametno trošim na recimo, Jezične vježbe, tako da se ne moram dvoumiti npr. kaže li se “savijeti“ ili „savjeti“). Jedan univerzalni zaključak koji na neki način izvlačim iz svih tih silnih stranica po kojima tražim zrnca mudrosti je taj da čitam krive knjige.
Knjige koje sam čitala ili, u nekim slučajevima, još uvijek čitam, spadaju u onu (ne znam kako da se izrazim bez vrijeđanja, ali realno, to je istina) najnižu kategoriju knjiga. Takvima se obično smatraju ljubići ili krimići – ne svi, naravno, ima vrlo kvalitetnih djela iz obje kategorije koje sam navela, ali generalno, čini mi se da na tim područjima ima i najviše loših knjiga, napisanih radi brze zarade.
E sad, ja sam sama sebe zavaravala da ne čitam ni jedne ni druge, da čitam tzv. mladenačke knjige, no kad ih malo objektivnije pogledam, što se drugo u njima može naći, osim nekim neriješenih misterija i naravno, ljubavi.
Ponavljam, ne mislim da su sve mladenačke knjige takve, ali budimo realni: koliko li je samo knjiga s vampirskom tematikom izašlo nakon uspjeha „Sumraka“ (pročitala sam cijeli serijal i mislim da ga imam pravo kritizirati, za razliku od mnogih koji bez pardona samo pljuju po njemu). Ne govorim samo o vampirima, nego i o vilama, anđelima, vukodlacima, vješticama i svim tim čudesnim bićima koja su od strašnih i odvratnih postali nevjerojatno privlačni te odlučni ljubavnici.
A ja sam to sve gutala. Bez problema (dobro, doduše, bila sam skeptična prema nekima, ali to sam pripisivala umoru ili nekoncentriranosti dok sam čitala, jer sam smatrala da mi je nešto promaklo). Što je najgore, sebe sam smatrala „načitanom“ osobom (dobro, možda ne baš načitanom, ali osobom koja puno čita te voli čitati, u najmanju ruku).
Zapravo, nisam sigurna kada sam točno uočila da me te knjige ne ispunjavaju (kasnom otkrivanju je možda kumovala i osobna odluka da sve knjige i/ili serijale koje započnem moram pročitati do kraja, iz nekog kvazipoštovanja prema piscu). No, tijekom ovog ljeta postalo mi je očito da se više ne mogu zadovoljiti tim knjigama i da moram preći na nešto „konkretnije“.
No, baš neki dan sam završila sa čitanjem knjige koju sam kupila na „Festivalu svjetske književnosti“ i moram priznati da mi je bila prilično nerazumljiva. Tek sad počinjem shvaćati koliko sam nerealna bila kada sam smatrala da sam spremna napisati nešto konstruktivno, te koliko je nepostojeće moje poznavanje knjiga. Ne mogu reći da ne znam ništa o reprezentativnim djelima za pojedina razdoblja: redovito sam čitala obvezna lektirna djela te sam sama (bez Interneta i sažetaka) nastojala dokučiti o čemu se u njima radi (naravno, na satu sam saznala koliko sam blizu/daleko bila od odgovora – iako me na faksu uče da je svaka interpretacija dobra).
Što da kažem, nastojat ću popuniti te rupe u svom čitateljskom iskustvu, pa ću vidjeti što će se dalje zbiti.
Nađoh jednu prilično dobru stranicu sa mnogo linkova i savjeta za pisanje, pa, ako netko želi, neka slobodno baci oko.Oznake: savjeti za pisanje, knjige, čitanje
|
