|
Kada sam dolazila na svoj najdraži faks, imah neku iluziju o tome kakva ću biti nakon što godinu dana provedem pod njegovim okriljem. Samtrala sam da ću nakon tog vremena biti djelomično osposobljena za vođenje filozofskih rasprava o jeziku, književnosti i slično, no ne moram niti napominjati da sam bila malo previše naivna.
Istina, osjećam se upućenije u neke stvari, ali također postajem sve svjesnija da o koliko toga uopće nemam pojma te sumnjam da ću ikada raspolagati sa zdravim dokumentima za raspravu. Također mi je napokon došlo, kako se u narodu kaže, „iz guzice u glavu“ po kojim kriterijima sam prekidala prijateljstva.
Naravno, tu opet dolazi do izražaja moja kontradiktornost (ili možda doza snobizma?).
Dakle, prvo sam prekinula kontakte sa onim ljudima s kojima nisam mogla ni o čemu smislenom razgovarati. Mislim, nisam više srednjoškolka, ali iskreno, tračevi i njihove varijacije me nikada nisu posebno zanimali, a sada mi se čine kao sasvim nevažne stvari u životu. No, primjetila sam da se s nekim ljudima samo pomoću njih može komunicirati: da nemamo neke druge teme koje bi nas držale zajedno, nego samo raspredanje starih priča ponovno i ponovno. Možete li me kriviti što želim smislenije razgovore od tih?
A zatim, tu su ljudi s kojima nisam mogla razgovarati zato što nisam znala dovoljno. Moram priznati, neznanje veoma pogađa moj ego, možda upravo zbog redovitih kontakata sa prijašnjom skupinom ljudi, jer sam navikla da sam informirana i/ili informiranija o nekoj „ozbiljnijoj“ temi koja iskrsne od drugih. Stoga, ne čudi me što me prelazak iz „nazoviznadprosječne“ u „ispodprosječnu“ kategoriju toliko pogodio. Iako sam se trudila informirati o nekim stvarima o kojima te osobe vole razgovarati, nisam ih mogla dostići. Ne znam je li stvar u nedostatku intelignecije ili zanimanja za temu, no uvidjela sam da to ne će ići te sam odustala.
Zapravo, vidim koliko je moj pogled na svijet osuđujuć i nerealan, ali ne mogu si pomoći. Imam neka očekivanja od sebe i od ljudi koji me okružuju te teško podnosim kada se moja iluzija sruši.
Pa, bilo je i vrijeme da se to desi, tako da konačno mogu naučiti živjeti. Sve te knjige i iluzije samo potvrđuju činjenicu da ne znam živjeti u pravom svijetu. Dobro, ne bih baš rekla da ne znam, nego da ne želim: ne volim se pokoravati pravilima, a cijeli život ih nastojim zaobići gdje god mogu (npr. društvene konvencije – kada nisu apsolutno neophodne, ne pridržavam ih se, što veoma ljuti prisutne).
Shvaćam da je takav pogled na život previše „buntovan“ (mislim da shvaćam zašto me je otac toliko udaljavao od punka – ovakvoj nestabilnoj ličnosti kao što sam ja ne treba još poticanja), jer nikada ne ću moći funkcionirati u našem svijetu bez da se pridržavam svih pisanih i nepisanih pravila.
Nikada ne ću postati „netko“, kao što bi moji roditelji htjeli. Očito nije važno što to nije ono ja želim.
|
