Marketing
Razmišljanja jednog pojedinca o društvu i njemu samom
Zašto se uporno uvjeravan da mi ne trebaju ljudi u životu, kada je toliko očito da to nije istina?
Iako sam prekinula odnos s nekim osobama, nisam se oglušila na njihove savjete ili komentare koji su izrazili, i to ne mislim na pozitivan način.
Na primjer, osjećala sam se baš spremno za zadnji ispit, na koji na kraju nisam izašla samo zato što mi je jedna osoba do koje mi je bilo stalo rekla da se moja priprema za taj ispit ne može nazvati učenje. U trenutku kada mi je to rečeno, nisam to shvatila ozbiljno, ali kad sam krenula učiti, neprestano su mi se po glavi vrtile njene riječi i sama sam sebe uvjerila da je u pravu, da nisam spremna i da se ne mogu spremiti za taj ispit.
Zašto sam se na to obazirala? Da mi to nije bilo rečeno, sigurno bih izašla na ispit i vrlo vjerojatno bih ga prošla. Ili sam možda samo podsvjesno tražila izliku da ne izađem na taj ispit?
Ne mogu se tome oduprijeti, jednostavno sam povodljiva, koliko god se trudila to opovrgnuti.
Budući da sam zatvorila profil na facebooku, a jučer mi je bio rođendan, iskreno me zanimalo tko će ga se sjetiti. Ne mogu reći da sam bila razočarana: ipak sam puno ljudi po kratkom postupku udaljila iz svog života. No, nisam očekivala da će mi se poslati SMS-poruka, a u javnosti me se gotovo ignorirati jer me se srelo dok se hodalo s društvom.
Nisam osoba koja je ikad bila dio nekog posebnog društva (osim ako se računaju neka gostovanja na kojima sam bila sa „svojim“ orkestrom ili zborom, ali mislim da razlog toga jednostavno nepoznavanje okruženja i/ili ljudi).
Sad, shvaćam da društva imaju neka svoja unutranja pravila, ali uvijek me iznenadi koliko ona utječu na pojedinca. Društvene norme postanu norme pojedinca, a ako pojedinac ima nekoga ili nešto što se ne uklapa, to se pred društvom treba zataškati ili ignorirati. Nemam dojam da se neka osoba može razviti dok je u nekom takvom društvu. Imam dojam da ta osoba nema svoje „ja“ koje prikazuje pred njima iz straha da ne bude izopćena.
Mislim da je jedan od razloga zašto nemam neko društvo upravo taj što ne volim biti „u kalupu“. No, iako ne želim da me društvo oblikuje, ono me ustvari ipak oblikuje, zbog mog nastojanja da mu se ne prilagodim. Očito, nema prihvatljivog rješenja ili sam ja preuskogrudna da ga vidim.
Moja kontradiktornost me ozbiljno razara. Osjećam se užasno usamljeno i ne želim biti sama, no s druge strane ne želim se družiti s bilo kime.
Jedan od razloga zašto imam sve manje prijatelja leži i u tome što se previše usredotočim na jednu osobu i naš odnos dok ga ne razorim. Ne znam koji me vrag tjerao da njegujem prijateljstvo za koje sam prilično sigurna da je počelo iz sažaljena (druge strane prema meni) dok me neka glupava stvar nije nagnala da ga okončam.
Ponekad mislim da se po pitanju prijateljstava ponašam kao zaljubljena školarka: želim samo tu osobu i želim ju stalno, jer samo o njoj mislim, samo s njom pričam i samo me ona zanima. Nije niti čudno što ili ja njoj dosadim ili ona meni.
No, stvar je u tome da kod završavanja prijateljstva ne razmišljam o tome kako drugu osobu to ne pogađa toliko koliko pogađa mene, upravo iz razloga što ona ima druge ljude s kojima se druži.
Utjehu, naravno, tražim u knjigama. A gdje drugdje? No, bojim se da ću završiti kao Madame Bovary ili Don Quijote koji su svoju sliku svijeta stvarali prema knjigama i nisu se baš najbolje nosili sa stvarnošću.
Post je objavljen 26.09.2013. u 22:51 sati.