Support main, BTW

Zašto se uporno uvjeravan da mi ne trebaju ljudi u životu, kada je toliko očito da to nije istina?

Iako sam prekinula odnos s nekim osobama, nisam se oglušila na njihove savjete ili komentare koji su izrazili, i to ne mislim na pozitivan način.

Na primjer, osjećala sam se baš spremno za zadnji ispit, na koji na kraju nisam izašla samo zato što mi je jedna osoba do koje mi je bilo stalo rekla da se moja priprema za taj ispit ne može nazvati učenje. U trenutku kada mi je to rečeno, nisam to shvatila ozbiljno, ali kad sam krenula učiti, neprestano su mi se po glavi vrtile njene riječi i sama sam sebe uvjerila da je u pravu, da nisam spremna i da se ne mogu spremiti za taj ispit.

Zašto sam se na to obazirala? Da mi to nije bilo rečeno, sigurno bih izašla na ispit i vrlo vjerojatno bih ga prošla. Ili sam možda samo podsvjesno tražila izliku da ne izađem na taj ispit?

Ne mogu se tome oduprijeti, jednostavno sam povodljiva, koliko god se trudila to opovrgnuti.

Budući da sam zatvorila profil na facebooku, a jučer mi je bio rođendan, iskreno me zanimalo tko će ga se sjetiti. Ne mogu reći da sam bila razočarana: ipak sam puno ljudi po kratkom postupku udaljila iz svog života. No, nisam očekivala da će mi se poslati SMS-poruka, a u javnosti me se gotovo ignorirati jer me se srelo dok se hodalo s društvom.

Nisam osoba koja je ikad bila dio nekog posebnog društva (osim ako se računaju neka gostovanja na kojima sam bila sa „svojim“ orkestrom ili zborom, ali mislim da razlog toga jednostavno nepoznavanje okruženja i/ili ljudi).

Sad, shvaćam da društva imaju neka svoja unutranja pravila, ali uvijek me iznenadi koliko ona utječu na pojedinca. Društvene norme postanu norme pojedinca, a ako pojedinac ima nekoga ili nešto što se ne uklapa, to se pred društvom treba zataškati ili ignorirati. Nemam dojam da se neka osoba može razviti dok je u nekom takvom društvu. Imam dojam da ta osoba nema svoje „ja“ koje prikazuje pred njima iz straha da ne bude izopćena.

Mislim da je jedan od razloga zašto nemam neko društvo upravo taj što ne volim biti „u kalupu“. No, iako ne želim da me društvo oblikuje, ono me ustvari ipak oblikuje, zbog mog nastojanja da mu se ne prilagodim. Očito, nema prihvatljivog rješenja ili sam ja preuskogrudna da ga vidim.

Moja kontradiktornost me ozbiljno razara. Osjećam se užasno usamljeno i ne želim biti sama, no s druge strane ne želim se družiti s bilo kime.

Jedan od razloga zašto imam sve manje prijatelja leži i u tome što se previše usredotočim na jednu osobu i naš odnos dok ga ne razorim. Ne znam koji me vrag tjerao da njegujem prijateljstvo za koje sam prilično sigurna da je počelo iz sažaljena (druge strane prema meni) dok me neka glupava stvar nije nagnala da ga okončam.

Ponekad mislim da se po pitanju prijateljstava ponašam kao zaljubljena školarka: želim samo tu osobu i želim ju stalno, jer samo o njoj mislim, samo s njom pričam i samo me ona zanima. Nije niti čudno što ili ja njoj dosadim ili ona meni.

No, stvar je u tome da kod završavanja prijateljstva ne razmišljam o tome kako drugu osobu to ne pogađa toliko koliko pogađa mene, upravo iz razloga što ona ima druge ljude s kojima se druži.

Utjehu, naravno, tražim u knjigama. A gdje drugdje? No, bojim se da ću završiti kao Madame Bovary ili Don Quijote koji su svoju sliku svijeta stvarali prema knjigama i nisu se baš najbolje nosili sa stvarnošću.

Oznake: misli, prekidanje prijateljstava, društvo

Mislim da mi treba pomoć.

Ne, ne čini mi se da je ovo tipično tinejđersko prenemaganje, nego ozbiljan problem.

Nedavno mi je jedna prijateljica rekla da ne razumije zašto sam ja nestretna: nisam bez novaca (tj. moji nisu), studiram ono što volim i živim sama u Zagrebu.

Ponekad se i sama zapitam zašto ja tražim kruha kraj pogače. Mislim, ne moraju svi ljudi postići samoostvarenje, ali problem je u tome što sam zapela na trećoj stepenici - dalek mi je put do pete.

Dakle, ono što mi je trebalo pomoći da nađem sebe itd. ustvari se iznimno negativno odražava na moju psihu. Odlično tempirana kriza identiteta – baš u sred ispitnih rokova.

