|
Može li mi nešto što toliko volim ujedno biti i zastrašujuće?
Smatram da nije normalno izbjegavati voljene stvari zbog straha da ne ću biti dovoljno dobra u njima. Volim li ih stvarno ili se samo zavaravam?
Ne mogu reći da moj strah nije opravdan. Mislim, kada vam veći dio života ljudi oko vas govore da niste dovoljno dobri, iako im pokušavate dokazati suprotno, na kraju popustite i počnete im vjerovati. Barem je takav slučaj sa mnom.
Nekako mi se čini da nemam hrabrosti ponovno se suočiti s njima. Dosadilo mi je neprestano slušati kako mi ljudi govore da napokon odustanem. Konačno, ja to volim, ali ljubav, očito, nije dovoljna. Ili moja ljubav nije dovoljno snažna?
Uvijek sam smatrala da sam osoba koja zna što želi u životu i od života, no nisam više sigurna. Mislim, ako sam u nečemu loša, zašto to toliko forsiram? Iz prkosa?
Zatim mi padne na pamet pomisao da ustvari još nisam našla nešto u čemu sam dobra. No, ne smatram da mogu biti dobra u nečemu što ne volim, a prilično sam sigurna da sam do sada shvatila što preferiram.
Mislim da je moj najveći problem jednostavna činjenica da ne mogu prihvatiti to da sam u nečemu prosječna ili čak ispodprosječna. Po prirodi težim tome, ili bolje rečeno, navikla sam biti najbolja te se nikako ne snalazim u situacijama u kojima nije tako.
Možda me je napokon pogodila doza realnosti koju sam nekako uspjevala izbjeći svih ovih godina?
Odlučih ponovno oživjeti blog kao neku vrstu dnevnika misli (misaonog dnevnika?), jer nisam baš osoba za prave dnevnike, a i ne pomaže mi baš držanje svojih problema samo za sebe. Ironično je to koliko mi je ranije bilo stalo do toga da dosegnem taj magični stoti post, a sada sam to jedva primjetila.
 Oznake: misli
|