Zapravo, mislim da je tu nešto drugo posrijedi. Mislim da sam postala nostalgična za svojim ranim tinejđerskim danima, kada sam mogla biti ono što jesam. Život ne funkcionira tako. Očito ne želim prihvatiti da su krinke neophodan dio odraslog života. Također, tu spadaju i ljudi. Nerealno se družiti samo s onim ljudima koji mi pašu i kojima pašem ja, jer takvih nema mnogo. Ako me je već netko spreman prihvatiti, sa svim mojim manama, trebam mu dati priliku.

No, trebam biti spremna prihvatiti da i drugoj osobi ja nisam baš najdraža na svijetu. Trebam prihvatiti da se prema meni ne će odnositi pažljivo niti nježno, jer me ne vide kao takvu osobu. Trebam prihvatiti to da me ne će shvatiti ozbiljno kada kažem da imam neku vrstu krize, jer su jednostavno navikli na moju bezosjećajnost. Ne mogu ih kriviti.

No, događaj koji me najviše potresao danas je ustvari prilično glupav. Bio je to samo jedan pogled, ali pogled osobe koja mi je nešto značila, možda. Taj me je pišljivi pogled, obojen tolikom netrpeljivošču doslovce natjerao da me zaboli trbuh. Nisam o njemu mislila, niti sam ga toliko doživjela, koliko je moje tijelo reagiralo na njega. Kolega s faksa (koji je, začudo, danas učio sa mnom, to je možda drugi put da smo dogovor stvarno i održali), koji je bio prisutan, čak je komentirao kako sam se naglo presavila i kakav sam užasnut izraz lica imala.

To stvarno ne mogu shvaiti. Čemu takva fizička reakcija? Ja tu osobu ne volim. Ne osjećam ništa prema njoj. Niti ikad nisam, bar tako mislim. Dapače, natjerala sam se da ju počnem mrziti, samo da bih lakše mogla podnjeti to što sam bila višak u njenom životu koji je ona bez problema odrezala. Nešto što ja, očito, nisam u stanju učiniti.

Drugi kolega s faksa, kojem se inače jadam (ali me i dalje ne vidi kao slabu osobu, bar mi je to dao do znanja) mi je rekao da bih možda trebala potražiti profesionalnu pomoć. Mislim, nije normalno da netko odlazi u menzu ili u knjižnicu samo zato da se ne osjeća sam kao prst. Ustvari, grupe ili parovi studenata koji zajedno jedu ili uče mi samo odmažu. Tješe me ljudi koji su također sami, ali mi se čini da su oni takvi svojom voljom. U krajnjoj liniji, svojim glupavim ponašanjem i ja sam se sama dovela u ovu situaciju.

I što sad učiniti? Pa, potražiti pomoć. Samo me strah da me ne stave na tablete, iako bi mnogi ljudi likovali jer su konačno došli na svoje: neki su odavno predvidjeli da će me to dočekati.

Oznake: misli

Može li mi nešto što toliko volim ujedno biti i zastrašujuće?

Smatram da nije normalno izbjegavati voljene stvari zbog straha da ne ću biti dovoljno dobra u njima. Volim li ih stvarno ili se samo zavaravam?

Ne mogu reći da moj strah nije opravdan. Mislim, kada vam veći dio života ljudi oko vas govore da niste dovoljno dobri, iako im pokušavate dokazati suprotno, na kraju popustite i počnete im vjerovati. Barem je takav slučaj sa mnom.

Nekako mi se čini da nemam hrabrosti ponovno se suočiti s njima. Dosadilo mi je neprestano slušati kako mi ljudi govore da napokon odustanem. Konačno, ja to volim, ali ljubav, očito, nije dovoljna. Ili moja ljubav nije dovoljno snažna?

Uvijek sam smatrala da sam osoba koja zna što želi u životu i od života, no nisam više sigurna. Mislim, ako sam u nečemu loša, zašto to toliko forsiram? Iz prkosa?

Zatim mi padne na pamet pomisao da ustvari još nisam našla nešto u čemu sam dobra. No, ne smatram da mogu biti dobra u nečemu što ne volim, a prilično sam sigurna da sam do sada shvatila što preferiram.

Mislim da je moj najveći problem jednostavna činjenica da ne mogu prihvatiti to da sam u nečemu prosječna ili čak ispodprosječna. Po prirodi težim tome, ili bolje rečeno, navikla sam biti najbolja te se nikako ne snalazim u situacijama u kojima nije tako.

Možda me je napokon pogodila doza realnosti koju sam nekako uspjevala izbjeći svih ovih godina?

Odlučih ponovno oživjeti blog kao neku vrstu dnevnika misli (misaonog dnevnika?), jer nisam baš osoba za prave dnevnike, a i ne pomaže mi baš držanje svojih problema samo za sebe. Ironično je to koliko mi je ranije bilo stalo do toga da dosegnem taj magični stoti post, a sada sam to jedva primjetila.

Oznake: misli